Da li je moguće otvoriti Pandorinu kutiji ili pustiti zao duh iz boce, spektakularno krenuti jednim putem, a završiti u -slijepoj ulici antisemitizma? Da li se svako veliko zlo počelo valjati ulicama (eterom) kao malo zlo? Može li se usmjeravanjem pretjerane pažnje nekom društvenom fenomenu, umjesto opravdane pokude i kritike, postići suprotan efekt? I ne na kraju - ima li neograničenih sloboda u društvenom i umjetničkom angažmanu odnosno kreiranju? I nije li tzv. židovska tema opet lakmus papir za neka izrazito negativna društvena kretanja koja upozoravaju u najmanju ruku na recesiju, krizu, strah i - potrebu da se nađe, ponovo, žrtveno janje?
ŠTO NAVODNO PIŠE U DNEVNIKU ANE FRANK?
Već u Otvorenom pismu gospođi Vedrani Rudan (u daljnjem tekstu V.Rudan.) koji je objavila Slobodna Dalmacija 22.1.2009., a kao reagiranje na intervju koji je V. Rudan dala spomenutim novinama 9.1.2009. traženo je da navede stranicu iz Dnevnika Ane Frank gdje ju je pročitala, odnosno odgovori na pitanje na kojem mjestu u Dnevniku Ane Frank je našla NAVODNU rečenicu koja u intervjuu glasi:
«Trenutno je najveća katastrofa holokaust nad Palestincima. Klanje koje rade Židovi isto je onome što je napravio Hitler.» I dalje:
«Ana Frank je davno napisala: KADA ĆEMO MI PRESTATI BITI ŽIDOVI I POSTATI LJUDI?» A JA BAŠ NJIH - ŽIDOVE PITAM; KAD ĆE PRESTATI BITI ŽIDOVI I POSTATI LJUDI?» (naglasio Lj.R.W.)
A dio Dnevnika Ane Frank na koji se V.Rudan poziva glasi drugačije i «gospođa» se poslužila RUŽNOM MANIPULACIJOM I IZOKRETANJEM SMISLA DNEVNIČKE ZABILJEŠKE, zapisane 11.4.1944.
V. Rudan je lagala sebi i drugima, sve u cilju što bombastičnijeg efekta svog standardnog nastupa: red vulgarija, red gluposti, red provokacija, red laži cinizma. Inače, nije to prvo «redigiranje» Dnevnika Ane Frank - činila je to V. Rudan još 2006. u kolumni u Nacionalu pod naslovom «Ana i njeni sinovi», kao što se već više puta, najčešće povodom događaja na Bliskom Istoku, obrušila na Židove, ali i izraelske dužnosnike. Moj dragi prijatelj Lujo Bauer upozorava me da je Rudanica fenomen sračunat kao marketinški potez i da joj upravo odgovara da se na njene provokacije reagira, e kako bi se stvorio dojam da je progonjena književnica, žrtva, meta malograđana, cilj primitivaca...A ja mislim kada bi se iz njenih pisanija izostavilo sve vulgarije, psovke i budalaštine, od njene literature ne bi ostalo mnogo. I njeni tekstovi se već označavaju kao književni terorizam, škandal-proza, psovačko-prostačko-potrošačka literatura.
ŠTO STVARNO PIŠE U DNEVNIKU ?
Evo kompletnog pasusa iz Dnevnika Ane Frank, ne samo jedne rečenice:
«Jako su nas podsjetili na to da smo okovani Židovi, okovani na komadiću zemlje, bez prava, ali s tisućama obaveza...
JEDNOM ĆE OVAJ STRAŠNI RAT IPAK PROĆI, JEDNOM ĆEMO OPET BITI LJUDI, A NE SAMO ŽIDOVI! ( podvukao Lj.R.W.)
Tko nam je to nametnuo? Tko je nas Židove učinio iznimkom među svim narodima? Tko nas je do sada ostavio da patimo? To je Bog, koji nas je tako stvorio, ali će Bog biti taj koji nas uzdiže. .. Mi ne možemo nikad postati samo Nizozemci ili samo Englezi, ili bilo što drugo, mi pored toga uvijek moramo ostati Židovi. Ali mi to i hoćemo ostati(...) Bog naš narod nije nikad ostavio na cjedilu, ali su tijekom svih stoljeća Židovi morali patiti....»( preveo s njemačkog Sead Muhamedagić).
