Tradiciju okupljanja i pjesme oko dobrog jela, kao i sve najbolje virovitičko, već odavno čuvaju članovi Društva Virovitičana u Zagrebu, koji se redovito sastaju u zagrebačkoj Gajevoj 46
Mislila sam da će mi se Mišo smijati kad sam mu usred redakcijske
božićne večere – jednom godišnje glavni urednik Lidera dijeli nagrade zaslužnima,
ali bit će prilike da i o tome nešto negdje – šapnula da odlazim na drugi tulum:
u Društvo Virovitičana u Zagrebu. Nije mi se smijao, niti se ljutio, nego je
s razumijevanjem prihvatio moje razloge i još dodao «pozdravi ih». U Društvo
me je, baš na taj dan, pozvao predsjednik osobno - prof. dr. Vladimir
Kolesarić.
Profesor Kolesarić i ja znamo se više od dvadeset godina. Upoznali smo se, naime,
na predavanjima, a još bolje na ispitima, na prvoj godini studija psihologije.
I tko bi rekao da ćemo, toliko godina poslije, popričati u Društvu Virovitičana
u Zagrebu, pa čak i dogovarati neke zajedničke projekte! Jer u našem razgovoru
ispostavilo se, ako smijem tako zaključiti, da profesor Kolesarić i ja imamo
dosta zajedničkog - em smo psiholozi (ja, doduše, manje, on više), em smo oboje
deklarirani Virovitičani u Zagrebu, em se i njemu i meni sviđa moja suradnja
na Virovitica.netu! Bio je to i povod našem razgovoru, ali neka zasad sve što
smo dogovorili ostane iznenađenje za naše drage Virovitičane - i one u Virovitici
i one u Zagrebu.
Prenijela sam, dakle, profesoru Kolesariću Mišine pozdrave, postavili smo ugrubo
plan naše suradnje, a dobila sam i dar – opsežan Zbornik radova međunarodnog
simpozija «725 godina franjevaca u Virovitici», koji će zanimati i mog Dalmatinca,
doktoranda povijesti religije. Dotad se već skupilo pedesetak članova Društva
Virovitičana u Zagrebu i počeo je program. Nakon pozdravne riječi predsjednika,
profesora Kolesarića, tajnik Društva Mirko Kovačević prozvao
je mene, pa predstavio Društvu moju kolumnu i ja sam pozvala sve prisutne da
svrate na www.virovitica.net, ne samo zbog mojih kolumni, već i zbog svakodnevnih,
svježih vijesti iz života grada. A tada su se predstavili tamburaši Rodoljuba...
- Danas imamo www i sms, ali ništa ne može zamijeniti toplu ljudsku riječ –
odlučno se izjasnio glavni tamburaš Marijan Tomljanović, prije
nego što su tambure zasvirale...
Jer Virovitičani u Zagrebu na svojim redovitim mjesečnim okupljanjima - skromno
i bez puno publiciteta, takvi smo mi, Virovitičani - njeguju živu riječ, razgovor
i druženje. Tradicionalno, sastaju se svake treće srijede u mjesecu u 19 sati
u podrumskim prostorijama u Gajevoj 46. Predsjednik i tajnik uvijek organiziraju
program u vezi s Viroviticom, tako da na druženja stižu i originalni Virovitičani
iz Virovitice. Kad sam prvi put bila u Društvu, prije gotovo godinu dana, tajnik
Društva Mirko Kovačević predstavio je svoju knjigu pjesama i virovitički likovnjaci
iz Kluba Nikola Trick otvorili su svoju izložbu, o čemu sam izvijestila na Virovitica.netu.
Ovaj put, iz Virovitice su doputovali tamburaši «Rodoljuba» i Tomo Radinski
Čoma, koji u «Rodoljubu» pjeva već 40 godina, kako bi zapjevali «Lipa
mladost moja», originalnu virovitičku pjesmu, koju je uglazbio dr. Jergović.
Nizale su se «Sinoć kad je pao mrak», «Lijepo li je rano uraniti», «O, Jelo,
Jelo, Jeleno»... Nema do tambure unplugged! Nije ni preglasna, ni pretiha, možeš
zapjevati, zaplesati, a i popričati.
- Treća srijeda u prosincu je zakon – objasnio mi je kasnije Marijan Tomljanović
– Na taj dan mi dolazimo i tu nas čeka društvo. To je dogovor koji nitko nikada
nije potpisao, a zauvijek vrijedi!
Jednako koliko i program, za Virovitičane je važno i druženje nakon programa.
Svatko od članova na druženje donese neki svoj specijalitet, a na predbožićni
sastanak naručeni su i ćevapi. No, tamburaši su, ekskluzivno iz Virovitice,
donijeli dva koluta jegera. «To je prava Virovitica!», slasno su komentirali
Virovitičani u Zagrebu guleći jeger. Zato svakako moram ovdje pitati: je li
virovitički jeger brendiran? Ako nije, predlažem mesarima da se dogovore, zaštite
recepturu i virovitički jeger plasiraju kao proizvod s geografskim podrijetlom.
A ako su to već učinili, po tome kako su prionuli Virovitičani u Zagrebu vidim
da bi trebalo povećati količine koje se isporučuju u Zagreb.
Virovitički jeger i kolači, druženje i pjesma – ne treba mijenjati ime majkovačkoj
paprici, kad Virovitica već ima sve što joj je potrebno. Pa čak i identitet
- bljesnulo mi je konačno tek, evo, na druženju Virovitičana u Zagrebu.
