Virovitica.net

Virkas

Svaka intimna priča postaje opće dobro

Olga Vujović  ●  20.02.2024.
Svaka intimna priča postaje opće dobro

Pokušavam si objasniti zbog čega su na našim pozornicama učestale predstave prema proznim tekstovima jer nemam utisak da nedostaje dramskih tekstova. Osim toga, nerijetko se pri dramatizaciji (ili adaptaciji) znaju izgubiti ozračje ili duh utkani u djelo („Da sam htio dramu, napisao bih dramu a ne roman“ komentirao je uprizorenje svojeg romana poznati književnik). Međutim, za takvu odluku mogu biti presudni naslov ili mjesto zbivanja što mi se čini da je bilo u slučaju romana Ivane Lovrić Jurić „Vidi kako Lokrum pere zube“ (Vuković&Runjić, 2021.) pa je u adaptaciji Marijane Fumić, režiji Paola Tišljarića i koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marin Držića u Dubrovniku predstava prvo izvedena na Lokrumu (srpanj 2023.), zatim u KDM (siječanj 2024.) i potom je došla na 20. Virovitičke kazališne susrete (17.2.).

Antica (zapravo sama autorica) piše o zbivanjima i važnim ljudima koji su joj obilježili život od njenih najranijih godina koje je provela u Rijeci s nonom Fijumankom nakon čega se u Gradu (Dubrovnik) pridružuje obitelji i brojne stranice posvećuje odnosima s ocem i majkom, školovanju, osamostaljenju i braku s Adamom, ocem svoje djece, kćeri Nuše i blizanaca Grgura i Gašpara (čija rođenja detaljno opisuje). Završna je rečenica doista karakteristična: „Ispričavam se svomu životu što sam ga hulila, kudila i opanjkavala, a gdješto držala i hudim, ružnim. Jer, dobila sam ga na dar, a poklonjenomu se konju…“

Roman je pozamašan, „labave“ kronologije i slojevit ali se, osim fragmentarnosti, malo od toga vidjelo u predstavi! Fumić se usredotočila na odnose među ženskim članovima obitelji: Antica (Marija Šegvić) je najjače povezana s majkom Lunettom (Sandra Lončarić) i prvorođenom kćeri Nušom (Anja Đurinović) no tu je, barem na simboličnoj razini, važna i njezina baka Anna (Mirej Stanić). Sjedeći jedna pokraj druge, glumice su mirno i promišljeno izgovarale svoje rečenice ali bez ikakvih promjena u jačini (osim iritantne uporabe mikrofona) ili modulaciji glasa što je izvedbu odvelo u monotoniju. Svi smo se trgnuli kada su protagonistice i kor (Anđela Bulum, Nika Lasić, Boris Matić, Bojan Beribaka) razbili tanjure o zid (naznaka bombardiranja) jer smo svi mahom bili na „sniženoj razini raspoloženja“.

Bilo je tu i lijepih scena ali prvenstveno zbog videa (Miran Brautović) i kostima (Ana Mikulić) dok su scenografija (Vesna Režić) i rasvjeta (Marko Mijatović) bili pomalo „uz“. Blistava Sandra Lončarić, poletna Marija Šegvić, iskusna Mirej Stanić ipak nisu mogle učiniti ništa presudno u ovoj tromoj predstavi, a činjenica da su muški sudionici posve marginalizirani (osim što Beribaka uz gitaru pjeva poznate talijanske šlagere) pokazuje koliko je izvedbeni tekst daleko od složenosti originala.

Dogovorimo li se da je svaka adaptacija legitimna, usudila bih se konstatirati da je Lokrum možda oprao noge. Do glave nije stigao. Nažalost.

Virkas

Doviđenja, dvadeseti Virkasu

Leonora Surian Popov: U Virovitici je to bilo to!

Predstavljen Zbornik nagrađenih dramskih tekstova Marin ...

Dan nakon Dana žena…

Tko nema dom, živi u riječima

Sve je to tako jezovito

Finiš 20. Virkasa: "Majka i dijete", "Što na podu spava ...

Svaki kraj je novi početak

Plišana (r)evolucija

Je li vani strašno?