Otuđeni um
SF roman u nastavcima
I. poglavlje: Zagonetna ponuda
Već je nekoliko desetljeća prošlo otkad je tehnologija ljudskog roda počela galopirati nezamislivom brzinom koja vodi ravno u propast, a nemoralnost surovog kapitalističkog društva i katastrofalni ekološki problemi već su desetljećima bili goruća tema svih svjetskih zajednica i medija. No posljednjih desetak godina činilo se da su te dramatične promjene polako stale, a taj inače nepredvidljivi i kaotični sustav sada nije bio ništa više okrutan nego prije, nego je svijet polako ušao u naizgled stabilno stanje koje bi se ipak za ljude s početka dvadeset prvog stoljeća doimalo poput nadnaravnog pakla. Nezaustavljiva elita koje je sve više gomilala bogatstvo, čineći siromašne još siromašnijima i pretvarajući srednji sloj u niži već je odavno bila svedena na tek nekoliko tisuća gotovo svemoćnih ljudi i doimalo se da će takav nepravedni ustroj kad-tad dovesti do ekonomskog kraha i revolta svjetskih razmjera, no potlačena svjetska populacija s vremenom se priviknula na svoje stanje ne razmišljajući više o nepravdi, a nezasitna pohlepa u posljednje se vrijeme stišala i ta se nepravda već dugo nije pogoršavala.
Nečistih i bezobzirnih proizvodnih sustava više nije niti bilo jer čista i netaknuta kozmička energija sada je pokretala sve što postoji na Zemlji, čineći prirodne resurse nepotrebnima i čovječanstvo gotovo svemoćnim. Nekoć samostalne i jedinstvene države odrekle su se svoje slobode u svrhu boljitka i postojala je samo jedna zemlja epskih razmjera te je protok ljudi i informacija bio gotovo neograničen, nova se valuta zvala Esencija, predstavljajući ono čime se kupuje apsolutno sve što životu daje podlogu i smisao, a jezik kojime je govorilo više od dvije trećine populacije tijekom godina je postao engleski te je tako uveden i kao službeni jezik. Negdje u dalekoj budućnosti činilo se da je svijet došao do svoje ravnoteže dostigavši vrhunac izopačenosti nepravde i zla i postavši istodobno napredniji nego što će ikad biti, no anonimni i neutjecajni pojedinci poput Hermana i dalje su živjeli u gotovo istome svijetu kao prije puno godina. Najtraženiji poslovi polako su se izmjenjivali, tehnologija koja ih je okruživala neprestano se razvijala, no oni su i dalje radili svoj mukotrpni posao žrtvujući se za sitne želje kakve su mogli ispuniti sa svojim nikad dostatnim novcem. U novoj kozmopolitskoj državi zvanoj Sustav informatika je sve više uzimala maha, a sve što je mašta mogla zamisliti postojalo je za prihvatljivu cijenu dostupno čak i običnim smrtnicima. Držeći u ruci svoje pametno računalo koje je nepogrešivo razumjelo svaku njegovu riječ, predani je Herman vrijedno obavljao još jednu naredbu svojeg nepokolebljivog šefa koji je nadasve cijenio odanost, znanje i rad, ali pogreške je vrlo teško podnosio.
- Sustav na kojem radiš neće funkcionirati dovoljno brzo i brojač svjetske populacije mogao bi pogriješiti za nekoliko tisuća ljudi. Moramo biti puno precizniji ako želimo ovo prodati Demografskom zavodu Sustava! Ako ne popraviš svoje pogreške izgubit ćeš 1000 Esencija!- pritišćući nervozno gumbe na svome nevjerojatnom odijelu čija je tkanina zahvaljujući vrlo naprednom dizajnu svakim dodirom mijenjala boju, beskrupulozni se voditelj smjene počne otresati na jednog od svojih zaposlenika, kao da mu prije kraja radnog vremena želi pokvariti raspoloženje i natjerati ga da uzrujan, ljutit i nezadovoljan krene kući krećući se nebom prepunim lakih i brzih vozila.
