Vozili smo se jedno dvjestotinjak metara i zaustavili kraj otužne prizemnice na kojoj su bile kričavo istaknute poruke: "Sjemenska roba" i "Umjetno gnojivo". Ovi ko da mene opisuju u svojim reklamama, pomislio sam tužno, i izišao iz taksija.
Banuo sam u apoteku. Iz jedne sobe izvirila je goveđa glava prodavača. Jebote, zar u ovoj radnji sve mora biti u istom, poljoprivredno-stočarskom, stilu?
– Dobar dan, molio bih vas nekakav insekticid – rekao sam goveđoj glavi.
– Koji? Imamo četiri vrste, kontaktne i sistemske sprejeve, otopine i ulja.
– E, jebi ga, kao da ja znam što trebam? – odgovorio sam. – Kako se zove onaj za picajzle?
– Picajzle? – ostao je u čudu.
Pokazao sam mu prstom u svoj kurac.
– Aaaa, dobio si stidne uši!?
– Aha.
– Nije ti pametno da se mažeš oko spolovila s tim otrovima. Možeš si ozbiljno nanijeti povrede. Nikako ti ne bih preporučio tako što! – rekla je goveđa glava.
– Ma samo ti daj, moj kurac je u pitanju, ne tvoj! – odgovorio sam nadrkano i snažno se počešao po međunožju.
Žmirkao je blagim telećim očicama i nakon kratkog premišljanja izvadio jednu bocu.
– Evo ti DDT, ostala mi je još samo jedna bočica.
Platio sam i istrčao van. Jedva sam čekao da umočim kurac u taj DDT, ma što god mu to značilo.
87.
Vrata stana su bila otključana. Nije ni čudo, pa nisam ostavio Ines rezervni ključ. Nisam ga, zapravo, nikada ni imao. Činjenica je da imam samo jedan ključ, koji je stalno vezan za moj remen, tako da, u pjesničkom žargonu, izgledam ko siromašni franjevac. A ona, Ines, sigurno je već raskrečila noge na krevetu i podmazala picu. Čeka samo da ja navalim. E, zajebala se ovaj put, razmišljao sam.
– Ines! – povikao sam na vratima. – Nema ništa od seksa za večeras. Moram malog DeDeTizirati!
Nije bilo odgovora. Ušao sam u sobu i pogledao u krevet. Nije je bilo. Ušao sam u kupaonu. Ni tamo je nije bilo. Malo sam se vrzmao po stanu od 35 kvadrata. Ali nigdje je nije bilo. Odložio sam Jack Daniels i DDT na stol.
Veljačin scenarij izvadio sam iz stražnjeg džepa i odnio u zahod pokraj Tolstoja. Pročitat ću ga dok budem kenjao, odlučio sam. "Rat i mir" može pričekati dok ne zaradim neku lovu. Možda ću morati platiti abortus? Možda ću uzgajati & odgajati dijete, ako Zorica odluči roditi? Tko zna? U svakom slučaju moram postati malo odgovorniji u životu, mislio sam i otvorio viski. Nagnuo sam iz boce i sjeo na krevet.
Da nisam ušao u pogrešan stan, nečiji tuđi? Sve je bilo drugačije, a opet, s druge strane, i sve vrlo slično mojoj jazbini. Jebote, u čemu je kvaka? Skenirao sam svaki kutak sobe, svaki centimetar kuhinje, svaku pukotinu na zidu hodnika i kupaone. Tada sam shvatio: Ines je temeljito preobratila stan! Napravila je generalno čišćenje. Izbacila je smeće nagomilano godinama, oprala prozore, vrata, parkete, kadu i umivaonik. Čak je i wc školjka blistala više nego tanjur iz kojega sam do jučer jeo, a čiste su čaše mirisale i beštek se sjajio. Otvorio sam ormar. Friško oprana garderoba gledala me je uredno poslagana; na svakoj polici nalazilo se svježe opeglano rublje, razvrstano po kategorijama, što me je dovelo do zaključka da gaća imam čak desetak pari (a ne tri, kako sam bio uvjeren).
