Subotnja večer trećega tjedna Virkasa (24. veljače) bila je rezervirana za predstavu „Legenda“ nastalu prema drami Miroslava Krleže. Krležin tekst (ujedno i prvi ikad objavljen), koji nosi podnaslov/žanrovsku odrednicu „Novozavjetna fantazija u tri slike“, napisan je 1913., a objavljen 1914. godine. Prva je drama Krležine zamišljene pentalogije koja je trebala govoriti o povijesnim osobama – Isusu Kristu, Michelangelu Buonarottiju, Kristofu Kolumbu, Immanuelu Kantu i Franciscu Goyi. Predstava prema ovom tekstu prvi put je igrana u Narodnom pozorištu u Zenici 1978., dok svoju hrvatsku praizvedbu dočekuje tek 2015. godine. Igrom slučaja, godine 2023. (na 110. obljetnicu nastanka drame), Legendu su izvela dva karizmatična kazališta, Gradsko dramsko kazalište „Gavella“ te Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu.
Virovitička publika na 20. Virovitičkim kazališnim susretima imala je priliku pogledati varaždinsku inačicu Krleže (a propos Krleže: prisjetimo li se sjajne predstave „U agoniji“ praizvedene u listopadu 2023. u suradnji Kazališta Virovitica i Hrvatskog kazališta Pečuh, u režiji Darija Harjačeka, dramaturgiji Dore Golub te u izvrsnom glumačkom peterokutu Irena Tereza Prpić, Igor Golub, Vlasta Golub, Goran Koši i Goran Smoljanović, mogli bismo zaključiti da ovaj poznati književnik posljednjih mjeseci značajno sviće na kazališnim hrvatskim daskama).
Ova „Legenda“ tematizira dijalog Isusa Krista i Sjene (Sotone ili Isusova alter-ega?) kojim se zapravo pokušavaju propitati Kristova vjera i razlog Njegova žrtvovanja, a istovremeno se pokušava pronaći i svrha ultimativne Istine. Iako je ponekad teško jasno dokučiti vrijeme i mjesto radnje (iako oni nisu ni toliko ključni), mogli bismo se držati Krležine ideje da se isprepliću Getsemanski vrt, Eleazarovo (Lazarovo) uskrsnuće i golgotski prizor.
Krležu ili voliš ili… toleriraš. Kako god bilo, zanijekati ga se ne može. Kažu da je granica između onih koji vole i onih koji ne vole Krležu poprilično tanka, što bi se moglo primijeniti i na ovu predstavu. Autorski redateljski projekt Vesne Kosec-Torjanac (koja je adaptirala i tekst drame), Filipa Eldana i Nikše Eldana donosi Krležu u jednom novom svjetlu (metaforičkom, ali i doslovnom jer predstava obiluje svjetlosnim efektima zahvaljujući dizajnu svjetla Siniše Keretića i braće Eldan). Ova moderna verzija Legende (praizvedena 14. travnja 2023. na Sceni Rogoz) ostvarena je uz minimalističku, ali izuzetno efektnu scenografiju Ivana Duića koja ima više uloga: funkcionira kao platno na kojemu se projiciraju slike i videozapisi (izuzetno efektni i potresni uradak majstora za vizuale Damira Chytila), funkcionira kao ploča koja simbolizira Isusove misli (sjajno je dramsko rješenje u kojemu glumac ispisuje rečenice koje u trenutku Sjenine kušnje zasigurno pomišlja: „JA VJERUJEM. JA LJUBIM. TIŠINA JE VJEČNA. DUŠA JE VJEČNA. ISTINA JE VJEČNA. JA SAM PUT, ISTINA, ŽIVOT.“), a u konačnici se zaokružuje funkcionalnost scenografije središnjim crvenim križem.
Kostimi Žarke Krpan, jednostavni i isprepleteni s tematikom, također povremeno ostvaruju čvrstu suradnju s vizualima (primjerice, projiciranje na biskupsku halju). Podudarnost dramskih elemenata kojima se oblikuje homogena predstava primjećuje se i u glazbi za koju je zadužen Vid Novak Kralj (skladatelj i glazbenik izvođač koji se tijekom izvođenja predstave nalazi na sceni), a upečatljivost se duguje i emotivnoj izvedbi narodne hebrejske pjesme „Shalom Aleichem“ („Mir s vama“, pjeva ju na početku Dea Presečki koja se putem videozapisa u predstavi pojavljuje u ulozi Marije) te destruktivnim i grubim pjesmama vezanima za scene ratovanja, gladne djece i svjetskih nedaća (zanimljivo, pjesme je ustupila grupa Laibach, čije ime zvuči poput imena nekog krležijanskog lika).
Najveći plus ove predstave svakako je glumački duo sastavljen od dvojice braće (koji su, zahvaljujući providnosti Boga i biologije, blizanci) u kojima se jasno ogleda kontrast likova, suprotstavljenost dobra i zla, ljubavi i mržnje, konstrukcije i destrukcije, oprosta i optužbe. Braća Eldan našoj su publici poznata po predstavi „Pekel na Zemli“ u kojoj su također, minimalističkom scenografijom i uz pomoć rekvizita, donijeli edukativnu temu. U Legendi Eldani svoju vještinu podižu na višu razinu. Ne samo da su izuzetno uvjerljivi u svojim ulogama, izmjeni rečenica i vladanju prostorom pozornice i gledališta pri čemu ne zaziru od interakcije s publikom, već se i način njihove primjene rekvizita čini izuzetno svrhovitim, umjetnički opravdanim i simbolički (ne)očekivanim (primjerice, pilatovsko pranje i presvlačenje, bacanje plastičnih vrećica kao primjer konzumerističkoga društva prepuna laži, nagovaranje na igru igračkom u obliku tenka i helikoptera dok se u pozadini izmjenjuju slike izgladnjele afričke djece i djece u ratu…).
Važno je napomenuti dvije stvari: prvo, nije lako igrati Krležu, drugo, to nije lako činiti samo u dvoje i u sat vremena. Ono što je lijepo vidjeti jest suradnja: ne samo suradnja tročlanoga autorskoga tima, nego i podrška koju su pokazali iskusniji glumci – Marinko Prga, Zdenko Brlek, Helena Minić Matanić, Barbara Rocco, Marinko Leš – posudivši svoje glasove (a i kredibilitet) za izvođenje ove zahtjevne predstave kojom se dovode u pitanje temelji religije, društvena i ekonomska pitanja, ali i pitanje pojedinčeva stava prema životu. Ovdje se lako moglo skliznuti u ionako sveopću negativnost, umanjiti duhovnost, ismijati dobro i moralno, objeručke prihvatiti kritiku kao prvo načelo stjecanja statusa visoke umjetnosti i na ružan način secirati (ako ne i iskriviti) božansko i čovječje u Kristu. Srećom, u ovoj se dramskoj avanturi putovalo stazom ljudskosti, putovima ljubavi i istine, prokušanim cestama koje nijedna sjena na svijetu ne bi mogla slomiti.