-Nema potrebe za time, šefe jer upravo radim na poboljšanju koje će biti više nego zadovoljavajuće za naše klijente.- Herman mu se kiselo osmjehne polako napuštajući radno mjesto, na što mu šef tek ukočeno kimne glavom hladno mu pokazavši sat podsjećajući ga da je za danas njegov posao završen. Dok je hodao dugim i sivim hodnikom razmišljajući koliko mu je Esencija još ostalo do plaće i kojih će se silnih želja još morati odreći, začuje iritantnu zvonjavu svoga motela dok je iz džepa njegove nepoderive crne jakne tanke tek nekoliko desetinki milimetra, a tople poput najbolje bunde prodirao jarki crveni hologram, pokazujući skriveni broj što ga je već nekoliko dana svakih par sati iznova uznemiravao. Ignorirajući taj nemili poziv na kojeg zbog vlastitih principa nije želio odgovoriti poučen iskustvom da su mu nepoznati pozivatelji dosad uzrokovali samo stres i probleme, brzim hodom odlučnog muškarca bacio se s vrha visoke staklene zgrade pustivši da hlače koje je nosio na sebi svojom zapanjujućom energijom znatno oslabe silu težu koja ga je vukla prema dolje, prizemljivši ga meko tih pored njegove letjelice.
-Želim se vratiti kući. Izaberi najkraći i najbrži put. Nemam volje za polagani let gradom!- sjevši u svoje udobno sjedalo sačinjeno od umjetne kože koja je do razine najsitnije čestice bila posve jednaka pravoj , Herman se obrati svome vozilu kao inteligentnom ljudskom biću, a ono me odgovori toplim i iskrenim pozdravom, daleko prirodnijim od sličnih primitivnih tehnologija kakve su se pojavile početkom 21. stoljeća.
-Dobra večer, Hermane. Pričekaj samo malo da provjerim...- iz beživotnog zvučnika njegove letjelice reče ugodni i smireni glas mlade djevojke te odmah popravi njegovo raspoloženje. Trenutna najbrža slobodna putanja nalazi se na razini pet, u traci broj tri, na cesti broj osam, ali najmanje rizična ruta je na razini četiri, u traci broj sedam, na cesti broj jedan. Preporučam ovu drugu ako se želiš osjećati potpuno sigurno.
-Mislim da bi mogla izabrati rizičniju rutu jer imaš sustav zaštite koji potpuno suzbija bilo kakvu silu sudara.- pokazavši da mu je ušteda vremena trenutno bitnija od vlastite sigurnosti, Herman bezvoljno odgovori polako zatvorivši oči, a na planetarnom kanalu obavijesti koji se prenosio visokim dijelom atmosfere stigavši vrlo brzo do njegova zvučnika pojavila se još jedna u nizu loših vijesti koja je ponovno iskušavala njegove živce. Premda nezamisliva u našem dobu, u Hermanovom je svijetu takva obavijest odavno bila posve normalna jer iako je čovječanstvo još prije sedam godina potpuno ukinulo emisiju bilo kakvih štetnih tvari, pretvarajući ih u univerzalno iskoristivu energiju, Zemljina je atmosfera već bila puna ubojitih plinova i toliko zagađena da je premijer Sustava početkom svojeg mandata dao izgraditi monumentalne i nekoliko desetaka milijardi Esencija vrijedne pročišćivaće atmosfere koji su na visini od čak sto kilometara kružili oko našeg planeta, osiguravajući petnaest milijardi njenih žitelja barem donekle kvalitetan zrak.
-Obavještavaju se svi građani sustava da će se čisti zrak odsad naplaćivati dvije tisuće Esencija mjesečno za viši, dvjesto za srednji, a pedeset za niži sloj. Troškovi koji ne budu plaćeni bit će ravnomjerno razdijeljeni među pripadnicima višeg sloja, a oni koji ih ne podmire u roku od godinu dana bit će optuženi za neovlaštenu uporabu prirodnih dobara.- zbog uvijek ukočenog i monotonog glasa sredovječnog muškarca koji je već godinama odjekivao obavijesnim kanalima šireći nervozu populacijom Sustava Herman se više nije mogao suzdržati te se nemilosrdno otrese na entitet usađen u inteligenciju vozila naredivši mu da odmah onesposobi sve zvučnike iz kojih se neprestano orio taj nepodnošljivi zvuk.
