Virovitica.net

Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (15)

Robert Roklicer/foto Moja Rijeka  ●  12.02.2019.
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (15)

Posrkao sam kavu, malo piva, cijelu čašu pelinkovca, pa onda još malo piva i za kraj još piva. Čaša, boca i šalica ostale su sablasno prazne gledati u mene. Bilo je 21:15. Ustao sam kao Napoleon kod Austerlitza i pozdravio se sa svima, objašnjavajući im po stoti put da imam već unaprijed dogovorene obaveze.

– Je l to neki posao u pitanju? – zanimalo je Markovića.

– Je, al ne takav posao.

– Čuj, na onaj sastanak sutra idemo zajedno. Doći ću autom po tebe u 10:30. Može?

Kimnuo sam. Besplatni prijevoz mi neće škoditi.

– Ideš nešto umočiti? – sad je zanimalo Joška.

– Koga? – nadovezao se pijani Žarko iskreno.

– Sigurno nekog dječačića! – Zlatko je htio ispasti duhovit.

Pregrizao sam usnu jer mi je došlo da mu odgovorim: "Tvoju Ines, majmune, pod uvjetom da ga držim manje od pet minuta unutra." Ali nisam, što je i shvatljivo u takvim prilikama.

Pokraj šanka me je opet zaskočila Ruža.

– Slušaj imam još dvije runde za koje ne znam na koga da pišem…

– Piši na Zlatka! – rekao sam.

– Jesi siguran?

– Sto posto, rekao je da sve plaća kako bi se iskupio za ono sinoć.

– Znači, to je taj prijatelj?

Kimnuo sam.

– Fin neki gospodin – rekla je i dodala još nešto što nisam čuo jer sam već bio na cesti.

 44.

Taksi me je dovezao pred zagrebačku mamuticu, ispred broja 16. Na portafonu sam našao prezime Presečki. Vrata zgrade su bila otvorena pa sam samo ušao u mračni hodnik. Stisnuo sam gumb na liftu i osluškivao. Prodoran zvuk, kao iz glavne klaonice goveda, zaustavio se tik ispred mene. Prasak. Vrata su se otvorila uz cvilež. Ušao sam i pritisnuo gumb za 11 kat. Oko mene su bili grafiti u duginim bojama. Bože moj, mislio sam, valjda nisam u stožeru Iskoraka, udruge za prava homoseksualaca? Samo bi im ja trebao na svu onu muku koju imaju?

Pročitao sam nekoliko grafita: "Najveći podvig je proći kroz gusto naselje sa rijetkom stolicom" – ovaj se grafit valjda odnosio na naselje Travno. "Kiša pada, trava raste, ja je sušim, pa je pušim" – zgodna pjesmica, i za sam kraj sam pročitao još i ovo: "Muškarci, dok postoji mikroskop, ne paničarite" – e, ovaj je optimističan, zaključio sam, podiže raspoloženje.

Lift se zaustavio, vrata odškrinula i čulo se nešto nalik na tres, cvijk, baf. Izišao sam. U hodniku je bilo najmanje 48 vrata. A meni trebaju samo jedna, i to ona na kojima piše Presečki.

Tada sam začuo zavijanje iza prvog hodnika lijevo: "Ko bi reko čuda da se dese / pa Miljacka mostove odnese / da ne mogu tebi doć / da ne mogu ulicom ti proć". E, to je valjda to, pomislio sam i krenuo k Miljacki i Halidu Bešliću. Što sam se više približavao, Halid je bio glasniji: "Ja sve ove dane čekam da mi svane / da vidim tvoj dragi lik / ja sve ove dane tješim jarane / a bolan sam više od njiiiiih".

Ma bolan si ti moj kurac, mislio sam, poslušaj se samo kakva to sranja pjevaš pa ćeš tek onda osjetiti bol! Legao sam na zvono Presečki. Ništa! Umjesto otvaranja vrata, zagrmilo je: "Poznat ćeš me i po mraku / po pjesmama i meraku / a ja tebe po ljepoti / što ne prolazi".

E, jebiga, pomislio sam, ovo je promašena investicija. Malo sam se odmaknuo od vrata Presečki, jednom rukom naslonio na zid, i povratio.

