Otuđeni um (prethodna poglavlja)
SF roman u nastavcima
V. poglavlje: Smrtonosna hrabrost2
-Nije mi baš jasno odakle znate za takvo što, ali mislim da ste u pravu. Imali smo zaposlenika prije nešto manje od godinu dana koji je bio glavni zamjenik našeg šefa, iznenada se razbolio, nije aktivirao bolovanje niti se opravdao tvrtki za svoje odsustvo, a kada mu je nakon tjedan dana naš šef dao otkaz Herman se nije niti pokušao vratiti s objašnjenjem ili zatražiti svoj posao natrag.- još jedan od bezličnih slugu kapitalizma iznenada se pun energije i ushićenja pridružio njihovom razgovoru, no dok je govorio u njegovom se glasu sve više osjetila hladna jeza dok su mu ostali kolege upućivali tmurne poglede upozorenja, znajući da krši kodeks tajnovitosti njihove tvrtke.
-On je jako dugo bio moj pacijent, ali već odavno nisam čuo za njega. Jeste li u međuvremenu doznali koje je njegovo sadašnje radno mjesto? Zbilja bi mi pomogla ta informacija jer sam s vremenom postao blizak s njime i jako se brinem što mu se dogodilo - dok se mozaik nepovezanih podataka u njegovoj glavi polako sastavljao, liječnik je sada bio potpuno siguran da se nalazi na dobrom mjestu i da je jadnik imena Herman čija ga je sudbina jako zanimala uistinu nekoć radio baš u ovome timu. Sve se više uživljavaći u ulogu špijuna, počeo je lagati i spletkariti, odavajući dojam njegovog bliskog prijatelja iako se glavni interes njegove misije zapravo ticao budućnosti cijeloga društva i svijeta. Kad su svi već osjetili da je čitav razgovor krenuo u neuobičajenom smjeru i da Eugen možda želi nešto više od napredne aplikacije, u prostoriji je zavladao neugodni tajac, a iz pomalo zastrašujećeg sjenovitog prolaza koji je vodio u tamne odaje najmoćnijeg čovjeka čitavog odjela začuje se jedva primjetno sablasno zujanje te iz tame uskoro iziđe umišljeni i ponosni stranac u odijelu lebdeći iznad zrcalno sjajnoga poda u svojim lakim staklenim čizmama.
-Mislim da tu informaciju trenutno nitko ne zna, a ako nam s vremenom i postane dostupna, nemamo ju namjeru podijeliti ni sa kim tko nije naš zaposlenik. Moje ime je Harold i ja sam onaj tko odgovara za sve projekte koji se ovdje stvaraju i prosljeđuje zadatke svojim podređenima. Znate da nije vaš posao preuzeti narudžbe od klijenata, a pogotovo razgovarati s njima o onome što se tiče isključivo našeg tima! Plaća vam je svima upravo umanjena za petsto Esencija.- strogo ošinuvši pogledom sve oko sebe, bahateći se poput vrhovnog božanstva, antipatični i neljubazni Harold nije nikoga poštedio svojih kritika, pa čak ni onog o kome bi mogao ovisiti njegov profit. Svi su se programeri istog trenutka pokunjeno vratili za svoje stolove pognuvši bojažljivo pogled i nadajući se da posljedice šefovog bijesa neće zadesiti baš njih, a Eugen ubrzo skupi hrabrosti te se uspravi usredotočivši se na njegove velike crne oči kako bi djelovao što prirodnije i normalnije, budeći što manju sumnju u itekako pronicljivom i iskusnom stručnjaku.
- Ako je potrebno ponovno ću vam obrazložiti sve svoje želje i zahtjeve. Samo sam želio da ih ispuni određeni programer koji očito već odavno ne surađuje s vašom tvrtkom.- kao da i dalje ne shvaća koliki je bijes nedavni tijek događaja izazvao u Haroldu, špijun i dalje nije htio odustati igrajući se i dalje sa sudbinom.