-Molim te ugasi taj kanal i zašuti već jednom jer ću potpuno poludjeti. Nije mi dosta što sam morao izdvajati sto pedeset Esencija svaki mjesec, a sada me tjeraju da im dajem dvjesto! Kad ću već jednom početi dobro živjeti od svoga talenta i spasiti se od ovog posla bez budućnosti!?- u njegovom uzrujanom glasu polako se počela nazirati krivnja, premda biće s kojim razgovara ipak nije imalo osjećaje identične ljudskima.
-Nemoj se više tako ponašati prema meni! Zarađuješ deset tisuća esencija mjesečno i to ti je sasvim dovoljno za lagodni život!- suprotstavljajući se svome vlasniku poput supruge s kojom se on neprestano svađa, ženski glas izgovori prkosne riječi hraneći jetki inat koji je u njemu bujao.
-Nisi u pravu! Ovako nikad neću moći otputovati na mjesec. Neprestano slušam o luksuznom hotelu koji je ondje izgrađen prije više od dvadeset godina, a nikad ga nisam mogao posjetiti, a o putu na druge planete ne mogu niti sanjati! Da mi barem netko ponudi neki veliki i profitabilni posao u kojem ću uistinu moći zaraditi! Da moram zamijeniti neki dio tijela morao bih se zadužiti da si kupim novi.- proklinjući svoju ne tako loše sudbinu, Herman nije bio niti svjestan da je njegovo zanimanje plaćeno gotovo dvostruko više od prosjeka i da se nikad neće morati brinuti za svoju egzistenciju. No to mu nije bilo dovoljno i već je mjesecima planirao napustiti ovaj posao i zaposliti se u nekoj elitnoj tvrtci ispod oceana gdje će daleko od burnog svijeta nekoliko godina gomilati svoj novac, a onda se vratiti gotovo svemoćan i nastaviti živjeti lagodnim životom. Kao da je izazivao vlastitu sudbinu tjerajući ju da pod svaku cijenu promijeni tijek njegova života, odjednom ga zadesi nešto sasvim neočekivano što se vrlo rijetko događalo čak i u tadašnjem čudesnom svijetu. Umjesto mrskih signala iz središnjeg svjetskog medijskog centra u nekadašnjim Sjedinjenim Američkim Državama njegovo je vozilo sada primalo nadasve neobičnu frekvenciju, a gotovo nečujni zvučnici koji su na njegovu naredbu bili iznenada utišani više nisu mogli biti suzbijeni te je iz njih počeo izvirati sablasni i izobličeni glas dok je ugodna žuta rasvjeta počela naglo treperiti, kao da će vozilo ubrzo biti umrtvljeno i izbačeno iz svoje skladne putanje.
-Već smo nekoliko puta nastojali doprijeti do tebe, a ti uporno i bezobrazno ignoriraš naše pozive! Satelitske snimke pokazuju nam da si nekoliko puta primijetio da te želim kontaktirati, ali nisi se želio javiti!- duboki glas propušten kroz gotovo savršeni modulator bilo je nemoguće prepoznati, no Herman je već slutio da mu ovaj čovjek neće donijeti nikakvo lijepo iskustvo.
-Ne pristajem odgovarati na tajne pozive čiji je identitet skriven! To je moj princip kojeg sam se oduvijek držalo i time što ne želite reći tko ste samo me odbijate od sebe.- ne osjećajući nikakvo poštovanje, a kamo li strah, Herman mu se drsko obrati nadajući se da će ga brzo otjerati svojom neuljudnošću, no vrijeme će pokazati da uporni stranac neće tako brzo odustati.
