Glavonja je stavio šake na bradu, kao da podupire donji dio lica da se ne raspadne. Guberinić je iz jedne fascikle vadio neke papire i krajičkom oka pratio što ja radim. Sjeo sam.
– Zvali ste me natrag? – rekao sam.
– Da – započeo je Guberinić – ne bih želio da ispadne još veći nesporazum nego što je maloprije, slučajno, a rekao bih i dosta nezgrapno, ispao. Spremni smo vam ponuditi dvije tisuće eura po scenariju, ali po uvjetom da minimalno jednom tjedno napišete scenarij.
– Bruto?
– Da, honorari se uvijek isplaćuju u bruto iznosima.
– Tempo plaćanja bi bio…?
– I tu ćemo vam ići na ruku, iako kao što sam već rekao, to nije naša praksa. Pedeset posto dobili biste odmah po isporuci scenarija, a drugu polovicu kad se mi naplatimo od televizije. Dakle, nakon emitiranja…
Glavonja je podigao glavu u želji da i on sudjeluje u dogovoru:
– To znači – rekao je naglasivši ono "znači" – da ćete već danas imati na računu novce za ovaj scenarij kojega ste napisali, umanjen za 50 posto i državna davanja. I tako stalno, dok god se nama ne doznače kompletna sredstva od televizije. A onda ćete i vi dobiti ostatke.
Pogledao sam u Markovića, koji je opet kalkulirao koliko je to novca, hoće li ili ne moći kupiti Hyundai i u kojem roku. Zorica je samo blijedo gledala ispred sebe. Moja šepava Zorica, moja draga Zorica, odlučila je roditi naše dijete, po svaku cijenu, ma kako to možda okrutno zvučalo za naš natalitet i opću populaciju. Čak se spremno odrekla i alimentacije i bilo kakvih obaveza koje bih ja kao otac trebao snositi za dijete.
Nisam mogao ispasti takva pizda pred njom.
– U redu, pristajem – rekao sam napokon.
– Onda potpišite ovdje – rekao je glavonja i pružio Olivi ugovore. Oliva je stavila dva komada preda me, a druga dva pred Markovića.
Potražio sam rubriku u kojoj piše moje ime, a ispred njega autor. Potpisao sam se na oba lista i vratio Olivi.
– Nećete pročitati sadržaj? – zanimalo je Guberinića.
– Ne, rekli ste da su standardni ugovori. Nadam se da je i cijena koju smo dogovorili sada standardna…?
– Naravno, ispravili smo to dok ste bili vani – odgovorio mi je Guberinić.
Oliva je vratila glavonji potpisane ugovore koje je on brižno pohranio u fascikl. Rukovali smo se kao najbolji prijatelji i svatko je otišao na svoju stranu.
Marković se rascvao od sreće, da se pjesnički izrazim, kao govno na kiši. Meni nije bilo ni osobito drago niti žao što sam se upustio u još jednu avanturu – pisanja scenarija. Morat ću jedino dobro pripaziti na izvršavanje svih ranije postavljenih preduvjeta za pisanje. Seks, svađu i riganje staviti u posebne stavke radnog rituala. Naoružati se s nekoliko butelja vina. Obrisati guzicu Tolstojem. Saznati prije pisanja da sam zaražen nekim novim virusom…
Dakle, ima se dosta toga odraditi prije stvaralačkog čina – pisanja scenarija, pa bi možda bilo najbolje sve to negdje pribilježiti da se ne zaboravi. Lovu koju zaradim od scenarija dat ću Zorici za dijete. Ionako nikada ne bih dobio taj posao da nije nje bilo. Možda se i poševila sa Guberinićem samo da dobijem taj posao? Siguran sam da je učinila sve što je u njezinoj moći za budućnost našeg djeteta. Dobra, moja šepava Zorica, toliko sam je obožavao da me i sad kad pomislim na to, trnci prolaze po koljenima.
U Josipovom zvonu, za istim stolom za kojim me je i nokautirao prije par večeri, sjedio je Zlatko, a preko puta njega bili su Ines i Joško. Ispred njih stajala je hrpa otvorenih boca pića. Koliko sam mogao primijetiti nešto se opet dobrano slavilo.
Mi Hrvati zaista smo jedan veseo narod, pomislio sam, svaki dan pronađemo adekvatan razlog za slavlje. Sjeo sam do Zlatka koji me je odmah zagrlio i izljubio. Marković je sjeo na čelo stola.
– Što se sad slavi? – upitao sam.
– Gle, njega?! – uzvratio je Zlatko – Kao da ne znaš?... A, kume? Stvarno ne znaš?
– Čekaj, Zlatko, nismo ga službeno ni upitali želi li to? – rekla je Ines.
Zlatko je ustao, naklonio, i svečanim glasom rekao:
– Roberte Rokliceru, moj najbolji prijatelju, želiš li biti kum mom djetetu?
– Želim! – rekao sam bez ustezanja i potegnuo iz butelje.
– Tooooooo! Bravoooooooooo! – zaurlao je Zlatko i nazdravio sa mnom.
Uskoro se stolu priključila i Ruža. Na taci je nosila dvije butelje Krauthakera, bocu Ballantinesa i litru mineralne.
– Evo, gospodine Zlatko, kako ste i rekli, čim se pojavi Robert da odmah donesem i ovo – rekla mu je, spuštajući boce na stol.
– Tako je! – zagalamio je Zlatko – Sve za moga kuma! I dajte drugim ljudima u restoranu što će popiti!
– Mislite svima? U ovo vrijeme je dosta ljudi na ručku – šokirano je konstatirala Ruža.
– Dajte svima koji su vam simpatični, a onima koji to nisu… samo ih pitajte za zdravlje! – odgovorio je džentlmenski.
Iako joj ništa nije bilo jasno, Ruža je potvrdno kimnula i nestala. I mi smo krenuli piti baš kao nekad, u onim dobrim starim vremenima, prije nokauta, hepatitisa, dvije trudnoće, Zoričine i Inesine, pedofilije i spaljivanja kurca. Kao da se ništa nije desilo pod milim bogom, ni Hyundaija, ni potpisanih ugovora za posao, ni seksa s udanom, trudnom Ines, ni djevojčice bez sisa, ni pilećeg paprikaša, a ni ucjene da ću svršiti u ćeliji zbog silovanja maloljetnice…
Ništa! Bio je to jedan novi početak naših života. Sve ostalo bilo je iza nas. Osim hepatitisa i djeteta.
– I ja ću postati tata! – rekao sam da pridonesem raspoloženju društva.
Uslijedio je muk. Kao da sam im rekao kako sam se upravo upišao za stolom.
– Pa čestitam, kume! – prvi se javio Zlatko.
– Red je da i ti nešto konkretno napraviš u životu! – dodao je Marković.
– A koja je to nesretnica, ako mogu pitati? – nadovezao se Joško.
– Ne zna je nitko od vas… Da, osim Markovića. Zove se Zorica.
– Zorica – kliknuo je Marković. – Ona šepava?
– Je. Desna noga joj je kraća od lijeve za pet centimetara – objasnio sam ostatku društva.
– Al svejedno, zgodna je pička, što jest – jest! – ustvrdio je i Marković.