“Stranče”, rekoše došljaku žene na zdencu, “nitko nam u selu neće vjerovati da smo Te srele. Ni mi sebi nećemo vjerovati kad se vratimo. Kako da zadržimo Tvoju sliku u oku? Što da pogledamo pa da Tebe vidimo”?
“Ništa posebno. Drugim riječima, bilo što. Jer nije ključ u onomu što gledate. U pogledu je tajna”.
“Joj, Stranče, nećemo mi tako umjeti, jer priproste smo, treba nam usporedba, treba nam podsjetnik, treba nam Tvoja spomen-slika”.
“Što god pogledate s dragošću i radošću, to je Moja spomen-slika”.
Stado se žena uzbibalo, okružilo Ga, spremno Mu ne dati da ode, spremno mu skinuti košulju, zbog svetih krpica.
“Ne odlazi, ne ostavljaj nas samo s riječima, ma koliko bile divne. Nego nam daj nešto što bismo mogle obožavati kao Tvoj znak i spomen”.
“Sve je Moj znak i spomen, ako volite”.
“Ah ne. Ljubav je kao leptir – doleti, odleti. Eto, reci nam što bismo mogle s Tobom prispodobiti, pa da se tomu molimo? Sunce? Izvor”?
“Sve. To jest, sebe”.
“Sebe?! Ove bespomoćne duše koje Te mole za Tvoj znak i znamen – njima da se molimo, njih da s Tobom prispodobljujemo”?!
“Vi ste Moj znak. I kao Ja, vi ste neprispodobive s nečim što je samo to nešto. Što nije sve, što nisam Ja”.
Kad je likom zamaknuo za obzor, žene su Ga ugledale, onako kako je rekao. Ali otada su ih u selu smatrali što umobolnima, što vješticama.
Za veliko, cijena (ni)je mala.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga privpovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)