Virovitica.net

Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (26)

Robert Roklicer/foto Moja Rijeka  ●  14.05.2019.
 Žene, luđaci i malo dobrih pedera (26)

Anita je konobarila u popodnevnoj smjeni. Vidio sam je, ali zbog silnih briga oko Zorice i Hyundaija, nisam je stigao ni pozdraviti. Došla je za naš stol i ultra-ljubaznim glasom rekla:

– Gospoda imaju sve? Treba li vam još nešto donijeti?

Nitko se nije javio za riječ. Pogledala je u mene:

– Mogu te zamoliti da časak dođeš za šank? Ima jedan račun koji si jučer platio, a ne štima mi u kasi…

– Naravno – odgovorio sam i odmah ustao.

Zaustavila me je:

– Za deset minuta, samo da poslužim onaj stol – rekla je i pokazala na jednog klinički mrtvog pijanca koji je drijemao u sjedećem položaju.

Sjeo sam natrag i eksao Chivas Natočio još jednu čašu, eksao je, natočio, eksao… Prošlo je valjda deset minuta, rekao sam sebi u bradu, ustao se i zaputio na šank. U pozadini sam čuo Joškov glas kako pijano mrmlja Markoviću: – Znaš što? Jebo me pas, ako se ja opet nisam zaljubio u Žarka. Zar nije to pravi čovjek, vidi ga, što kažeš? Ma vidi samo kako mu dobro stoji ova plava kravata! A?!

83.

Noge su mi klecale kao da se nalazim na 3 tisuće metara nadmorske visine. Chivas me je dokusurio, rasturivši me kao da sam boksao cijelu rundu s Mike Tysonom. Anita je stajala podbočena na kasu i umorno zijevala.

– Evo mene – rekao sam lelujavo i umalo porušio sve čaše poredane na šanku.

Oprezno je pogledala oko sebe, ne bi li uočila šeficu ili kakvu drugu radoznalu spodobu. Kad se uvjerila da smo sami, trznula je glavom, kao da je dobila snajperski metak u sljepoočnicu.

– Dođi! – rekla je i ušla u kuhinju.

Šunjao sam se iza nje po kuhinji restorana. Dvije ocvale kuharice, odjevene u bijele uniforme, kuhale su janjeću kalju, juhu od bakalara i sarmu. Na jednoj taci, obložena mladim krumpirom, gledala me je pečena patka u komadu. Pogledao sam i ja nju. I sjetio se da nisam ništa jeo od jučer. Zgrabio sam je za batak i povukao sa sobom.

Prošli smo kuhinju, izišli u jedan mračan hodnik sve do željeznih vrata. Anita je iz džepa izvukla ključić za lokot. Otvorila je vrata i upalila svjetlo u prostoriji. Dvije škrinje za zamrzavanje, tridesetak gajbi raznolikog pića, nekoliko kartona žestice i ogromna kanta za smeće iz koje je smrdio kiseli kupus, bili su jedini stanari ove sobe.

Anita je sjela na jednu od praznih gajbi, a ja ostao stajati s patkom u ruci.

– Otkud ti to? – upitala me je vidjevši živinu.

– Iz kuhinje, sama se zalijepila za moju ruku – odgovorio sam i otkinuo batak.

Dok sam žvakao otvorenih usta, Anita je blijedo gledala kantu s kupusom.

– Ne znam što ću s malom – rekla je i uzdahnula – već dva dana je nema doma. Pitaj boga gdje se smuca…?

– Vratit će se kad ogladni – rekao sam i ponovno odgrizao patki nogu.

– Uvjerena sam da se drogira.

– Svejedno mora jesti.

– Bilo bi lakše da imamo muškarca u kući… Nekoga tko će biti autoritet, gazda u kući! – rekla je i šmrcnula.

Batak je bio dobar. Pocuclao sam kost i zavitlao ga iza jedne škrinje. Krenuo sam na krilo.

– Što ti misliš? – pitala me je.

S mene se cijedila patkina mast i nisam ništa mislio. Ali morao sam nešto reći:

– Da, bilo bi dobro.

– Pitala bih te nešto… je l bi želio preseliti k nama? Bez obaveza, mislim, imam jednu sobu u kući koju mogu urediti, samo je treba ofarbati, kupiti namještaj, ono najosnovnije…

I pačje krilo je bilo gotovo. Nisam više bio gladan. Odložio sam ostatke na gajbu piva i obrisao masne ruke o hlače.

– Ne znam, malo je to naglo… Pusti me koji dan da razmislim.