-Ne zaslužuješ doznati tko sam dok ja tebe malo bolje ne upoznam. Osim toga, ne zaboravi da se u kapitalističkom društvu uspješni pojedinac mora često odreći svojih prinicipa, prilagoditi drugima i biti čak i licemjeran ako želi prosperirati!- govoreći dugo antipatičnim, umišljenim i odviše formalnim glasom, njegova je tajanstvena uhoda zvučala vrlo sumnjivo i mutno.
-Tko si ti da se stavljaš ispred mene i očekuješ od mene da ti se detaljno predstavim prije nego mi ti uopće otkriješ svoj identitet!? Odakle ti pravo da mi govoriš što zaslužujem, a što ne.- pomalo uvrijeđen i iziritiran sugovornikovom bahatošću, Herman je uzrujanost u sebi već polako počeo zamjenjivati bijesom.
- Ja sam onaj koji bi ti mogao pružiti puno bolji život ako postaneš moj suradnik u tajnom projektu. Znam da si iznimno talentiran i sposoban i da možeš isprogramirati čuda, a i dalje zbog nepravde pripadaš srednjem sloju i radiš za mizernu plaću kod šefa koji nimalo ne cijeni tvoje vještine.- shvativši da će silom puno teže bilo što postići, moćnik koji mu se obraćao sada ga je nastojao zavesti svojom vrlo primamljivom ponudom koju najvjerojatnije neće moći odbiti.
-Odakle znaš za moju priču i kako si uopće čuo za mene? Kako da znam da ovo nije varka zbog koje ću ostati i bez ovoga što imam i kojom direktor tvrtke nastoji provjeriti moju odanost!?- začuđen, zbunjen i pomalo predstavljen Herman kao da je zaboravio da neizreciva gomila informacija postoji na svijetu, samo je pitanje tko i kako smije do njih doprijeti.
-Nisam očekivao takvu naivnost od takvog vještog programera. Valjda si svjestan da se podaci svih zaposlenika tvoje tvrtke nalaze u navodno neprobojnoj bazi podataka, ali čak i najpouzdaniji algoritam zaštite uvijek nađe onog tko će ga moći razotkriti. Uskoro ćeš upoznati čovjeka koji te pronašao- gledajući ga s visoka i bez puno poštovanja, ali ipak imajući strpljenje za Hermanovo kolebanje, nesuđeni ga je poslodavac i dalje pokušavao uvjeriti da mu se pridruži.
-I da mi navodno nudiš sto tisuća Esencija ne mogu prihvatiti novi posao, a kamo li prekinuti svoj sadašnji rad dok god se uživo ne nađemo i sklopimo formalni ugovor bez trikova, skrivanja, zagonetki i dvosmislenosti. Inače ću zaboraviti da sam ikada čuo tvoj glas.- tvrdoglav poput magarca, Herman nije niti slutio da bi zbog svoga kukavičluka i besmislenih prinicipa mogao propustiti najveću i nikad ponovljenu priliku života.
-To ćemo još vidjeti! Ili si za naš projekt ili si protiv nas, a onaj tko je naš neprijatelj vrlo brzo ostane bez svega!- ljutito i pakosno zapanjujući se nasilnik posljednji puta obratio Hermanu, ostavivši iza sebe tek jednolični šum. Svjetla koja su maloprije tek lagano treperila sada su se već gotovo ugasila, a sav život koji je postojao u njegov letjelici kao da je polako nestajao zajedno s njenom inteligencijom.
-Molim te učini nešto! Vidiš da skrećemo u susjednu traku i ubrzo ćemo se sudariti! Nisi se valjda toliko naljutita da si sama sebe spremna ugroziti!? Odmah skreni lijevo! Imamo još nekoliko sekundi.- raskolačivši oči, Herman je brzo sijevao pogledom mičući ga naizmjence s tamnih i tihih zvučnika na prometno nebo puno munjevitih vozila koja su mu brzo jurila ususret.
