Virovitica.net

Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (1)

Robert Roklicer  ●  15.10.2018.
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (1)

U proljeće ove godine, nakon što smo zbog pripreme za tisak prestali objavljivati priče Zlatka Erjavca Ere, Robert Roklicer predložio je da ovdje, na portalu Virovitica.net u rubrici Priča, u nastavcima objavimo njegov roman "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" koji se sastoji od 118 kratkih poglavlja. „Evo, frende! Po meni, ako se slažeš, objavljuj po 3 poglavlja odjednom ... Uostalom, ti si glavni pa vidi :)“, napisao mi je Robi 13. svibnja u mail poruci i poslao roman. Pročitao sam ga u dahu, kako se takvi romani i čitaju i razmišljao kako ću ga plasirati. Približavalo se ljeto, vrijeme kada se ovakvi sadržaji na portalima manje čitaju pa smo dogovorili da s objavljivanjem krenemo na jesen, s novom sezonom Virovitičkih umjetničkih večeri.
„Ovaj provokativni roman svojevrsni je ogoljeni pogled na urbanu svakodnevnicu kojom dominiraju neprilagođeni osobenjaci, mahom prestrašeni pred nadolazećim događajima, a čiji se životni stil sastoji od poprilično jednostavnog dnevnog ritma ispijanja pića i frustracijskog "pražnjenja" u ženskome tijelu. Hiperrealističnost i crnohumornost odlike su ove proze, kao i naglašena kritičnost naspram postojećeg socijalnog i moralnog sustava“, piše napomeni nakladnika Matice hrvatske Osijek.
Roman "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" pobjednik je Matičinog natječaja za najboljni neobjavljeni prozni rukopis u 2009/2010. godini.

1.

Zlatko je bio jedina osoba koju sam te večeri želio vidjeti. Zapravo, jedini prijatelj s kojim se do tog trenutka još nisam zakrvio. Svi ostali koje sam poznavao ili su mi nešto gadno zamjerali ili ih ja iz nekih svojih razloga nisam želio vidjeti. Godinama sam dangubio s ljudima koji su odreda bili pizduni, poltroni, nedojebani umjetnici, kvazipijanci, karijeristi, majkojepci i obična govna. S druge pak strane, ja sam za njih bio notorni alkoholičar, neradnik, psihijatrijski slučaj, narkoman (po potrebi), svadljivac, loš pisac i jednako tako loš čovjek.

Zato i nisam počeo pisati o njima, već o Zlatku koji je, po svim mojim visoko postavljenim kriterijima, bio izvrstan frajer.

Oženio je pičku mlađu od sebe šesnaest godina. Nije me pozvao na svadbu, ali mu uopće ne zamjeram. Tada sam pio više nego ikad, mada ni sad ne pijem ništa manje.  

2.

U redakciji u kojoj sam šest godina radio tih je dana vladalo generalno sranje. Novi vlasnici našeg tjednika, latschig Austrijanci, jebali su nas kad god i gdje god im se dizao kurac. Taj dan sam, uobičajeno, zakasnio na posao četrdesetak minuta. Pičkin dim za nas radišne ljude, ali za incestuozne austrijske monstrume, pravi smak svijeta. Nisu me pustili na urednički kolegij, nego sam zamoljen od strane jednog pišljivog urednika napustiti prostoriju i pričekati Markovića u tajništvu. Naredba mi, ruku na srce, i nije teško pala s obzirom da su naši kolegiji više sličili orgijama impotentnih nekrofila nego ozbiljnim sastancima redakcije, a i u tajništvu je sjedila gospođa Mira.

Gospođa Mira, teta za sve kako smo je milja zvali, čiju sam invalidnu kćer Zoricu pojebao za onim istim stolu na kojem njena majka drži svoje tekice, a u koje zapisuje putne naloge, dnevnice i kratkoročne pozajmice novinarima, zaletjela se pogledom na friško otisnut horoskop i ostala ukopana u toj pozi.

– Miro, ljubavi – rekao sam umjesto pozdrava – kad će plaća?

– Ko i uvijek, petog – odgovorila je ne dižući pogled.

– Jebote, tek petog?! A danas je…?

– Dvadeset i prvi.

– Ideš?! Tek dvadeset prvi?! Kako to vrijeme sporo ide… – nisam se mogao načuditi. – Da nemaš slučajno…?