Tu se ja sjetim kako je nas nekoliko Virovitičana u Virovitici, otprilike srednje
generacije, oko prošle Nove godine dogovaralo virovitički kotlić-party. I tada
smo zaključili da dobra pjesma uz gitare nakon dobre klope zaslužuju da se pročuju
i izvan Virovitice. Pa smo čak smišljali kako bi kotlić-party trebao postati
tradicionalan, tako da se virovitički tulumi nadaleko pročuju.
Ali ta virovitička tradicija toliko je ukorijenjena, a istodobno toliko živa
i prisutna, da je ne moramo izvlačiti iz zaborava. Ima onih koji sve ono najbolje
virovitičko već odavno čuvaju!
Tko su, dakle, ti tajanstveni Virovitičani u Zagrebu, koji, priča se, nekoliko
sastanaka godišnje održavaju u Virovitici, posjećuju premijere u našem kazalištu,
lobiraju za otvaranje visokih škola u Virovitici i kao dobri duhovi čuvaju tradiciju
našega grada, iako su iz njega davno otišli?!
Osim mog profesora Kolesarića – čije je prezime jedno od najstarijih u Virovitici,
prenosi virovitički Gradski vodič - i tajnika Mirka Kovačevića, s kojim me je
moj urednik Goran Gazdek upoznao sasvim slučajno prošle godine
u na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, među Virovitičanima u Zagrebu zatekla sam
još jedno poznato lice – gospođu Mirjanu Pokupić (ribari, ima
li njezinih đaka među vama?!). Prepoznale smo se, iako sam bila dijete kad su
Pokupići odselili iz Virovitice. Na obostrano oduševljenje – tako da su nas
okolo Virovitičani ušutkavali za vrijeme svirke - zajedno smo se prisjetile
nekadašnjih druženja na kojima je sve zabavljao moj tetak Zdravko Valc,
tada njezin kolega u školi.
- Kakve su to bile veselice! Iako nismo bili u izobilju, ljudi su se družili
iz veselja – sjetila se gospođa Pokupić, koja je otišla iz Virovitice u Zagreb
prije 25 godina. Od tada, sa suprugom Emilom stanuje u zelenilu
Savskoga gaja, a prije radila je još 15 godina kao nastavnica na Pantovčaku.
- Volim veliki grad, doista uživam u svemu što mi nudi, posjećujem izložbe,
predstave, kina... Ali u Virovitici sam provela one najljepše, najblistavije
godine svog života. I sjećam se svega. U koloru!- opisivala mi je gospođa Pokupić
svoje virovitičke uspomene.
- A sad idem pjevati! – povremeno bi prekidala razgovor, pa se vratila pjesmi,
jer, kako kaže, voli one starogradske, malo sentiš.
Pitala je gospođa Pokupić za mnoge Virovitičane, a najviše za gospođu
Pavelić, koja joj je bila kolegica u školi i za njezinog sina, Borisa
Pavelića. Znala sam joj odgovoriti samo da je kolega Pavelić novinar
Novog lista, jer ga doista rijetko viđam. Tek povremeno čujem kad se pojavi
u nekom od društava s kojima sam u kontaktu – tako znam da je, kao i ja, surađivao
u «Makarskoj kronici». Ali tek kad sam se sjetila Borisa Pavelića, sinulo mi
je koliko nas je virovitičkih novinara u nacionalnim medijima. Čak je i gospodin
Radinski spomenuo da je novinarska legenda Fra-Ma-Fu, Franjo Fuis,
Virovitičan koji se afirmirao u Zagrebu. S Borisom Pavelićem, i danas je impresivna
virovitička novinarska reprezentacija u nacionalnim medijima, osobito kad se
uzme u obzir da su dvoje naših Virovitičana glavni urednici respektabilnih tjednika
- Glorije i Lidera.
Najljepše godine svog života provela sam u Virovitici – isto je tako kao gospođa
Pokupić rekla i Ankica Svirač, književnica i pjesnikinja, koja
vodi kroniku Društva Virovitičana u Zagrebu i u njoj pedantno zapisuje svakoga
tko je tu nastupio. Gospođa Svirač živjela je u Virovitici od svoje 4. do 19.
godine. Mnogo više godina nakon toga ona je Virovitičanka u Zagrebu, ali i dalje
- Virovitičanka. Kao i Tomislav Ivezić, danas fizičar na Institutu
«Ruđer Bošković», koji je odrastao u Radićevoj, preko puta mog otate Nikole.
Kao i mnogi drugi s kojima nisam stigla porazgovarati. Nadoknadit ću to sljedeći
put...
No, nije tradicija Društva Virovitičana u Zagrebu od jučer. Utemeljitelj Društva,
kojeg spominju i predsjednik profesor Kolesarić i kroničarka Društva gospođa
Svirač, bio je Drago Dopler.
Kao što sam se ja istog časa sjetila Drage Doplera, sjetit će ga se mnogi Virovitičani
koji su ljetovali u Šibuljinama. Godinu za godinom Drago Dopler dolazio je u
Šibuljine sa svojom suprugom Verom i kćerima Nedom
i Mladenom, uvijek u kamp. Anegdote o njemu i njegovom projektoru
prepričavaju se i danas, a meni su njegove slike s ljetovanja nezaboravni dijelovi
djetinjstva. I, eto, tu, u Društvu Virovitičana u Zagrebu, opet nalazim njegov
trag. Doplerova je vizija, dakle, bio taj građanski duh uzajamnog poštovanja
i rada za boljitak našeg malog grada, koji i danas čuvaju članovi Društva Virovitičana
u Zagrebu. Možda bi se i njemu, kao profesoru Kolesariću, svidjela moja suradnja
na netu. A možda bi se čak ubacio na forum, pa potaknuo Virovitičane na razgovor,
druženje i zabavu, kako bi ojačali međusobno povjerenje i postali bolji jedni
prema drugima.