U ladici sam pronašao jednu Konzumovu vrećicu, otvorio zamrzivač, pronašao nekoliko plastičnih posuda za led, sve ih istresao u vrećicu, i ugurao među noge. Bol je, istina, malo popustila, ali sam i dalje osjećao neugodne trnce kako mi prolaze duž kurca i jaja.
U kupaonu sam ušetao gegajući se poput Clinta Eastwooda u filmu Sergia Leonea "Dobar, loš, zao". Natočio sam punu kadu hladnom vodom i zajedno s Konzumovom vrećicom leda uronio unutra.
Stao sam se tresti kao da sam priključen na struju od 20 tisuća volti. Uskoro više ništa nisam osjećao, u pet sekundi zamrli su mi svi dijelovi tijela. Pretvorio sam se u smrznutu lignju.
Taman kad sam očekivao da ću umrijeti i konačno se riješiti svih životnih sranja koje imam, netko je stao lupati po ulaznim vratima stana. Zar je već prošlo 15 minuta? – mislio sam dok sam se borio da se ne utopim. Zadnjim atomima snage izišao sam iz kade i prošao hodnikom do vrata.
Marković je zaista dobar prijatelj, pomislio sam, trebam ga staviti na prvo mjesto rang ljestvice prijateljstava. I to puno ispred Zlatka, apsolutno je zaslužio. Pa spašava mi goli život, Zlatko to ne bi nikada učinio! Nema on tu savjest. Ko što je nemam ni ja.
Otvorio sam vrata sklupčan kao fetus. Bila je Megi.
– Isusatibogajebem – raskolačila je oči – što ti se dogodilo?!
– Brrrrr, dddduggggaaa prrriičaaaa, brrrrrrr – odgovorio sam i okrenuo joj golu guzicu.
Ostavio sam je pred otvorenim vratima i tapkao prema sobi. Cilj mi je bio uvaliti se čim prije u krevet i omotati se u pokrivač. Zatvorila je vrata i pošla za mnom.
– Što ti je? Je l ti dobro?! – ponavljala je kao papiga.
– Brrrrrrrrrrr! – samo sam uspijevao reći.
Dočepao sam se kreveta i izvalio po cijeloj širini i dužini. Ali nikako se nisam uspijevao pokriti jer sam legao na jedinu deku koju imam.
– D-daj deku-u, brrrrr, i-zvuci-i isp-o-od me-en-e, brrrrrr! – pokušao sam joj reći.
– A?
– D-deku-u-u, brrrrrr!
– Hoćeš deku?
– D-a, j-jebe-em te, g-luhu-u-u, brrrrrrr!
– Evo – rekla je i snažno povukla deku na kojoj sam ležao. I ona i ja smo zaboravili da svaka akcija neminovno prouzroči i neku reakciju. Tako sam se i ja, kao svinja na ražnju, zavrtio na njezin trzaj i skupa s dekom pao s kreveta.
– Joj, oprosti, jesi se lupio? – rekla je i pokušala me podići.
– J-j-jebem t-t-ti m-m-mater! – opsovao sam je.
– Već jesi – odgovorila je i pomogla mi da se ustanem.
91.
Napokon sam bio u krevetu ispod toplog pokrivača. Ali groznica me i dalje nije popuštala. Bolove oko kurca i jaja uopće nisam više osjećao. Vjerojatno su zamrli kad sam uronio u ledenu vodu, mislio sam.
Megi je sjela u fotelju, na onu istu u kojoj je i večer prije sjedila Ines, i promatrala me kao da secira izumrlu pticu trkačicu Dodoa. Jednom nogom je stajala u pilećem paprikašu i tupavo bacala pogled u nered koji sam napravio po sobi.
– Je l ti što bolje? – upitala me je nakon par minuta.
– D-d-d-a-a!
– Mogu te nešto pitati?
– P-p-p-pitaj!
– Koji se to kurac događa?
Izvukao sam kažiprst ispod deke i pokazao u smjeru DDT-a. Ustala se i uzela bocu.
– Šta je ovo? – rekla je i okretala praznu bocu po ruci. Počela je čitati: – "DDT, dichlor-diphenyl-trichlorethan je jedan od najpoznatijih pesticida-insekticida, čija uporaba datira od 1939. godine, iako je prvi puta sintetiziran još 1873. godine"…bla, bla, bla, pa kaže, "namijenjen je za suzbijanje krumpirove zlatice, lisnih uši duhana i kupusnjača te lisnih uši jabuke i kruške"… Ništa ne kužim, nisi valjda to popio?! – izbezumljeno je dreknula.
