Sjedim u fotelji koja je nasuprot kuhinje i palim cigaretu. Kuhinjski je prozor bi odškrinut i dim iz cigarete se polako krenuo valjati u tom pravcu. Ne znam zašto, ali pažljivo sam promatrala igru. Ispreplitao se, pa bio ravan, pa opet zaigran. Netremice sam pratila sve vrijeme njegovu zaigranost. Sve dok se nije pretvorio u tanku nit koja je na koncu nestala, kao da ga nikada nije ni bilo.
Zašto me je to podsjetilo na ljudski život? Ne znam. Ali je.
Pojavimo se na ovome svijetu i lagano kročimo u njega. Prve korake činimo pažljivo, sa oprezom. Potom smo razigrani, prepuni dječje radosti i veselja. Polako stasamo u odrasle ljude, tu su prve ljubavi i čini nam se da je život turbolentan, prepun kovitlaca koji nas nose malo amo, malo tamo.
A onda, u jednom trenutku pravocrtno gibanje. Idemo naprijed. Posao, zasnivanje obitelji, podizanje djece i briga o životnoj egzistenciji. Tu i tamo, kao i moj dim, zakovitla se i naš život. Pa opet krene ravno, sve dok ne postane tračak, sve bljeđi i bljeđi. I napokon nestane.
Jesmo li kao dim cigarete koji nestane, ali ostavi ružan miris iza sebe? Ili ipak iza nas ostaju uspomene koji nas pamte kao nekoga tko je ovaj svijet učinio boljim i ljepšim?
Odjednom me iz mojih misli o životnoj filozofiji prene gust oblak dima. To više nije dim iz cigarete, već i pećnice. Taj nije ni pravocrtan , ni turbolentan, ni zaigran, već guši.
- Sanja, mani se filozofiranja, primi se kuhače ili u ovom slučaju vatrogasnog aparata!