-Zbog nedostatka energije aktivirao se pomoćni sustav ručnog upravljanja. Molim vas držite pritisnutu strelicu za željeni smjer.- tihi muški glas zvučao je poput bezosjećajne snimke i bio je svakako puno primitivniji od milozvučne djevojačke inteligencije koja ga je dotad pratila. Dok je njegova odjeća besprijekorno upijala rijeke znoja pretvarajući ih u trenu u mirisnu vodenu paru, Herman se nastojao prisjetiti starih vještina koje je imao u davnoj mladosti kad su još postojala vozila na ručno upravljanje, no budući da ni tada nije suvereno vladao tim nezgrapnih strojevima, grozivši se same pomisli da krene nekamo na put, bilo je gotovo nemoguće da se sada spasi od neizbježnog sudara. Kao da upravlja teškim strojevima iz prve polovice dvadesetog stoljeća koju su zahtijevali relativno veliku snagu, pritisne lijevu strelicu neočekivano naglo, ne puštajući ju dok nije shvatio da mu se vozilo već nalazi na traci lijevo od njega, gdje je zastrašujuće duga i široka letjelica jurila brzinom zvuka. U međuvremenu je njegova traka već bila gusto ispunjena tako da se nikako nije mogao vratiti, nego samo čekati taj kobni trenutak kad će se morati suočiti s vrlo snažnom silom.
-Putujete u traci u krivom smjeru. Trake lijevo i desno od vas već su popunjene. Pomaknite letjelicu gore ili dolje kako biste izbjegli sudar. Intenzitet neće biti dovoljan da izazove ozljede, ali uzrokovat će materijalnu štetu od...- nakon ove stresne obavijesti Herman više nije bio priseban i znao je da će sada još teže postići taj precizni i fini manevar koji mu pruža šansu za miran nastavak dana. No se sjetio kako bi se eventualna pogreška mogla odraziti na njegovo financijsko stanje, strepeći da čuje kraj rečenice koja je u njemu poticala paniku pa sve njegove mišiće preplavi nevjerojatna snaga i odlučnost, a krv mu se ispuni adrenalinom koji ga je tjerao da djeluje brzo, nepokolebljivo i precizno.
-...dvadeset tisuća Esencija...Uzimajući u obzir brzinu kojom se trenutno krećete, sudar nastupa za pet, četiri ,tri , dva ,jedan...- dok su se posljednje sekunde odbrojavale Herman se nije bojao za svoj život jer tadašnje su letjelice bile toliko otporne, napredne i sofisticirane da niti jedna od iznimno rijetkih prometnih nesreća u Sustavu već dugo nije završila čak niti bezazlenim masnicama, a pogotovo ne tragičnom sudbinom. Razmišljajući o mirnome životu kojem će se već za nekoliko trenutaka vratiti bez posljedica i zaboraviti na nemile događaje koji su ga toga dana pratili, Herman bojažljivo stisne oči te škiljeći stidljivo kroz kapke neodlučno dodirne strelicu prema dolje, nadajući se da će taj pothvat biti dovoljan.
-Izbjegli ste sudar u posljednjoj sekundi! Ispričavam se zbog nepouzdanosti. Možete nastaviti putovanje ovom trakom do željenog odredišta.- dok je otvorio oči unutrašnjost stravično mračne kabine bila je ponovno obasjana opuštajućom svjetlošću, a umirujući govor koji ga je otpočetka pratio ponovno mu se obratio.
-Odvedi me što brže do moga stana! Želim što prije na ovo zaboraviti.- nekoć razgovorljivi i svadljivi Herman sada je postao škrt na riječima i puno smireniji i dok su ga negdje u podsvijesti grizli neostvareni snovi, nikako nije mogao prestati misliti na iznenadni prodor odlučnog, nemilosrdnog i licemjernog glasa, osjećajući sablasnu povezanosti između svojih nedavnih riječi i zagonetne ponude koju je primio. Unatoč svemu, ipak je zaključio da se okrutni život ponovno s njime poigrao i da bolja prilika za njega nikad neće postojati osim u obliku varke, zamke ili iskušenja koji mu ako im ikada polegne mogu donijeti još veću nesreću, baciti ga u potpunu neimaštinu i natjerati ga da se odrekne još više svojih snova.
