Mudrijaši iz Banskih dvora i s Pantovčaka smatraju da krizu moraju solidarno rješavati umirovljenici, učenici, poljoprivrednici, branitelji i radnici, jednom riječju građani. Da, kada je u pitanju globalna kriza čiji nas krak tek sada udara jačinom zamaha golf palice od koje igrač može oglušiti, ali nikako ne za onaj, veći dio, koji su sami izazvali i čijim udarcima odolijevamo već godinama. Pa nisam ja kriv, a globalna recesija nikao, što Hrvatska ima 126 gradova i 429 općina, dvostruko više od jedne Engleske koja pak ima 15 puta više stanovnika nego Hrvatska i što neki načelnici imaju veće plaće nego ministri. Nije poljoprivrednik kriv što je hrvatski inozemni dug 40 milijardi eura, niti je radnika itko pitao smije li na njegovoj grbači dobro živjeti sva sila državnih činovnika i jalovih birokrata čije je efektivno radno vrijeme dva do tri sata dnevno. Ni branitelji nisu krivi što su tajkuni pod okriljem dana i blagoslovom pravne države hapali njihovu ostavštinu niti građani imaju bilo kakve veze s likovima poput Davorina Kobaka, Biserke Robić ili Andrije Šarića. Nismo ih mi postavljali na odgovorna mjesta, a kada smo i pokušali ukazati na (ne)djela proglašavani smo zelenim žutim i crvenim vragovima i stokom sitnog zuba.
I zato je poziv na solidarnost pucanj u prazno. Dok se god stvarno, a ne kozmetički, ne odreknu visokih plaća, skupocjenih automobila, nepotrebnih putovanja i povlaštenih mirovina nemaju pravo ništa tražiti od građana. Dokle god ne ukinu besmislene agencije poput one za skrb o jednom jedinom zrakoplovu ne mogu umirovljenika moliti za razumijevanje. Dokle god ne objave Registar branitelja ne mogu rezati njihova prava! Dokle god budu davali premijersku plaću od 22.500 kuna čovjeku koji napusti svoj posao jer mu se tako prohtjelo nemaju kredibiliteta tražiti od nas da žnjemo ono što su posijali.
Neke odluke o uštedama su donesene, ali tek kada nam podastru dokaze da su sve to učinili možemo mirne volje pristati na bolne rezove, bez obzira kakvu patnju u nama izazvali.
Proteklih dana su premijerka Jadranka Kosor i članovi Vlade, govoreći o krizi, recesiji, štednji i rebalansu proračuna u više navrata koristili fraze poput «bolni rez» ili «stani pani» situaciji.
«Pali smo ali stat ćemo na noge», «U vodi smo do grla, ali ćemo isplivati», «Zaglibili smo, ali ćemo se iz toga izvući», «U glibu smo, ali ćemo se othrvati», optimistično nam poručuju.
Svakako treba podržati premijerku! U deset dana puno je toga obećala, pokazala dobru volju, okupila za stol i one kojima su iz ovih ili onih razloga vrata do nedavno bila zatvorena, poput mogućeg kandidata za predsjednika, Nadana Vidoševića, na primjer. Želi čuti razne glasove i ne treba joj otežavati prosvjedima i podmetanjem klipova.
Međutim, ne znam zašto se neki članovi Vlade i Sabora i dalje prave važni. Čuli smo što su govorili, vidjeli dokle su nas doveli i kako onda da shvatimo aroganciju kada su njihove greške veće od njih.
Recimo, Vladimir Šeks! Satjeran u kut televizijskog dvoboja prošle nedjelje, nemoćan da obrani neobranjivo, grizao usne, nijemo gledao, slijegao ramenima, cupkao nogama i najčešće ostajao bez teksta. Došlo mi ga je nekako žao kad je voditelj nastavio udarati: prvo aperkat, pa kroše, onda pleksus pa nekoliko izravnih udarca. Skoro ga je nokautirao, a ovaj mrtvo hladno kaže kako nema stava o Zakonu o kojemu je trebao glasovati . «Je se time nisam bavio, nije mi to krug interesa», kaže Šeks i pita: «Zašto bih ja imao svoj stav o tako delikatnim pitanjima»? Pa valjda zato što donosite zakone, gospodine Šeks!
Kažu da sada, u vrijeme kada nam se ne piše dobro, kada nam nad glavama vise radna mjesta, kada stežemo remen, moramo biti optimisti! Kakav vražji optimizam!? Do sada su nas vodili optimisti koji ništa nisu uspjeli uradi niti sačuvati. Sve smo izgubili osim njih!
Ni crno, ni bijelo
Glas Slavonije, 18.srpnja 2009.