Virovitica.net

Priča

Tonkin hrast

Orijana Koloper
Šibenik  ●  18.05.2008.
Tonkin hrast
Bilo je to vrijeme raskošnih vlastelinskih dvoraca, vrijeme čestih ratovanja i nepremostivih staležnih razlika. Moja šukun-šukun baka, tako predaja kaže, bila je ljepotica, po svojoj jedinstvenoj ljepoti poznata nadaleko. Mnogi su je seoski momci prosili, ali Tonka, tako se zvala, svakog bi uljudno odbila. Brinula se o bolesnoj majci i mlađoj sestri koja se nije mogla mjeriti sa Tonkom ni po izgledu, niti po pameti. Tonka je bila lijepa i pametna, stasita i uznosita hoda. Visoko je držala glavu dok je kročila selom, poput neke plemkinje.

Muškarci su je pratili zadivljenim pogledom i kradom uzdisali, a žene su je zlobno ogovarale i potajno mrzile. Tonka toga nije bila svjesna. Vedro je pozdravljala uvijek dobro raspoložena i nasmiješena, unatoč neprilikama i oskudici u kojoj je njezina obitelj živjela.

Vlastelin iz obližnje grofovije imao je sina kojeg je pratio glas hrabrog i plemenitog viteza. Za razliku od oca, bio je pošten i pravedan, podanici su ga voljeli i rado viđali na njegovom vrancu. Jednog je jutra prolazio selom i ugledao Tonku na seoskom zdencu. Zaustavio se i od prizora koji je ugledao nije se mogao pomaknuti. Tonka je pjevala i podizala teško korito puno vode. Svaki joj je pokret bio skladan kao i glas. Bujna, crna kosa rasula se od težine, blistajući pod jutarnjim suncem poput sapi njegovog vranca. Stas joj uznosit i vitak, a grudi bujne dok joj vrat od bjeline blista poput biserja. Podigla je svoje tamne oči prema opčaranom mladiću i od srama se zarumenila još ljepša i zanosnija. Mladić je samo stajao u tišini i nije se pomakao, niti je riječi izustio.
Od tog dana, svako je jutro mladić dolazio na zdenac i promatrao Tonku. Nisu riječi prozborili, samo su se gledali u tišini. Jednog jutra mladi je vlastelin sišao sa svog vranca i prišao Tonki.
“Draga Tonka, moram otići, moram bitku biti. Nijedna moja neće biti, moja možeš samo ti biti. Ljubim te i sa ovom ću patnjom i u zemlju ići.”

Sa ovim se riječima mladić oprostio od Tonke koja je samo plakala i ruke od tuge u krilu grčila. Za nju više nije bilo sreće. Strpljivo je ispraćala dane i dočekivala noći, čekala je svoju ljubav da se vrati. Nije se više smiješila, niti uznosito putem kročila. U selu kao da se ugasila sva radost sa iščezlim osmijehom na Tonkinom licu.

Mladić se nije vraćao. Prošle su tako dvije godine i jednog se jutra selom proširila vijest da je mladi vitez poginuo. Tonka je stajala na svom pragu blijeda i tiha poput duha. Ništa nije rekla samo se uputila na ledinu nedaleko svoje kolibe i sjela. Tu je sjedila dok su se dani izmjenjivali. Kiša ju je kupala, a vjetar sušio dok je polako kopnila. Uzalud su je preklinjali, uzalud su uz nju plakali, Tonka je samo bez riječi i dalje sjedila.
Jednog toplog svibanjskog jutra, selo je zatekao prizor od kojeg zastaje dah. Na mjestu na kojem je do tog jutra sjedila Tonka, stajalo je stablo sastavljeno od dva mlada isprepletena u čvrst zagrljaj.

“Evo, došao je po nju.”, šaptali su ljudi i danima palili vatru za duše mladih ljubavnika.
Od tog mladog sastavljenog stabla danas se grana stoljetni hrast. Prozvali su ga Tonkin hrast.



Priča

U svom svijetu

Pogrešno cjepivo

Odjeća čini čovjeka

Dar

Lubenica

Drski lopov

Svi smo mi čipirani

Kraj karijere

Kolateralne žrtve korone

Nada - anđeo smrti