Na šporetu je stajao lonac s kuhanim pilećim paprikašem, pored njega štruca kruha i zdjela zelene salate. Vratio sam se do kreveta i ponovno sjeo. Bio sam potišten. Stan je izgubio svoj identitet, kao da više nije pripadao meni. Na stranu svi njezini motivi (ne sumnjam da su bili dobronamjerni!), ali kako da se sad priviknem na ovo? Kako se snalaziti u čistom, urednom stanu? Što je ovo? Ovo nije moj stil života, ovo je robija, jebiga.
Ispio sam još par gutljaja viskija, duboko razočarano udahnuo i spustio glavu na jastuk. Nešto je zašuškalo. Rukom sam opipao tjeme i izvukao papir koji je bio ostavljen na jastuku. Nekoliko rečenica ženskog rukopisa bilo je nabacano.
Počeo sam čitati: "Dragi Roberte, odmah jutros sam otišla kod svoje doktorice i primila jednu jako veselu vijest: nisam bolesna, kako sam mislila, već trudna puna tri tjedna! Zlatko i ja smo skoro odustali od pretraga pa sam zadnji put bila u bolnici prije mjesec dana. Zar to nije sjajna vijest? Već te vidim kako skačeš od veselja i kako se skupa s nama raduješ! Mislim da će se i Zlatko definitivno složiti sa mnom, da budeš djetetu kum. Jer ne samo što si njegov najbolji prijatelj, nego si se i vrlo lijepo ponio prema meni kad je ispao onaj budalasti nesporazum između Zlatka i mene. Puno, puno, puno hvala na svemu! Jedino što sam mogla učiniti, da ti se bar malo revanširam, je da ti počistim stan i skuham ručak. Sutra već možeš doći kod nas na objed i slobodno donesi veš kad god ga budeš imao za oprati. Zlatko te puno pozdravlja i jedva čeka da te vidi. Pusa! Vole te tvoji, Ines i Zlatko." Na kraju pisma je bilo nacrtano srce koje je sličilo njezinoj guzi u vodoravnom položaju. Zgužvao sam papir i bacio ga kraj kreveta.
Što je ovo, pomislio sam u panici, dvije žene su, koje sam jebavao, postale trudne u samo jednom danu? Za jednu trudnoću sam ja bio kriv, a za drugu moj najbolji prijatelj!? Bliži se kraj svijeta, ne treba meni nikakav kalendar starih Inka i Maya, Nostradamus, biblijske knjige Daniela i Otkrivenja, da bih se uvjerio kako sve odlazi polako, ali sigurno u pičku lijepe materine.
88.
Svrab oko kurca podsjetio me je da se moram pozabaviti insekticidom DDT. Treba pustiti žene da rađaju, a malo više povesti brige o vlastitom kurcu.
Izlio sam tekućinu u veliku čašu za pivo i ulio dva prsta vode. Kao da radim bevandu. Prije umakanja, popio sam još par gutljaja viskija, prekrižio se, okrenuo tri puta oko svoje osi i pljunuo na parket sobe da otjeram sveprisutne zle vilenjake i duhove.
Svukao sam hlače i bacio ih na televizor. Stajao sam gol pred čašom i čudnim koktelom DDT-a. Tri, četiri, sad! Ugurao sam ranjenika u čašu i čekao. Ništa se spektakularno nije dešavalo! Pod milim bogom ništa nisam osjećao. Ni mrvu! Ohrabren time, nabijao sam kurac u čašu kao da je silujem. I opet ništa! Dobro, pomislio sam, prva faza trijebljenja uspješno je završila, prelazimo na drugu fazu: izvadio sam kurac i otrovom zalio dlake i jaja.
Dlanovima sam dobro protrljao svaki milimetar međunožja kako ni jedna picajzla ne bi preživjela moje bombardiranje. Učinio sam ono što ni Bog nije uspijevao kroz tisućljeća: deratizacijski opći potop!
89.
Zadovoljan učinjenim poslom, oprao sam ruke Daxom, deterdžentom za pranje posuđa, jer sapuna nemam već neko vrijeme. U času kad sam bezbrižno brisao ruke, prostrijelila me iznenadna i neopisiva bol koja se protezala od šupka, preko jaja, centralnim dijelom kurca, pa sve do glavića, i natrag; istim tim vitalnim dijelovima tijela, samo obrnutim redom. Kao da me je zahvatio požar ili da sam se, u blažoj varijanti, zalio kipućom vodom. Skakao sam prvo na jednoj, onda na drugoj nozi. Urlao sam i plakao; suze su frcale u obliku mlaza kao u najvećoj fontani na svijetu, i to onoj u Dubaiju.
