Prilazeći taksiju čuo sam kako iz zvučnika odzvanjaju taktovi pjesme Blind Guardiana: "Tomorrow will take us away / Far from home / No one will ever know our names / But the bards' songs will remain / Tomorrow will take it away / The fear of today/ It will be gone / Due to our magic songs". Da, dobro pjevaju ti švapski power-metalci, sutra će nestati sve današnje pizdarije, ali pojavit će se neminovno i neke nove, možda i veće od ovih sada, pomislio sam.
Marković se zavalio na stražnje sjedalo, ja do vozača. Čim smo pozatvarali vrata, taksist je stišao Guardiane i zapiljio mi se u oči. Po mojoj slobodnoj procijeni imao je najviše 13 godina, bio je neuredno podšišan, s lenonicama na nosu, i blago podvrgnut lakim drogama ili žešćem pubertetu.
– Mali, imaš li ti uopće vozačku? – upitao sam ga.
– Naravno. Zašto pitate? Aaah, mislite zato jer izgledam mlađe, to mi svi kažu. Ne brinite ništa gospodine – rekao je glasom mrtvog labuda – imam 20 i imam vozačku.
– Dobro onda, ajde vozi.
– Kamo?
Marković mu je rekao adresu, taksimetar je s 00,00 kuna odmah narastao na 19,00 kuna, i mi smo krenuli.
– Žarko je nešto u kurcu, još ga nisam vidio ovako depresivnog – rekao sam Markoviću tek tako da nam ispunim vrijeme do odredišta.
– Što mu je? Da nije posao?
– Ne bih rekao. Muče ga pederi…
– Pederi? – ostao je u čudu. – Misliš oni iz Sabora?
– Ne, baš pravi, deklarirani pederi, oni transparentni.
– Što ga imaju mučiti pederi? – čudom se čudio. – Ja bih tu gamad poslao da tucaju kamen na Golom otoku i neka se tamo razmnožavaju. Ili bih organizirao javna smaknuća da narod ima nešto zanimljivo gledati na našoj usranoj televiziji. Vidiš kako je to u Kini lijepo uređeno.
– I ja sam mu to isto rekao.
– Jebeš pedere! – dodao je taksist.
– Baš! – složili smo se obojica s njim.
Guberinić, direktor Orbita, sjedio je na čelu stola u sobi za sastanke, s lijeve mu je strane bila Zorica, a s desne neki ćelavi, glavati tip. Oliva nam je ponudila mjesta na koja se možemo ugnijezditi. Marković je imao pogled na ćelavca, ja na Zoricu, a Guberinić u moje desno a Markovićevo lijevo oko.
Bili smo grupirani tako da je svatko svakoga mogao dobro vidjeti. Nije bilo zajebancije, bio je to početak jednog ozbiljnog sastanka.
– Ovako dečki, pročitao sam vaš scenarij – započeo je glavonja – i već sam ga forwardao Veljači. Ona će reći svoje mišljenje, mada vam i ja, ovdje, sa svoje pozicije, mogu odmah iznijeti svoje mišljenje… – rekao je i prodrmao glavom kao da gimnasticira – …ima tu određenih potencijala.
– Naravno – odgovorio je Marković – cijelu noć smo ga radili.
Pogledao sam ga. Dobro, to je Marković, pomislio sam, od njega se i nije moglo očekivati da baš uvijek govori istinu. Glavonja se okrenuo Guberiniću kao da mu daje znak da nastavi. Guberinić se nakašljao i naše su oči bile uprte u njega.
– Zanima me biste li željeli postati dio našeg scenarističkog tima? – upitao nas je.
– Naravno! – uskliknuo je Marković.
– Samo bih još ovo dodao: osim što vaš scenarij ne odskače puno od kontinuiteta, dakle nije puno lošije napisan nego oni prije, najviše me je oduševila brzina kojom ste ga napisali. To je ono što u našim produkcijama trebamo, promptno rješavanje zadaća i problema koje ne idu na štetu kvaliteti…
– Naravno! – opet se javio Marković.