Zinuo sam u namjeri da joj velim istinu: kako sam s tim govnom namazao kurac i jaja da bih istrijebio picajzle. Ali sam se sjetio da sam jebao Anitu, njezinu mamu, i da ona to zna. Pomislit će da sam je ja zakužio.
– Jesam, p-p-p-popio-o-o sam-m-m.
– Zašto?! Zar nisi vidio nacrtanu lubanju s prekriženim kostima i ispod toga da velikim slovima piše "toxic"?... Nisi se valjda namjeravao ubiti? – sinulo joj je.
– Aha-a-a.
Došla je do mene i zbacila deku.
– Hajde, vodim te u bolnicu! Obuci se! Idemo! Odmah!
Istrgnuo sam joj deku iz ruku i ponovno se omotao.
– Ne treba. Već sam povratio. Brrrrr! – rekao sam.
– Svejedno, trebaju te pregledati! Za svaki slučaj…
– Zvao sam hi-i-i-itnu, rekli su da se s-s-samo dobro utoplim i da će sve bi-i-t-ti u redu do jutra. Brrrrrrr!
Netko je zalupao po vratima, otvorio ih, i ušao. Bio je to Marković s vrećicom na kojoj je pisalo Gradske ljekarne. Pogledao je zbunjeno u mene, pa u Megi, a onda opet u mene.
– Hoće mi netko reći što se ovdje događa? – rekao je.
– Robert se pokušao ubiti – odgovorila mu je Megi.
Sjeo mi je do glave, na rub kreveta, i zurio u skalp.
– I? Jesi uspio? Je l gotovo samoubojstvo? Da pozovem mrtvozornika?
– Jedi go-o-o-vna!
– Donio sam ti one kreme, duguješ mi 120 kuna. Račun ti je u vrećici.
– Stavi to na stol – rekao sam, ne tresući se više tako intenzivno.
– I još 70 kuna za taksi – dodao je – znaš da Hyundaija više nemam, a rekao si da dođem što prije.
– Dobro, dat ću ti lovu sutra.
Nije mu bilo pravo, ali se nije usudio ništa reći. Vidio je da sam u kurcu. Pogledao je po sobi i snimio pileći paprikaš na podu, prevrnut lonac, bocu DDT-a i čašu za pivo.
– Šta je, radio si tulum prije samoubojstva?
– Markoviću, ne seri.
Opipao mi je čelo.
– Jebote, stari, postao si frigidan ko Katie Holmes – rekao je i okrenuo se ka Megi. – Dušo, daj natopi jedan ručnik vrelom vodom i donesi. Moramo ga zagrijati da ne zaradi upalu pluća…
Megi se poslušno ustala i otišla u kupaonicu.
– Brzo mi reci, što se dogodilo? – šapnuo mi je na uho.
– Zalio sam kurac sa insekticidima jer imam picajzle. To me je ošurilo a doktorica je rekla da ga ohladim u ledenoj vodi – ispovijedao sam se ko svećeniku.
– A bog te jebo, veći si kreten nego što sam mislio! – uzdahnuo je. – I mislio sam da je nešto tako kad si me poslao da ti kupim ove masti.
– Ali nemoj ni slučajno reći Megi… – šaptao sam.
– Što da mi ne kaže? – čuo sam je iza sebe.
– To… to da… – mucao sam.
– To da se zaljubio u tebe i pati jer je među vama velika razlika u godinama! – odgovorio joj je Marković ko iz topa.
Megi mu je otresito dobacila vrući ručnik i sjela natrag u fotelju.
– Serete obojica – odgovorila je – znam da to nije istina. Osim toga, on jebe i moju staru, što je sasvim dovoljna činjenica da znam da serete…
– Ma, pusti Markovića, brrrrrrrrr – rekao sam, dok mi je lijepio vreli ručnik na čelo. – Nisam zaljubljen u tebe, samo sam te htio poje-e-ebati.
– Kako hoćete – nastavio je Marković, kao da mu nije bilo dosta zajebancija na moj račun – ali riješite to dok se nije dogodilo kakvo veće zlo! – Pogledao je na sat. – Ja sad moram ići, žena me čeka doma. Ti, Roberte, nikako noćas ne smiješ ostati sam u stanu, može ti se pogoršati ovo…
Megi je klimnula:
– Ostat ću ja još neko vrijeme s njim. Samo mi reci što da učinim ako se počne ponovo tresti?
– Moraš ga po svaku cijenu utopliti. Pročitao sam negdje da je najbolje da se u takvom slučaju dva tijela zbiju jedno uz drugo. Naravno, oboje moraju biti goli, i toplina se ravnomjerno raspoređuje...
– Opet sereš?! – rekla je Megi.