Ali upravo zapis pod nadnevkom 11.travnja 1944. jedan je od najdramatičnijih u cijelom Dnevniku i citiranim riječima prethodi opis nekoliko dana kada je pokušana provala u skladište «kuće Frank», policija je bila u kući sve do pokretnog ormara koji je pokrivao ulaz u sklonište Frankovih i umalo su Ana i njena obitelj bili otkriveni!!
«Sigurno će doći doba kad ćemo ponovo biti ljudi, a ne samo Židovi!» (naveo LJ.R.W., prema «Dnevniku Ane Frank», treće izdanje, Mladost, Zagreb 1979.) rečenica je zapisana nakon sumornog opisa, pored ostaloga, i drhturenja u mraku, straha od svakog zvuka, obavljanja velike nužde jednih pred drugima, kada smrad se širi prostorijom...Ali, djevojčica Ana Frank je optimistična, iz njenih rečenica zrači nada da će taj rat završiti i oni, Frankovi, umjesto poniženih i uvrijeđenih, postati ljudi s dostojanstvom.
I jedino je logično tako očitavati riječi djevojčice Ane Frank, a izvrtanjem V. Rudan pokazala se manipulatoricom, bacila je sjenu na lik Ane Frank. Ana je umrla od tifusa u logoru Bergen Belsenu, kao Židovka, u 16-toj godini i ostavila je iza sebe najmonumentalniji spomenik Holokaustu. V. Rudan progovorila je jezikom mržnje i bacila sjenu na lik Ane Frank. Tzv. književnica se retorički bestidno poigrala riječima Ane Frank kao i neki manipulatori-antisemiti, ne prvi puta i ne zadnji puta u povijesti antisemitizma. Umjesto mirotvorke u TV emisiji Magazin TV NOVE pojavila se kao ratna agitatorica! Mnogima je jasno, osim V. Rudan, da su Židovi već u «Mein Kampfu», a poslije pravnim i faktičkim obespravljivanjem, PRISILNO (podvukao Lj.R.W.) reducirani na Židove i nose svoj identitet u patnji i da im on, kao takav, nije dovoljan da bi se iskazali u punoći svog bića. Oni žele dokinuti tu redukciju i iskazati se cjelovito, kao ravnopravne jedinke s drugim ljudima. Razdvajanjem Židova na etničko-vjerski i ljudski dio V. Rudan počinila je kardinalnu grešku i uvrijedila židovski narod koji je upravo svojim doprinosom kulturi i civilizaciji, svojim ljudskim, kreativnim djelovanjem zadužio svoju kulturu i svjetsku znanost. I nije slučajno da se baš kroz genijalnost pojedinaca unutar relativno malobrojnog naroda iskazuje punoća Židova kao ljudi: u Mojsija kao zakonodavca, u Isusa Krista kao propovjednika ljubavi, u Karla Marxa analitičara ekonomije, u Sigmunda Freuda, kao liječnika koji je uočio presudnu važnost psihe za čovjeka, do Alberta Einsteina, fizičara koji je čovjeku podario teoriju relativnosti kojoj zahvaljujemo razumijevanje fizičkog svijeta i napredak tehnike. Da ne nabrajamo druge znanstvenike, književnike, filmaše, glazbenike, šahiste, slikare ...Židove!
DNEVNIK - FALSIFIKAT?
...Duga je i opširna storija o nastanku Dnevnika Ane Frank, (izvorno pisan na nizozemskom jeziku, poznatom po A, B i C verziji), na stotine knjiga, eseja o samom Dnevniku, njegovu pisanju, značaju, sudbini autorice. Ovaj Dnevnik uvjerljivije je svjedočanstvo nego sva svjedočenja i iskazi na suđenju nacističkom vodstvu Njemačke u Nuernbergu. U godinama kada je obilazio svijet, preveden na zamalo 60 jezika, kada je postao simbol i sinonim za Holokaust Židova(šoah) našli su se oni koji su pokušali podvaliti priču da je Dnevnik falsifikat, a našlo se i onih koji su čak tvrdili da - Ana Frank nije ni postojala!!! Naravno, sve su ekspertize pokazale vjerodostojnost Dnevnika, on je postao (i ostao) lektira u školama, po njemu su snimani filmovi, izvođene kazališne predstave... Koliko je Ana Frank postala popularna u svijetu svjedoči, pored ostaloga, i činjenica da su primjerice, kineski proizvođači pokušali staviti na majice njen lik, ali je Muzej u Amsterdamu to spriječio upravo zato da bi se otklonila profanizacija njena lika.
