Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je deseti nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
***
Zvoni telefon. Već zna tko je i javlja se.
„Halo, imal' nekog?“ – priupita glas s druge strane.
„Ima, ima“ – odgovara ona.
„Nema?“ veli glas.
„Ima, ima“ – ponovi ona.
„Onda dobro“ reče.
„Sad ću ja doć'!“
Servirala je ručak.
Pošto su dečki u berbi, za stolom će sjediti dvoje starčeka. Ema je kasno doručkovala i nije bila gladna. Nijedno od njih ne čuje dobro (iako to neće ni za milu majku priznati) pa je razgovor uvijek zanimljiv, uz, naravno, duplu dozu mljackanja, srkanja, prebacivanja hrane po ustima i masne brade s ostacima ručka. Ema nije sebe smatrala zlobnom osobom, no nikako se nije mogla suspregnuti da to sve vidi i prokomentira u sebi. To je bilo jače od nje! Iznijela je ručak i zaželjela „Dobar tek!“
Javio se svekrov glas: „Ema, što je to?“ upita gledajući u tacnu s mesom.
„Pečeni karmenadl!“ – odgovori Ema.
„Ima ovdje kosti?“ – priupita starac.
„Ima“ – veli ona i krene lagano prema kuhinjskim vratima.
„Emaaaa“ – sa povišenim tonom obrati se on. „Ima tu kosti?!!“ – odvajajući već vilicom i nožem komad kosti od mesa.
Ema, trgnuvši se, ne očekujući daljnja pitanja, saplete se na pragu i svom snagom udari petom o dovratak. Bol ju presiječe od pete do glave. Pomisli već histerično: „Bože, što sam ti skrivila?“ uzdižući pogled prema gore. „Dokle ću ovo trpjeti?“
Ta ni malo dijete ne pita više „mama, jel' to voda?“ Gledajući u vodu, kad mu jednom objasniš.
To je bila neka fina, profinjena, nevidljiva tortura za oduzimanje energije. Tako je ona to sebi tumačila. Jer, nemoguće je da toliko vremešni starac posjeduje toliku energiju, a mozak mu je već na razini dojenčeta, a da ju ne krade od nekoga.
Užasavala se tih tihih energetskih vampira. U njihovo postojanje uvjerila se već bezbroj puta. A da su se ovo dvoje „urotili“ protiv nje, u to je bila posve sigurna.
Darin se vratio iz berbe vidno trljajući stomak. Time pokazuje da je sit i da je bilo fino. Odaziv u berbu je bio velik i brzo su završili. Otac je ostao zabavljati društvo, a on se povezao kući. Sretan što će mu ostatak dana, kada ne ide u školu, biti slobodan za vlastite aktivnosti.
Ema je popila svoju dnevnu dozu tableta nadajući se da će joj se tako napeti živci malo smiriti. Čitala je ona u nekom horoskopu kako će energije ovih dana biti jake, i o nekim trigonima planeta i koja je s kojom u dobrom odnosu, a koja ne. No, nije puno marila za njih, naprosto je samo željela održati sebe mirnom i staloženom.
Uzela je ubruse za ruke i na njima počela pisati. Bojala se da će joj misli pobjeći, no nekako je uspjela sačuvati fokusiranost. Željela je napisati svoj prvi roman u životu. Nije baš imala jasnu viziju ni koja je to priča koju bi željela opisati, no želja za pisanjem je bila jaka.
Za stolom je za divno čudo vladala tišina.
Odjednom se starac prisjetio starih običaja u vrijeme berbe. Zaprega s konjima, buradi i pjesme tamburaša. U drugoj rečenici već je objašnjavao kako su sinoć otvorene Vinkovačke jeseni.
„Jeste gledali?!“ – upita Eminu majku.
„Da, da!“ – govori majka. „Ne, ne, nisam gledala“ – ponovi.
„Mila majko udaj me za Đuru, makar im'o zakrpe na turu“ – zarecitira svekar. „Bećarac...“ uz glasan smijeh.
„Da, da“ – čuje se s druge strane stola.
Zatim nastavi o Kolindi. Ema nije uspjela odgonetnuti priču s punim ustima.
Majka bi uglavnom potvrdno odgovarala na sve bez obzira o čemu se radilo. Nije dobro čula, svekar je nerazgovjetno izgovarao riječi, a nije željela ostaviti dojam da ga ne sluša.
„Mi smo se vjenčali u Donjem Miholjcu. Sutradan su svi svatovi došli u moj rodni grad u berbu.“
„Tata je rekao, brat ti je prošle godine imao svatove, ti imaš doktorsku diplomu i za tebe nema svatova.“ Izgovarajući to s ogorčenjem svaki put kada bi spominjao svoga oca i razlike koju je otac činio između njega i starijeg brata.
„Dobro, rekao sam“. „Ujutro bi obukli zimske kapute, a u podne bi već sve bilo užareno od sunca.“
Nastavak priče bio je o konjima koji su se nakon prodaje vratili svome starom vlasniku.
Tako je rekao Fabijan Šovagović „U Rastušju sam rođen, u Rastušju ću i umrijeti“ – aludirajući na rodno tlo kojemu svi u starosti teže. „U dugu zimsku noć, moja Jele bijelo platno tka“.. – to je bila njegova pjesma, završi on, ustane se i zahvali na ručku.
Naravno, ni jedno od njih nije primijetilo da se radi o Dragutinu Tadijanoviću i da mati bijelo platno tka. Majka i nije baš bila poetski nastrojena niti upućena u poeziju. Ali, tko bi im mogao zamjeriti.
Svekar je inače bio veliki zabavljač u društvu, a naročito je volio ženska društva. Tako bi on njih šarmirao ponekim stihom, a one ne bi odmah na prvu shvatile da se kod njega radi samo o dobroj memoriji, (iako sada već pomalo narušenoj), a ni slučajno o nekom dubljem poimanju života i poetskog doživljaja. Za njega su to bile samo riječi kojima je mogao ostaviti dojam o njemu kao o intelektualcu s diplomom.