-Nemojte se molim vas pretvarati da to već niste znali jer imam sve svoje zaposlenike pod nadzorom i savršeno sam čuo cijeli vaš razgovor. I ne morate mi ništa govoriti jer sve ste već odali mome osoblju! Savjetujem vam da mirno pođete do ureda mojeg glavnog idejnog projektanta aplikacija i da ne pokušavate više doći do podataka koje niste ovlašteni dobiti.- umjesto da se prema korisniku svojih usluga ponaša uljudno i ljubazno kako to i doliči, ako ne zbog svoje prirodne pristojnosti onda zbog skrivene želje da ga pod svaku cijenu zadrži kao klijenta, šef odjela se prema njemu odnosio posve drsko i neuljudno, ne puno obzirnije nego prema svojim podređenima. No umjesto nezadovoljstva koje bi u takvim okolnostima bilo sasvim očekivana reakcija svakog uobičajenog klijenta, u Eugeneu je počela bujati sve teže zaustavljiva panika jer iz otresitog ponašanja svoga sugovornika s čijom naravi nije ranije bio upoznat mogao je zaključiti da je njegova krinka sada nesigurnija nego ikad i da je Haroldova pronicljivost sve više sumnjala u vjerodostojnost čitave fiktivne priče o aplikaciji koju treba razviti za njegovu bolnicu.
-Molim vas da mi ne zamjerite preveliku znatiželju. Da sam znao politiku vaše organizacije ne bih vas pitao ono što ne smijem znati niti bih izlagao svoje planove onima koji ih ne trebaju još čuti. Samo vas molim da me uputite u projektantovu sobu.- dok se njegovo blijedo i hladno lice ponovno zajapurilo od straha, panike i stida koje je osjećao zbog Haroldovih ukora, Eugen se licemjerno ispričao onome čija je dobra volja uvjetovala njegov daljni uspjeh. Bahati je šef odmah podigao svoju iznenađujuće snažnu ruku čiji su čvrsti mišići bili stvoreni nedavno osmišljenom biokemijskom nanotehnologijom dok je mirno sjedio u svome stolcu osjećajući kako lagana struja proteče kroz njegovo tkivo izgrađujući ga iz sekunde u sekundu. Bez riječi pokaže prstom u smjeru sjenovitog prolaza pa Eugen poput živoga mrtvaca počne onamo koračati kao da je bio podlegnut vrlo moćnoj hipnozi. Nakon što je ušao u kratki tunel koji ga je trebao dovesti do cilja dogodilo se nešto vrlo jezovito i istodobno ingeniozno čim je u jednom jedinom koraku iz živopisnom, svjetlog i bučnog ureda dospio u tamu hodnika. Naizgled sjenoviti i beživotni prolaz iznenada je sjajio jakom i stabilnom ljubičastom svjetlošću koja je tako snažno prodirala kroz Eugenovu odjeću da je kroz vlastitu kožu mogao vidjeti svaku svoju kost. Želja da odjednom napusti zgradu kako god zna i umije te se zauvijek okani zadatka kojim je riskirao sve što ima u njemu je sve brže rasla, no sablasnuti špijun ubrzo shvati da je to snažno blještavilo samo ispitavalo nosi li on sa sobom ikakvo oružje ili bilo što što bi moglo ugroziti sigurnost ključnih ljudi odjela. Tama koju se moglo vidjeti iz ureda bila je pak rezultat dugo poznatog optičkog sustava koji je bez ikakvih fizičkih zapreka potpuno blokirao svjetlost kroz otvore različitih veličina, već godinama i dalje budeći čuđenje u mnogim stanovnicima Sustava iako je već bio poznati i standardni izum toga doba. I tu je istinu mudri i iznimno obrazovani Eugen vrlo brzo spoznao pa se više nije imao čega bojati.
-Odobren vam je pristup glavnom projektantu! Skočite u rupu s vaše lijeve strane i regulator gravitacijskog polja će vas prizemljiti!- jarko crveni hologram stražara iznenada se pred njime pojavi levitirajući nepomično iznad poda poput duha, no budući da se u ovoj nadasve hladnoj, sumnjičavoj i neprijateljski raspoloženoj tvrtki već bio navikao na svakakve nedaće i neugodnosti, kratkotrajna zatačenost koja ga je obuzela trajala je tek nekoliko sekundi. Samo nekoliko metara ispod njegovih stopala ispod vakumiranog stropa kroz kojeg zvuk nikako nije mogao prodrijeti upravo se događalo stravično nasilje kojem se Eugen već opasno približavao, nesvjesno koračajući u smrt.
-Rekao sam vam da ne možemo predati niti jednog svojeg klijenta! Suludo je bilo što slično uopće tražiti od nas! Kako ste se uopće uspjeli došuljati ovdje!? Napustite moj ured odmah, inače će vas zaštitari ukloniti i bit ćete optuženi za špijunažu i neovlašten upad u tvrtku!- riječi koje su se ondje orile potaknule su hladne trnce duboko u Eugenovim kostima, iako je bilo potpuno nemoguće da on čuje ijedan njihov ton.