Vrlo detaljno istražene su mnoge tajne, ali i zloupotrebe Dnevnika vođenog od 12.VI 1942. (dobila ga je Anneliese Frank za 13-ti rođendan) do 1.8. 1944, neposredno pred otkrivanje obitelji u skrovištu i deportaciju u logor. Tako se saznaje da je sama Ana intervenirala u Dnevnik i prerađivala ga, a neke korekcije učinio je i njen otac Otto, vrativši se kao jedini preživjeli obitelji i skloništa, prošavši torture nacističkih logora smrti.
Ana Frank pisala je Dnevnik kao djevojčica od 15 godina, u uskom skloništu, bez normalne komunikacije s vanjskim svijetom, u stalnu strahu da će biti otkrivena «kuća iza» ( prvo objavljeno izdanje Dnevnika nosi i naziv »Hinterhaus»), djevojčica osjećajna i inteligentna, kritična prema sebi, svojim roditeljima i bezdušnom svijetu koji je tolerirao odvođenje milijuna njenih sunarodnjaka u logore uništenja.
Da, i do onog logora koji spominje V. Rudan, u kojem je njen otac pokušavao riješiti židovsko pitanje - batom! Otto Frank, otac Ane Frank, prije objavljivanja Dnevnika izostavio je iz njega najintimnije detalje koji se tiču seksualnosti Ane Frank i kritike nekih članova obitelji. Otto Frank mogao je izostaviti i ovaj pasus na koji se poziva manipulatorica, ali nije, uvjeren da će svatko prosječne pameti razumjeti kada i zašto je napisano ovo svjedočanstvo i opomena, metafora za zlo koje trpe ljudi samo zato što su drugačije vjere, nacije, porijekla...
GAZA - MEDALJA S DVIJE STRANE
I nije za očekivati da V. Rudan shvati kako je na kugli zemaljskoj Izrael u moru Muslimana i Arapa, sitna jedva vidljiva krpica teritorija, da su izraelski vojnici često potomci onih gdje se jedan jedini Židov vratio iz logora uništenja, da nemaju drugog izbora i da je moguće samo pretpostaviti koja je trauma za izraelske vojnike dobiti zadaću boriti se u gusto naseljenom području, daleko od vojevanja gdje je moguće striktno se držati konvencija, gdje se Hamas služio trikovima najgore vrste (djeca u živom štitu i sl.) Informacija ako nije kompletna je također manipulacija, ili čak ratna agitacija. Dramatičnom napadu na pojas Gaze, u stvari vojne ciljeve Hamasa, prethodile su samoubilački atentati na izraelske civile, nasumce ispaljivane rakete po CIVILIMA gradova, sve do uništenja autobusa prepuna školske djece.
Nastup V. Rudan dolijevanje je ulja na vatru, pravnici i nadležni državni dužnosnici ove zemlje mogli bi to zabilježiti i kao širenje rasne, vjerske, nacionalne mržnje. Ali, imajući iskustva s (ne)funkcioniranjem pravne države u nas, grupa izraelskih građana obavijestila je o «slučaju Rudan »Muzej Ane Frank u Amsterdamu i nije isključeno da ova institucija poduzme pravne korake prema književnici V. Rudan.
I na kraju, već kada je stvoren front istomišljenika, kaže V.Rudan cinično: «Nikada u životu nisam govorila jezikom mržnje, pričam samo jezikom ljubavi, a tako ću nastaviti i dalje» Koji cinizam manipulatorice, osobe koja nije izvrijeđala samo Židove!!! Držim da je manikirajući nokte i govoreći nonšalantno o vrlo ozbiljnim temama, zamalo kao da se zabavlja, povrijedila i pijetet prema palestinskoj djeci.