– Ne! – odgovorila je ne dižući pogled s horoskopa.

– Dvjesto kuna? Samo toliko mi treba do plaće.

– Ne!

– Draga Miro…? – zacvilio sam poput novorođenčeta.

Digla je glavu. Potom je blago ispustila čeljust pokazujući solidno napravljenu zubnu protezu.

– Odjebi, majmune! Već duguješ više od pol plaće našem zajedničkom fondu. Ni jednom novinaru nisam u mogućnosti posuditi prebijene lipe zbog tebe i tvojih stalnih pozajmica – zarežala je i nastavila: – Kako te samo nije sram?! Ovdje ima ljudi koji jedva prehranjuju svoju djecu, a ti, pederčino i izrodu, našu uzajamnu pomoć, našu bijednu crkavicu, trošiš na lokanje i kurve! Pogledaj se samo na što sličiš! Sav si podbuo od alkohola, smrdiš, majica ti je zaflekana pitajboga kojim ne sve sranjima! Barem se jednom u životu pošteno operi!

Prestala me je bombardirati uvredama tek kada su se vrata tajništva naglo otvorila. Glavni urednik, Marković, stajao je kao Mojsije na Sinaju, ali umjesto kamenih ploča s Deset Božjih zapovijedi, u rukama je držao plavu kuvertu. Digao ju je s dva prsta, u pravcu mojih nozdrva.

Govorio je tiho, skrušeno, kao na komemoraciji najboljem prijatelju:

– Roberte, ovdje ti je sporazumno rješenje o otkazu. Ako ga potpišeš, pobrinut ću se da ti još danas na tekući račun bude isplaćena otpremnina od šest bruto plaća. Za svaku godinu po jedna, kako uostalom i stoji u kolektivnom ugovoru. – A zatim je nastavio još tiše, kao da sam već spušten u raku: – Međutim ako iz nekog razloga ne želiš potpisati, dat ćemo ti jednostrani otkaz, i to zbog nepoštivanja niza radnih obveza…

Mira se, kao zadnja kurva, na te riječi počela hihotati.

– Dajte mu otkaz! Jednostrani otkaz! Nije taj ništa drugo ni zaslužio, ha, ha, ha! Kad je taj što poštivao?! Otkaz! Ha, ha, ha! Otkaz! Ha, ha, ha! Otkaz!

Nastavila bi se i dalje gnjusno naslađivati nad mojom sudbinom da Marković nije nastavio:

– Ovo ti je ponuda, prijatelju moj: uzmi ili ostavi. Trećeg izbora, na žalost, nemaš. Direktori su mi poručili da se iz ovih stopa moraš odlučiti što ćeš, a ja za najviše pola sata trebam javiti pravnoj službi da l da ti se piše jednostrani otkaz… Gledaj – pokušao me je utješiti – nisi jedini kojemu se ista govna događaju, mnogi su u nemilosti, na nesreću i ja.

Koji ušljivci, majku im jebem, pomislio sam tog časa. Svoje sam jadne kosti ostavio u ovoj redakciji, a sada me žele sprašiti ko zadnje smeće. Valjao sam im kad su pod kurčevom "ekskluzivom" objavljivali moje tekstove; u svakom drugom broju moj tekst bio je na naslovnici; čak sam jedno vrijeme imao i kolumnu (istina samo u dva broja, a onda je naprasno ukinuta po želji čitatelja), a da i ne spominjem da sam prije godinu dana umalo dobio i godišnju novinarsku nagradu "Robert Shuman" (samo da su me ti ljubomorni pederi iz redakcije željeli kandidirati!). Osim toga, ogorčeno sam mislio, tko su ti Austrijanci? Što je ta privatizacija? Kakva sloboda medija? Koja demokracija? Koja Europa? O čemu oni to pričaju?! Nabijem ih redom u guzicu, svakog ponaosob! Zar oni misle da se sa mnom mogu zajebavati, heeeeej?!

– Gdje da potpišem? – promrmljao sam.

– Ovdje – pokazao mi je Marković.

– Je l to sve?

– Aha.

– Markoviću, potrudi se da pare...

– Bit će ti na računu još danas, obećavam.

Rukovali smo se. Nije Marković uopće tako loš dečko, razmišljao sam, ali i njega jebu oni potomci fašista. Okrenuo sam se stoga Miri koja se ni u jednom času nije prestajala naslađivati mojim mukama.