- Nemojte da vam moram ponavljati za što je moja organizacija sposobna! Ovo vam je posljednje upozorenje! Sve su veze prema ostalim dijelovima tvrke prekinute i vaši kolege vide snimke napravljene prije nekoliko sati! Uspio sam ih zavarati i sada vam nema pomoći.- visoki i krupni nasilnik u uskoj, čvrstoj i nepoderivoj crnoj odjeći čvrsto je stisnuo svoje šake usmjernivši ih prema projektantovom prenerežanom licu, no budući da je i on bio pod utjecajem naprednih naprava koji su znatno ojačale njegove mišiće, nije se ustručavao ustati sa stolca i suočiti se sa svojom prijetnjom.
- Kako se usuđuješ suprotstaviti mi se!? Sada ćeš biti zauvijek mrtav! Siguran sam da srednji sloj poput tebe niti nema svoje podatke u Bazi živih i da te nikad neće moći rekonstruirati nakon što te uništim.- dok je Eugen već stao iznad mrklog otvora bojažljivo se pokušavajući natjerati na odvažni skok, uljez iz džepa svojih hlača izvuče sitno oružje slično minijaturnom pištolju zbog kojeg projektant iznenada ustukne gotovo moleći za vlastiti život.
-Molim te nemoj mi nauditi! Ako to učiniš, nikad više neću moći živjeti!- znajući da je u njega upereno jedno od rijetkih oružja koje donosi trajno i naglo uništenje, tražio je milost od svojeg neprijatelja.
-Sada je prekasno za to! Mogao si nam pomoći i lagodno živjeti dugo vremena, a sada ćeš biti sveden na gole atome!- začuvši ove prijeteće riječi Eugen je već stajao nasred ureda pomirivši se s činjenicom da je prekasno za bijeg jer osim što je videonadzor ove prostorije bio potpuno beskoristan ,antigravitacijsko polje koje ga je prizemljilo bilo je toliko oslabljeno da ga nije moglo više vratiti. Ubrzo projektantova tvrda prsa pogodi zlokobna zraka te dovode njegovo postojanje do samoga kraja. Nisu mu bili slomljeni i otkinuti udovi koji je bilo moguće regenerirati i zamijeniti za samo nekoliko sati niti je bio pretvoren u beživotno tijelo čije su se osnovne životne funkcije mjesecima mogle održavati umjetnim putem, nego je ispred izopačenog zlikovca koji se grohotom smijao spremajući svoje oružje natrag u džep ležala samo hrpa bezlične prašine atoma koju više nitko nije mogao raspoznati niti kao živu tvar, a kamo li kao mrtvo projektantovo tijelo.
-Bili smo spremni učiniti sve da te nađemo kad smo čuli da bi mogao biti opasnost za našu ideologiju! Zašto nam jednostavno nisi dopustio razviti taj program za pametne telefone kako bismo olakšali život svim ljudima i poboljšali povezivost njihovih umova? Nisi se smio raspitivati za njega niti ga tražiti! Kolege su te upozoravali na to i govorili ti da ideš ravno u smrt, ali nisi ih slušao nego si odmah poput ludog pustolova preuzeo inicijativu i suprotstavio se s nečim što je neuhvatljivo, neuništivo i sveznajuće. Imali su pravo kad su ti govorili da sve kad-tad doznamo jer naše letjelice sitne poput zrnca pijeska neprestano oblijeću oko tvoje bolnice i prate sve što se ondje događa! Nisi se smio igrati s nama jer u ovog igri gubiš! Znamo da si jedan od najuglednijih liječnika, ali više te nitko neće naći i uskoro će na tebe zaboraviti. Do tvojeg se novca ne može doći, a nikome neće biti stalo uložiti u tvoju rekonstrukciju! Sudbina ti je zapačečena.- u kaotičnom umu zatečenog Eugenea prolijetale su stotine i stotine misli i suočen s neizbježnom propašću, u zadnjim je trenucima samog sebe korio što nije odmah ugušio svoju znatiželju, odustao od istine i pustio da svijet ide tokom kojim je morao ići.
-Ovakav svijet neće još dugo opstati! Moj...- dok je generator smrtonosne zrake bio usmjeren u njegova prsa, Eugen uspije izgovoriti svoje posljednje riječi, a tik nakon što mu je iz oka kapnula prva suza, nekoliko milijuna Celzijevih stupnjeva izolirane crvene vreline zahvatilo je njegovo tijelo i u tisućinki ga sekunde pretvorilo u prah.