Sjetio sam se šepave Zorice i njezine trudnoće. Sjetio sam se djevojčice bez sisa i njenog stopala u lavabou. Sjetio sam se Ines koja se zasigurno već razvela i sad me čeka sa svojom prćastom guzicom u krevetu. Zato mi nije ni padalo na pamet da se vežem za Anitu. Ali nisam imao muda joj to reći.

– Moram ići – rekao sam.

– Gdje?

– Doma. Dobio sam posao na televiziji, moram pisati scenarij.

Pogledala me je iznenađeno. Zatim, kao psu kojem izdaje komandu, mahnula je rukom prema sebi.

– Dođi ovamo – rekla je – znam ja što tebi fali.

Prišao sam. Primila me je za remen i povukla k sebi. Drugom je rukom vješto otkopčala šlic na hlačama.

– Ajojjjjjjjjjjjjj! – zaurlao sam od boli.

Ispustila me je tako naglo da se skoro nisam prevalio na leđa.

– Što je? – upitala me je u čudu.

– Dlake! – govorio sam dok su mi suze navirale na oči.

– Dlake? Kakve dlake?

– Dlake oko kurca – urlao sam – sve si ih počupala.

Otkopčala je gumb na hlačama i nježno ih povukla dolje.

– Pa ti nemaš gaća – konstatirala je. – Gdje su ti gaće?

– U umivaoniku. Peru se.

Uzela je mlohavi kurac u ruku i pogledala ga sa svih strana.

– Važno je da njemu nije ništa – rekla je sladunjavo – a dlake će opet narasti.

Strpala ga je u usta i cijelog usisala. Bol je prestajala. Prepustio sam se još jednom dobrom pušenju. A Anita to zaista dobro radi. Za nekoliko minuta napunio sam joj usta spermom. Pljunula je, obrisala se maramicom, oprezno zatvorila hlače, i zadovoljno me pogledala.

– Eto, sad možeš ići – rekla je.

– Hvala – odgovorio sam.

  84

 Joško i Žarko naslonjeni jedan na drugoga spavali su medvjeđim snom. Marković je bio nalakćen na stol i netremice zurio u praznu butelju vina.

– Jesi dobro? – upitao sam ga.

– Aha.

– Ja idem sada.

– Gdje ćeš?

– Probati napisati onaj scenarij…

– A, da! Scenarij, točno, trebali bi napisati scenarij…

– Ti ostaješ?

– Još malo.

Uzeo sam punu bocu Jack Danielsa sa stola. Pogledao me je.

– Da se ne baci – rekao sam – ionako je ne pijete… Idem sad. Drž se!

– Bok, javi se kad nešto napišeš.

– Hoću! – obećao sam. I izišao na cestu.

*****

 85.

Svrab koji me je mučio u vrijeme Inesinog nenadanog posjeta, pa prestao nakon kupanja u vreloj kupki, opet se pojavio. Taksist, naoružan svim mogućim religijskim rekvizitima u autu (od plastične krunice na retrovizoru, preko nalijepljenih sličica na komandnoj ploči: Svetog Ante i Josipa, Majke Božje s djetetom, pa iste te Majke Božje, ali bez djeteta i ovaj put iz profila; do Svetih moći još nekih katoličkih svetaca, a koji su bili pljunute kopije Sanadera, Josipovića, Pupovca i Bandića) jednim je okom gledao kroz vjetrobransko staklo, a drugim u mene i bocu Jack Danielsa.

– Šta je, je l si to jebavo neke buhe, jadan ne bio? – upitao me je u kršćanskom duhu.

– Valjda – odgovorio sam mu – cijeli dan se čoham po kurcu. Morat ću do doktora.

– Ma kakav doktor, daj ne budali, neš valjda zbog toga ić kod doktora?! Kupi u poljoprivrednoj apoteci bocu insekticida, to ti tamani gamad ko iz pičke. Zna Lasić šta ti govori, imo sam ih i ja, i to bar dvajst puta. Insekticidi su jedini pravi lijek, zajebi ostale pizdarije! Malo razrijediš u vodi, pola-pola, namažeš oko kurca, i same će ispadat ko gnjile kruške u pred zimu. Evo sad ćemo proć pored jedne poljoprivredne apoteke, oš da ti stanem da kupiš? Oš?

– Može, stani – odgovorio sam.

 

Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (36)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (35)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (34)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (33)

žŽene, luđaci i malo dobrih pedera (32)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (31)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (30)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (29)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (28)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (27)