O beskorisnim robotima, daviteljima, orangutanima i majmunima, burger meisterima, kockastom cvijeću, zemlji poslije kiše, društvu u kutu, tišini i mrtvacima govori deset novih pjesama Zlatka Kovačevića Saxe.
1. BESKORISNI ROBOTI
Jadni glupi roboti
nose beskorisno cvijeće
ispod hladnog mramora
pale prazne svijeće
Ne shvaćajuć ništa
predstave im traju
hineć’ lažno
da za mrtve haju
Sve što masa znade
jadne su parade
na razini simbola
glupavo do bola
Jedni u čast trče
drugi važno skaču
treći prazne riječi žvaču
nebil' tako zaslužili plaću
Sve pod krinkom zaborava
bude neman koja spava
zadovoljni takvim stanjem
mažu oči sebi sranjem
Umjesto da svijetlo
svojim činom pale
oni stalno vuku
iz prošlosti ale
Korakom u život
konačno da krenu
cijelo vrijeme guraju nam
onu tamnu sjenu
Taoci su svijeta
kostiju i praha
pa ne daju živima
da dođu do daha
I nameću silom
svoja jadna stanja
puna licemjerja
i jeftinih sanja
Prošlost treba odmah
baciti u smeće
zaboravit’ je brzo
nek’ se tamo kreće
Sjetiti se riječi
neka život bude
naučiti sreću da sjedne
međ' ljude
2. KAKO JE ORANGUTAN POSTAO MAJMUN
Mladi orangutan
Jedne noći
Odlučio novim
Putem poći
Na ruku stavio
Velik prsten sav od zlata
I debeli lanac
Oko dlakavoga vrata
Na tablicu napisao
ime svoje
I, zna se,
Mercedes crne boje
Sunčane očale
I za vrijeme tame
Raskošnu tetovažu
Na otkriveno rame
Sjetio se i frizure irokez
Nebili se pravio englez
Dojadio mu šume sklad
Odvezao se u grad
Džungla gleda
I svemu se čudi
Dal orangutani
Postaju ljudi
Ili retro
Život krene
Pa se džunglom
Događaju mjene
Mama: vidi ... orangutan
Dijete reče
Ne sine
To majmun gradom šeće
3. DAVITELJU
Idi doma tamo plači
Svojim jadom nas ne tlači
Pusti tuge makni priče
Tvoj problem se nas ne tiče
Imamo i svoje
Što nam život mukom kroje
Baš me briga što je tebi
Ne gnjavi me i odjebi
Neću nosit' tvoje breme
Sam si sebi jadno sjeme
I ne želim tvoje brige
U ruci ti držim fige
I sad priče mi je dosta
Negdje samo skoči s mosta
Spasi nas od dosade
Pa da svrše te parade
4. DEMOS KRATOS
Demose moj tužni
Kad' ti nekom dadeš glas
Kriminal će na tron sjesti
Nema nade za sve nas
Siguran će kraj nam doći
I shvatiti nikad nećeš
Da si sam za sve to kriv
Tebi jedno važno
Da si zasad jošte živ
Perspektive svijetle fali
Dok se sluša rulje glas
Pametnoga nigdje nema
Koj' bi bio spas za nas
I tako će život ići
Uz neznanje puka svog'
I na kraju nikud stići
Zbog demosa jadnog tog'
Pamet naša mukom vrišti
Ne čuje se njini glas
A bilo bi pregršt nade
Dobar život za sve nas
5. IZVOR
Kome pisat pjesme
Ako slijepac slijepog vodi
Kome reći riječ
Kada gluh po svijetu hodi
Kome spremat jastuk mek
Uzalud hranit' misao tek
Kome rušit svijet praznine
Kad zaludu vrijeme mine
Pitao sam kamen
Slušao sam drvo
Rekle su mi trave
Nauči se prvo
Kada zasja zvijezda sjajna
Kad vremena prođe tijek
Zdravom slovu put će blistat
I neće mu trebat lijek
Novoj riječi put će vodit