Susjedna vrata su se otvorila. Izišla je smiješna baba u spavaćici i viklerima na glavi.

– Susjed, kaj je ovo? – pitala je udbaškim akcentom.

Pogledao sam je odsutno.

– Simbioza života kao alkohola i narodnjaka – odgovorio sam i još jednom povratio.

– Zvat ću policiju. Ko bu ovo počistio? – prijetili su njezini vikleri.

– Odjebi, baba. Nemoj da te sravnim sa zemljom!

Baba se okrenula na drugu stranu i vrisnula:

– Jadranko! Jadranko! Odi sim! Smesta kad ti velim!

Čuo sam neku vrstu brundanja, otprilike onako kako to rade medvjedi u zoološkom vrtu:

– Kaj je sad, matora?!

Pretrnuo sam. Zar je moguće da ne mogu izbjeći batine barem na jedan jedini dan? – mislio sam očajnički. Ali na vratima, pored babe, pojavio se suhi starac, od svojih 90 godina. Imao je naočale s trostrukom dioptrijom i bio je pljunut Homerov otac, Grampa Simpson.

– Gospon, molim vas da odmah odete odavde! – rekao je.

– Je l to vaši puštaju tako glasno muziku? – nadovezala se Mona Simpson.

– Držao sam do dobrosusjedskih odnosa svih ovih godina, al sad mi vas je pun kufer! – opet se javio Grampa.

– Jadranko, zovi policiju!

– Budem!

– Odmah!

– Ček da se okrenem.

45.

Obrisao sam usta i ponovo legao na zvono. Umjesto pozdrava, s druge je strane zagrmilo: "Voli me kao sad / i kad ne budem mlad / i kada dani ostave / na mome licu tragove". Uzeo sam stvar u svoje ruke i šakom zalupao po vratima, dok sam drugom još uvijek jahao po zvonu. Napokon su se vrata otvorila. Ispred mene se pojavio jedan dječačić sa čirevima na licu. Ustuknuo sam.

– Šta ti je to? Variola vera?

– Ne, prištevi.

– Dobro – odahnuo sam. – Ajde pusti me unutra.

– Tko ste vi?

– Sanitarna inspekcija – rekao sam i progurao se pored njega.

Stan je smrdio po rigotini, alkoholu, marihuani i dimu cigareta. Kroz nebo dima vidio sam dječurliju, njih 15 do dvadeset, ne starijih od 17 do 18 godina. Ali svi su uredno držali boce u rukama i pili. Netko je gazio po pivi, drugi po votki, vinu, džinu i viskiju. S jeftinog sterea odzvanjali su još jeftiniji zvukovi Šabana Šaulića: "Gdje si sinoć noć proveo / Da l si s dragom svojom bio / Sa zorom sam drugovao / i draganu grlio".

– Bog te jebo, ugasi to! Hoćeš da se ušlagiram?! – zavrištao sam Varioli veri u uho.

– Ne, stvarno, tko ste vi? – mucale su mu boginje po licu.

– Gdje je Megi?

– Recite mi prvo, tko ste?

– Megi me je pozvala.

Variola vera je pljesnuo rukama i ushićeno zaurlao:

– Ljudi, ovo je Robert Roklicer, onaj pisac! Došao je!

Dva, tri maloljetnika su se okrenula, pogledala me nezainteresirano, i nastavila dalje pjevušiti refren Šabana Šaulića. Koju samo karijeru imam?! – mislio sam u sebi – čitaju me još jedino luđaci, maloljetni kurvini sinovi, narkomani i eventualno seksualni prijestupnici.

– Gdje je Megi? – ponovio sam pitanje boginjavom mulcu.

– U sobi.

– Kojoj?

– Onoj tamo – rekao je i pokazao na jedna vrata.

Krenuo sam u tom smjeru, ali Variola vera me je pretekao.

– Znate, ne biste smjeli ući… Ovaj, ja…

– Odjebi, mali. Nemoj da ti operiram taj čir na nosu!

Poslušno se maknuo u stranu.

Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (36)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (35)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (34)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (33)

žŽene, luđaci i malo dobrih pedera (32)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (31)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (30)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (29)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (28)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (27)