Prvo što sam vidio za spasenje od sigurne i bolne smrti bio je lonac s pilećim paprikašem kojega je Ines skuhala. Zgrabio sam ga i ugurao kurac među krilca, mrkvu, krumpir i batake. Držao sam ga poklopljenim s nekoliko lovorovih listova, ali bol je i dalje bila neizdrživa.
Zajedno s genitalijama uronjenim u lonac doskakutao sam do mobitela i nazvao Hitnu. Telefon je odzvonio nekoliko puta, a onda se javio lijeni muški glas:
– Hitna, izvolite?
– Hitno trebam hitnu pomoć – urlao sam kroz suze. – Pošaljite mi odmah doktora!
– Što vam se desilo?
– Zalio sam kurac insekticidom!
– Zašto ste to učinili? – upitao je glupi, retardirani idiot na drugoj strani žice.
– Zbog picajzla! – odgovorio sam i slučajno ispustio lonac pun paprikaša iz ruke.
Raskomadana kuhana piletina s povrćem i masnom zaprškom izlila se posred mojih nogu i ostavila dubok, neizbrisiv trag po parketima dnevnog boravka. Da bi zlo bilo kud i kamo veće, drška lonca mi se zabila u lijevi nožni palac i, učinilo mi se, prepolovila nokat. Izduljio sam facu kao meksički kojot i stao zavijati.
– Dobro, prestanite, sigurno nije tako strašno – rekao je onaj majkojebac s druge strane. – Spojit ću vas s doktoricom.
Opet onaj zvuk – zvrrrrrr, zvrrrrrr – i javio se ženski glas:
– Doktorica Matušić, izvolite?
– Doktorice, pomagajte, ko boga vas molim, umirem! – urlao sam.
– Što vam je?
– Namazao sam kurac i jaja insekticidom! – ponovio sam kao i onom idiotu prije.
– Zašto? – opet blesavo postavljeno pitanje.
– Da ubijem picajzle…
– Ko vam je to preporučio?
– Taksist! Je l ga možete doći pogledati?!
– Koga? Taksista?
– Ne! Moj kurac!
– Kojim insekticidom? – nastavila me je daviti.
– Neki DDR, ne DDT! – ispravio sam se.
Nastao je muk, čuo sam je kako nešto lista. Iskoristio sam vrijeme i pogledao u nokat. Dobro je, uočio sam, nije se cijeli razvalio, falio mu je samo dio desnog ćoška.
– Ovako… – počela je Matušićka – namočite genitalije u ledenu vodu i držite ih unutra minimalno deset minuta. Ako vas i dalje bude jako boljelo, u ljekarni kupite Causticum ili Cantharis kremu, to su homeopatski pripravci i ne treba vam recept za njih. Mažite se po bolnim područjima svaka dva sata. Ako vam do jutra i dalje ne bude dobro, otiđite kod vašeg kućnog liječnika…
Poklopio sam slušalicu bez pozdrava. Causticum – cantharis, causticum – cantharis, causticum – cantharis, ponavljao sam u sebi. Okrenuo sam Markovićev broj.
– Daaa?
– Brzo uzmi olovku i piši! – derao sam se.
– Čekaj, olovku imam… a papir…
– Piši na dlan!
– Ajde pišem…
– Causticum – cantharis!
– Kako?
– Cau-sti-cum… jesi napisao?
– Causticum! Jesam. Ono drugo?
– Cant-haris!
– Cantharis! Jesam i to. Šta s tim?
– Te dvije kreme odmah kupi u prvoj apoteci i donesi. Za 15 minuta ako te nema, zaboravi da smo se ikad upoznali, mrtav si za mene i to za sva vremena, od scenarija nema ništa, nikad više da me nisi pogledao jer ću te…
– Dobro, dobro… – rekao je dobroćudno – što ti se dogodilo? Za što su te kreme?
– Objasnit ću ti kad dođeš! – rekao sam i prekinuo vezu.