Pa ipak, isto mi je pitanje prozujalo glavom, kao što je 1961. sačma prozujala kroz Hemingwaya, kad je Ines po drugi put protrljala grlić boce. Jaja su me od konstantnog ugnjetavanja vraški boljela, a kladio bih se da mi je i kurac već bio pomodrio kao zaštićena ribarska zona u Jadranu. Naručio sam još jedno pivo, sedmo po redu, i dupli pelinkovac bez limuna, s dvije kocke leda. Već sam bio u elementu, oči su mi iz modro-plave boje lagano postajale zagasito crvene. Jezik je još kako-tako funkcionirao s blagim gotovo neprimjetnim defektom: na svakoj trećoj-četvrtoj riječi ispustio bih tu i tamo neki samoglasnik.
Dok je Zlatko nešto govorio o predsjedničkim izborima, o tome kako su predsjednički kandidati idioti, kako bi trebalo ukinuti instituciju Predsjednika ("ionako je sve to za kurac"), Ines je uvukla ruku pod majicu i namještala grudnjak. Sve mi je bilo teže gledati Zlatka u oči, a sve teže ne buljiti u sise njegove žene.
– Roberte, slušaš li ti mene uopće? – rekao je Zlatko nakon što sam nekoliko sekundi sisao pogledom njegovu ženu.
– Naravno – odgovorio sam.
– Evo, recimo, Hebrang! On je Židov, je l tako?
– Aha, tako kažu.
– Kako Židov može biti hrvatski predsjednik?
– Jebi ga, i Obama je crnac.
– Jebeš Obamu, nismo mi Amerika.
– Nismo – morao sam se složiti.
– Ili Bandić?
– Šta s njim? On nije Židov.
– Znam, ali je Hercegovac.
– Roberte?!
– A?
– Prestani gledati moju ženu!
– Ne gledam.
8.
Eksao sam pelinkovac i pocuclao ostatak piva. Za susjednim stolom ugledao sam Joška i Žarka kako se prepiru. I oni su mi kao neki prijatelji, ali u ovom trenutku to nije bitno za priču. Reći ću samo da je Žarko nešto lamatao rukama, dok se Joško suzdržano branio. A onda je Žarko zaplakao, a Joško se demonstrativno ustao i udaljio od njihovog stola. Opet sam pogledao u Ines koja je bila puno zanimljivija od njih.
– Roberte?! – čuo sam Zlatkov glas.
– A?
– Prestani gledati moju ženu! – upozoravao me je.
– Ne gledam.
9.
Konobarica Anita prišla je našem stolu. Anita ima četrdesetak godina, Anita ima veliko dupe, Anita ima ogromne sise, Anita ima malenu glavu, Anita ima jebozovne usne… Anita, Anita, Anita – ponavljao sam u sebi kako bih čim prije zaboravio na Ines i sve rabijatnijeg Zlatka.
– Lijepa moja Anita, bez tebe bi ovaj restoran bio običan pičkin dim! – rekao sam joj nježno.
– Opet si pijan?
– Malo – potvrdio sam.
– Hoćete još nešto popiti?
– Naravno! Sve isto.
Zlatko je zamahnuo rukama kao da se utapa. Primijetio sam da ispred sebe imaju još dvije netaknute boce. Nikada nisam bio prvak ni u čemu. Čega god bih se dohvatio, ili me dohvatilo, bio sam osrednji, slab, ili vrlo loš. Nikada prvi ili najbolji. Ali u cugi sam uvijek prednjačio. Kad mi se otvore dizne, pijem kao da sam 40 dana proveo u pustinji.
– Onda njima ništa, a meni ponovi – rekao sam pomirljivo.
– A da usporiš malo? – upitala je Anita.
– A da stvarno usporiš? – rekla je i Ines.
Zlatko je samo slegnuo ramenima. Zašto žene, pomislio sam, svaku božju stvar moraju usporavati?