Nakašljao sam se i ja kao Guberinić:
– Što je s ugovorima, o lovi koju trebamo dobiti, načinu isplate i ostalim pizdarijama koje nas zanimaju… – rekao sam tek tako da se vidi da i ja sudjelujem u razgovoru.
– Mi imamo standardizirane ugovore o suradnji – opet se brecnuo glavonja – sva prava i obveze koje trebaju poštovati obje strane, dakle vi prema nama, ali i mi prema vama. Sve je to lijepo složeno u ugovorima.
– Naravno! – treći put je rekao Marković.
Ja nisam ništa razumio. – O kakvoj je standardizaciji riječ? – iskreno sam priznao.
Glavonja je isprepleo prste na šakama, nagnuo se, i glasom kao da mi želi priopćiti da je zemlja okrugla, nastavio:
– Honorari su, dakle, 1500 eura bruto po scenariju, rok za isporuku je tjedan dana po komadu, a isplata se vrši nakon što televizija prihvati već snimljen materijal.
Uslijedio je tajac. Kao da nas je netko zalio hladnom vodom.
– Znači umjesto dvije, dobit ćemo samo tisuću eura neto? – upitao sam.
– Možda nešto malo i više, ali da, tu negdje, kad se odbiju sva davanja za poreze i socijalno… – Zatim se trznuo kao da je tek sad shvatio moje pitanje: – Ali otkud vam uopće ta cifra od 2 tisuće eura neto, ako smijem pitati? To su besmislice!
– I svaki tjedan moram napisati jedan scenarij od 50 – 60 kartica? – samo sam nastavio.
– Barem jedan. Možete li mi odgovoriti…
– A platit će te to tek onda kad i ako televizija emitira tu seriju? – i dalje sam govorio.
– Upravo tako, već sam vam rekao da su to standardni ugovori – zasiktao je.
Ustao sam. Marković me je zbunjeno pogledao.
– Hvala na ponuđenoj suradnji – uzvratio sam ljubazno – Mislim da ja osobno nisam spreman za takvo što… Markoviću, ti kako hoćeš, ali ja idem.
– Kud ćeš? – zavapio je.
– Idem pisati roman! – rekao sam i izišao iz sobe.
– Roberte!? – začuo sam Zoričin glas iza sebe dok sam tumarao pustim hodnicima u potrazi za izlazom. Okrenuo sam se. Prišla mi je šepajući.
– Ej, ljubavi, kako si ti? Nisam te to uspio ni pitati zbog onih drkadžija…
Pogledala me je u oči. A onda kao da secira mrtvu životinju, rekla je:
– Odlučila sam roditi.
– Bravo za tebe… – rekao sam nesiguran o ono što govorim.
– Ne tražim ništa od tebe, čak ni da priznaš dijete.
– To oko priznanja ne brini, naravno da ću ga priznati. Problem je što sam, kao što sama znaš, bez posla i love, ne znam kako ću ti plaćati alimentaciju – bio sam iskreniji i od samog Andrije Hebranga.
– Ne brini, već ću se nekako sama snaći. Ti samo napiši taj roman o kojemu stalno govoriš.
– Znači, odluku si definitivno donijela?
– Jesam, ali ne radi tebe i mene, nego zbog djeteta. Tko zna hoću li ikada više moći roditi… – rekla je nekako turobno.
Poljubio sam je u čelo. Ona me je zagrlila.
– A brak…? Mislim ako je potrebno, i to ćemo nekako riješiti… Valjda danas to ne bi trebalo predstavljati neke veće probleme? – nastavio sam u maniri pozitivca.
Nasmijala se i potapšala me po ramenu.
– Dragi moj, ne bih se udala za tebe ni da si posljednji muškarac na svijetu! – odgovorila mi je ljupko i skinula veliki teret sa srca.
– Bit će sve u redu – rekao sam ohrabren – horoskopi će nam se valjda jednog dana i poklopiti. Vidjet ćeš, za sve treba vremena. Idi sad unutra da te direktori ne ukore što si potrčala za mnom.
– Oni su me i poslali po tebe. Zamolili su te da se vratiš.