Gluh će čuti tvoju pjesmu
Po zemlji će sreća hodit
Pronaći ćeš svoju česmu
6. KOCKASTO CVIJEĆE
Mnogi ljudi
Samo ravne crte vide
Sve što šara il vijuga
Oni se tog stide
Među cvijećem za njih
Razmak mora biti točan
A svaki plod jabuke
Očekuju sočan
Ne videć' da život ide
Krivudavom stazom
Od divljine mozak
Odvojen im jazom
Za njih rijeke teku
Sve pod pravim kutom
Sve na crtu mora živjet'
U tom umu krutom
Sve u glupom svijetu
Ništa lijepo nije
Mora biti točno
Kad se smijat' smije
Slobodno i divlje
Samo ima smisao
Ni k'o dijete iz kocke
Mlijeko nisi sisao
U sterilnom redu
Mene nikad nećeš naći
Da bi sa mnom bio
U slobodu moraš zaći
7. BURGERMEISTER
"Napoleon" gradom šeće
Zaviruje u svaki kut
Šepuri se i razmeće
Nije ovo prvi put
A raja slavi ljubi ruke
Svi su sretni u taj čas
Zaboravlja i svoje muke
Misleć da je ovo spas
U kaljuži život teče
Rilom svojim ruju blato
Bit će bolje ne'ko reče
Sad će začas pronać zlato
Ne videći ništa u tom
Već im prođe cijeli vijek
Hodajući novom rutom
Iza ćoška čeka drek
Nema mijena sama strava
Stalan samo biva rad
A car im obećava
Blagostanje doć će sad
U džepu mu jedna figa
Prazne priče ruše sklad
Nije njega za vas briga
Nema pamet ima grad
DRUŠTVO U KUTU
Sjedim na svom stolcu i gledam kroz njih
došla mi ideja da napišem stih
Govore mi riječi nekad glavom mašu
Tamo neka ruka podiže čašu
Ne znaju da davno dosegli su svod
u besmislu riječi plovi njihov brod
Cijeli život samo ponavljaju fraze
ne znaju ni zašto ovom zemljom gaze
Ipak svoju manu sakrivaju vješto
Hineči slabo da poznaju nešto
Tako ja u društvu sjedim sam
ćuteć oko sebe jedan prazni hram
A život je puno više
Ruka sama retke piše
i još više i još više
otvorenim okom diše
8. ZEMLJA POSLIJE KIŠE
Gle malu zemlju poslije kiše ....(ma ne to je Cesarić)
Ima jedna zemlja mala joj planeta
A zapravo prištić na guzici svijeta
Čelnici je slave sve u zvijezde dižu
A zapravo k'o crvi po prašini gmižu
Zastavu i himnu podupiru snažno
Kako narod živi uopće nije važno
Putuju po svijetu, drže nos u zraku
Zalijepljenu nose na hlačama žvaku
Nek' im samo bude nek prolazi dan
Dok u raji tinja sasvim drugi san
9. ŽIVJELI MRTVACI
Vidim noge hode
U beskraj im put
Gledam prazna tijela
Sakriva ih skut
Posvuda su ruke
same il' u skupu
Neko biće tamo
Spusti se na klupu
Okrenem se naglo
Slika opet ista
U toj praznoj masi
Neka još zablista
Puno čudnih sjena
Valjda traže boju
Vrve, gmižu, lete
Ko' kukci u roju
Posvuda lazura
u eteru tom
Sve te žive sjene
Ne nalaze dom
Katkad rijetki lik
pravu ruku pruži
Ipak netko misli
I glavom se služi
Zašto je to tako
Zanima me živo
Malo se našalit'
I s njim popit pivo
10. TIŠINA
Već dugo ne čujem ptice
Jutrima odzvanja muk
Noćno je gluho lice
Bez glasa je ostao ćuk
Ništa mi nije jasno
Pitanje ispuni zrak
Zar za sve je već kasno
Il je to samo san ...lak
Slušat ću tiho još jednom
U rane zore cik
Možda dohvatim zvuke
I neke ptičice lik