– Ne, to je dokazano, na ZagrebDoxu je prikazan dokumentarac, mislim da se zove "Stranded", o urugvajskim ragbijašima koji su se avionom spizdili u snijegom zatrpanim Andima. Ne bi preživjeli punih 10 tjedana na toj temperaturi da se nisu jedno drugo grijali…
– Da, i da nisu postali i kanibali – dodao sam.
– Jebiga, uvijek je prevladavao zakon snalažljivijih! – rekao je važno. – Al ja idem sad, stvarno se žurim. Moram ženi objasniti gdje je nestao Hyundai.
Ustao je i pošao prema vratima, zatim se naglo zaustavio i okrenuo ka Megi. Pokazao joj je na vrećicu Gradskih ljekarni u kojoj su bile kreme causticum i cantharis.
– Da, skoro sam zaboravio, ovdje su ti i masti kojima bi ga trebala namazati poslije. Pazi samo da ga namažeš po cijelom tijelu, ponavljam – cijelom, ne smije ostati ni centimetar kože.
– Zašto kreme? – upitala je.
– Za detoksikaciju – izvalio je.
– Hmmm, dobro – odgovorila je Megi naivno.
– Bok! Zabavite se, djeco! – rekao je i mahnuo rukom.
– Markoviću? – zaustavio sam ga.
– Reci?
– Hvala ti!
– I drugi put… – rekao je i pogledao me. – Ali to još uvijek ne znači da mi ne duguješ 190 kuna i scenarije?
– Naravno.
Nagazio je na pileći hrbat i vukući ga sobom, na đonu cipele, ostavio neizbrisiv trag u mom srcu.
92.
Groznica je polako popuštala, a peckanje se po kurcu intenziviralo. Megi je otvorila kutije s kremama i pažljivo čitala upute.
– Nigdje ne piše da je ovo za detoksikaciju tijela – rekla je.
– Što piše?
– Za opekline drugog i trećeg stupnja.
– Isti kurac. Brrrrr. Što su drugo opekline nego otrov? Kad se… spržiš… valjda koža upije neke toksine – mudrovao sam.
Odšarafila je čep s causticum tube i pomirisala.
– Jebote, ovo smrdi na govno mrtve rode – zaključila je samo po mirisu.
– Brrrrrrrr, joooj, brrrrrrr, joooj – zapomagao sam jer sam imao naizmjenične napadaje groznice i peckanja po kurcu.
– Da te namažem? – rekla je nakon kraćeg premišljanja.
– M-m-m-može – odgovorio sam jer sam se sve više plašio za opstanak kurca.
Prišla mi je s otvorenom tubom, istisnula sadržaj causticuma na dlan, i razmazala ga po čelu.
– Aghhhhhhh! – zaurlao sam – Miči to od mene, bog te jebo, pa to smrdi na govna!
– Rekla sam ti da ima odvratan miris – odgovorila je i nastavila razmazivati mi kremu po cijelom licu – ali se malčice strpi... Nemoj stalno cendrati, ide mi to na živce.
Uvalila mi je prst s kremom na usne i njih namazala. Stala mi se dizati utroba.
– Odmakni se! – jedino sam to stigao izgovoriti, gurnuo glavu van kreveta i pobljuvao se.
Ona je odskočila dva metra, zagazila na proliveni paprikaš, poskliznula se, i umalo strovalila u regal. Zadržao ju je stolić na sredini sobe, pa se samo bokom okrznula u regal i strmoglavila na stol.
– Nisi nooooooormalan! – vikala je, držeći se istovremeno i za guzicu i za glavu.
Izrigao sam Chivas, Jack Daniels, pečenu patku i kavu. Ukratko, sav sadržaj koji sam tijekom dana unio u sebe. Usta sam obrisao papirom – porukom, koju mi je Ines ostavila na jastuku, i vratio ga natrag na pod. Pogledao sam u bljuvotinu, pa u Megi, pa u proliveni paprikaš, izvrnuti lonac na parketu, razmazane tragove causticuma po krevetu... Jedina dobra stvar sada je, pomislio sam, što stan opet izgleda zasran. Možda čak i zasraniji nego što je bio prije Inesinog pospremanja.
– Možeš li… – htio sam reći "počistiti", ali sam je vidio kako se bolno grči. – Jesi dobro?
– Odvalila sam si kuk! – rekla je i napravila grimasu.
– Je l jako boli? – nisam je imao ništa pametnije pitati.
Pogledala me je krvnički.
– Neeee, idiotu jedan, kad odvališ kuk, super je. Dobivam navale smijeha od bolova! Idiotu, idiotu, idiotu! – ponavljala je svaki put kad se nanovo primila za guzicu.
– Jebiga, danas mi ništa ne ide od ruke – rekao sam tužno i pokrio se dekom preko glave.