– Miro?

– A? He, he, he.

– Jebo sam ti šepavu kćer!

Mira je odskočila pol metra u zrak i vrisnula:

– Jebem ja tebi mater pijanu! – Dohvatila je tekicu i stala lupati s njom po stolu. – Kad si ti to bio s mojom kćeri?!

– Prije dva mjeseca. I Miro… jebao sam je ovdje, na tvom stolu!

3.

Vratimo se dakle Zlatku, jedinoj normalnoj osobi koju sam još cijenio. Došao je u "Josipovo zvono", u pratnji šesnaest godina mlađe žene. Bio je neobrijan. Podočnjaci su mu visjeli do usana, a kosa stršala raščupano kao da se svaka dlaka posvađala s onom drugom. Ali na sebe je nabacio garbadin sako ("Super 100"), Lacoste majicu i crne hlače. Jebeni šminker, pomislio sam ljubomorno: imati šesnaest godina mlađu ženu od sebe i šesnaest puta zgodniju od svih žena koje sam vidio u zadnjih šesnaest godina – a tako se bahatiti pred najboljim prijateljem. Govno prokleto!

– Ines – rekla je i ispružila ruku.

Ruka joj je bila na mjestu, nježna, dovoljno meka, zavodljiva.

– Robert – uzvratio sam i neodoljivo se nasmiješio.

– To ti je budući Nobelovac! – rekao je Zlatko.

– Neću Nobela, hoću Ožujsko!

– I ja ću pivo, ali prije toga moram na zahod – rekla je Ines.

– Tu lijevo, uz šank pa odmah desno. – Zlatko joj je davao upute i veselo pokazivao prstom negdje iza mog uha.

I slijepac bi vidio da je jedva dočekao trenutak da ostanemo sami. Čim je Ines nestala u pravcu zahoda, unio mi se u lice i počeo balaviti:

– Gotov sam... mrtav... zgadila mi se pička do kraja života... ne mogu je više ni nacrtanu vidjeti... koji mi je kurac trebao da se oženim sa šesnaest godina mlađom od sebe? Sad hoće i dijete!... Hej, dijete!... Karamo se deset puta na dan... i nikad nema menstruaciju, bog te jebo!... Nikad!... Kako može bit žena, a da uopće ne krvari... Svaka je moja krvarila do sada... a tvoja?

Dok je govorio, pljuvao je na sve strane, po stolu, po meni, po ljudima koji su večerali za susjednim stolovima. Ali to mu ni najmanje nije smetalo. Samo je nastavio:

– Dijete!?... Koje fucking dijete u ovoj krizi?... Ajde dobro, neka imamo i dijete ako joj je stalo da se otrombolji i omlohavi, al ko će to više, molim te lijepo, jebati??... Te digni mi noge u zrak, te jedi orahe, te sprči me otpozadi, te nemoj piti, te drži ga još pet minuta kad svršiš, te jebi dok ne pogineš... Alooo?!... Ej, pa nemam više ni miligram sperme u jajima... Presušio sam ko stari bunar... Samo balončić se pojavi na vrhu kurca, ćorak koji napravi "puk" i gotovo je... Uništila mi je želju za seksom i za životom…

Progutao je slinu koja mu se nakupila oko usta, uhvatio malo zraka i osvrnuo se iza mog uha:

– Pazi! Evo je! Pravi se da pričamo o tvom poslu!

Prekrižio je ruke na grudima, nagnuo se o naslonjač, i izobličio njušku kao da me pažljivo sluša:

– I, veliš, puno posla u redakciji, a? Jebiga, stari moj, nismo više u socijalizmu…

– Dobio sam otkaz. – odgovorio sam.

– Ma nemoj mi reći?! – zinuo je ko šaran. – I što ćeš sad?

– Nemam pojma. Možda napokon napišem roman…

Raširio je ruke kao da oslobađa Zagreb:

– Majku im jebem švapsku, ponašaju se prema nama ko da smo crnci! Jesmo se zato borili, a? Jesmo li, pitam ja tebe?! Al tako nam i treba kad smo svo srebro prodali u bescjenje!

Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (36)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (35)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (34)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (33)

žŽene, luđaci i malo dobrih pedera (32)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (31)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (30)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (29)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (28)

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (27)