Svaku sjednicu Vlade u zemlji Dembeliji premijer započinje nekom poučnom pričom koju njihovi pomorci donesu iz dalekih zemalja. Na taj se način on i njegovi ministri redovito informiraju o prilikama u svijetu, izvlače raznorazne pouke i stječu nova saznanja koja primjenjuju u svojoj domovini, svima poznatoj kao neopisivo jako maloj državi za neopisivo jako veliki odmor. Tu parolu netko im je smislio iz čistih predrasuda da se tamo ništa ne radi već samo odmara. Ali to nije tako. Prava istina je ta da stanovnici Dembelije u velikom broju jako malo zarađuju, pa, da bi preživjeli, moraju se puno odmarat kako bi štedjeli na kalorijama potrebnim za održavanje bazalnog metabolizma. To je u biti prava istina, samo što to nitko ne želi priznati nego su u Ministarstvu mora, neba i zemlje od toga napravili turistički slogan kako bi privukli strane turiste. Svi njihovi ministri su inače veoma snalažljivi, a to, kako rekoh, mogu zahvaliti svojim pomorcima koji im uvijek sa svojih putovanja donesu neku poučnu priču iz koje oni crpe svoje ideje.
Ali nemojte me uzimati za riječ i sve ovo što pišem shvaćati previše zaozbiljno.
O tome imam sasvim nepouzdana saznanja. Tako sam iz dobro neobaviještenih izvora
saznao da se danas na dnevnom redu najužeg Vladinog kabineta te egzotične mandarina
države našla jedna zanimljiva priča iz Hrvatske. Povod tome bila je nedavna
rasprava u dembelijskom parlamentu koja se vodila oko potrebe oporezivanja dobiti
od zarade na prodaju dionica. To je sada tamo jako aktualno, isto kao i kod
nas.
Nakon što je premijer s članovima kabineta izmolio jedan “Oče domovine naš”,
radni dio sastanka otvorio je riječima:
“Zbilo se to jednom davno prije sedamnaest godina. Zbilo se tada i još uvijek
traje. Samohrana osoba izgubila je stalni posao, i sada se uzdržava od rada
po Ugovoru o djelu. Honorar koji zaradi u toku mjeseca iznosi tri tisuće kuna.
Preračunato, to je otprilike sedamsto kila zrelih banana” – pojasnio je premijer
– “To je svota sa kojom bi uspjela nekako preživjeti cijeli mjesec, ali ipak
ne uspijeva, već ju roditelji moraju dodatno financijski pomagati.
Kako to? Može a ne uspijeva? Netko je tu lud a netko zbunjen. Ili je u pitanju
neka misterija?...Ha!…Što mislite? Zna li neko odgovor?” – uputio je pitanje
gospodi za ovalnim stolom.
Poslije minutu šutnje, da bi svima skratio mentalno naprezanje sam je pojasnio
o čemu se radi:
“Nema misterije… Sve je normalno, i sve izvorno Hrvatsko, odakle nam i stiže
ova priča....Tri tisuće kuna iznosi mjesečna bruto zarada ove samohrane osobe,
ali od toga polovina odlazi za obvezne doprinose državi: mirovinsko, zdravstveno
i POREZ. Doduše, porez joj se vrati nakon godinu dana, ali do povrata treba
preživjeti sa ostatkom ostataka onoga što je sjelo na tekući račun. Zato joj
uskaču u pomoć roditelji. Dakle, odgovor “može”, odnosi se na bruto svotu, a
odgovor “ipak ne može”, odnosi se na neto svotu.
Na svu sreću, ovo je ipak jedna priča sa sretnim krajem. Ali ne završavaju
sve tako sretno.
Jedna druga samohrana osoba, sa istom mjesečnom bruto zaradom, nije takve sreće.
Ona nema roditelje niti rodbinu koja bi joj pomogla. Zato živi u domu za beskućnike
i prehranjuje se u pučkoj kuhinji, jer od jedne i pol tisuće kuna, koliko joj
ostane kad plati državi sve obvezne doprinose, ne može više pokriti sve nužne
životne troškove…I sada, gospodo draga, dolazimo do glavnih pitanja: Zašto netko
tko uspije zaraditi sebi za nužne uvjete života mora postati uzdržavana osoba?...Zašto
roditelji? Zašto pučka kuhinja? Zašto dom za beskućnike?”
- “Zato što je tu sirotinju država oderala do gole kože?” – povikaše uglas
ministri u Vladi zemlje Dembelije, konačno nešto zaključivši.
- “Tako je”– potvrdi premijer – “I sada vidite zašto je aktualna Vlada Republike
Hrvatske protiv oporezivanja dobiti od zarade na dionicama. Zamislite da sada
toj sirotinji uzmu još i dio dobiti koju su zaradili od prodaje dionica. Pa
kakvi bi to oni bili ljudi!”
Na ovo više nitko od ministara ne reče ništa. Zadivljeni socijalnom osjetljivošću hrvatske Vlade, svi su samo zamišljeno klimali glavom.