KAKAV DIM?
Da je sve to PIČKIN DIM sramotno je i pomisliti, a kamoli reći pred auditorijem u kojem sjede i mala djeca, oni koji bi trebali s optimizmom gledati u budućnost, bar malo biti pošteđeni prostota svijeta koji okrutan i često brutalan. I nije se oglasila pravobraniteljica dječjih prava, Crkva nije jasno i glasno i rekla što misli o toj provokaciji bez presedana, malo je književnika i autora reklo što to znači za kulturu Hrvatske, ugled ove zemlje koja smjera u Evropsku uniju, za odnose Izraela i Hrvatske jedva koliko-toliko normalizirane...Reducirati epohalno literarno djelo Ane Frank na nekoliko rečenica može samo osoba kojoj su strane uobičajen minimalni bonton i normalne društvene vrijednosti te koja misli i ponaša se kao da je sloboda i demokratsko pravo ono što ničim nije ograničeno. A znano je da nigdje na svijetu nema apsolutne slobode umjetničkog izražavanja..Postoje i slobode i prava drugih, primjerice Židova kao manjine, posebno djece, da žive bez prijetnji, bez šikaniranja i prije svega, bez laži i manipulacija!
V. Rudan je pomislila da su Židovi prije holokausta kao i Židovi nakon Holokausta - ovce za klanje, koji se predaju bez borbe, koji bespogovorno uzimaju ručnik i sapun, nakon šišanja do gole kože, i ulaze u plinske komore. Jer, baš uoči Dana holokausta kada se Židovi prisjećaju tragedije nad tragedijama, kada se piše o tome da je pronađeno sedam tona kose u Auschwitzu V. Rudan se našla da radi bombastične komparacije. Slučajno ili ne baš na Dan holokausta, veliko je pitanje?! Ili je V. Rudan pomislila da kao narod knjige, Židovi neće pogledati u knjigu Ane Frank? Uhvaćena u laži i manipulaciji, lamentirajući nad otkazom koji bi dobila u svakoj TV kući, imalo civilizirane zemlje, izgubila je vjerodostojnost, ako ju je uopće ikada imala.
Treba li objašnjavati da Židovi ne kolju, Židovi Izraela ušli su u još jedan u nizu nametnutih ratova. Svaki osmoškolac sa svojim osrednjim znanjem može zaključiti da se događaji u Gazi, ma kako bili dramatični, ne mogu uspoređivati s Holokaustom nad Židovima prije i tokom Drugog svjetskog rata.
Židovi svijeta i Izraelci nisu jedno te isto! Iako Židove dijaspore prema Izraelu vežu duboke emocije i pomažu njegov razvoj, Židovi u Hrvatskoj i u svijetu, ne mogu biti odgovorni za politiku države Izrael. Ali, i to je poznata metoda stvaranja osjećaja krivice koju bi trebao nositi židovski narod.
VEDRANA RUDAN - DIBUK??
Vedrana Rudan zamračila je obzorje, pokazala se dibukom (po židovskoj tradiciji: zao duh), dibukom kojem nema pomoći. Jer taj dibuk dim Aushwitza i dim iznad Gaze vidi kao - pizdin dim, taj dibuk izravno i neizravno želi još vatre i još dima. Ali, sve će to kad-tad biti otpuhnuto vjetrovima mira i razuma jer od sukobljavanja u i oko Izraela svi su već umorni, od zaraćenih strana do međunarodne zajednice. Nije ni svjesna da potiče antisemitizam, da su već stvorene liste za odstrel Židova u Hrvatskoj, da se prijeti podmetnutom bombom u vrijeme predavanja učenicima u Zagrebu, za Dan Holokusta, koje je držao ugledni judaist i izdavač Slavko Goldstein.
Jedna židovska poslovica kaže: teško je kada se izgubi novac, još teže kada se izgubi vrijeme, najteže kada se izgubi - nada! Dibuk - prostakuša, sklona lažima i manipulacijama, nadu u mir ne može otkloniti.
PS: Zahvaljujem prijateljicama i prijateljima u Tel Avivu, Beču, Beogradu i Zagrebu na pomoći u prevođenju i provjeri podataka.