Nakon novogodišnjeg slavlja, i siječnja, koji je trajao i trajao, slijedio je oporavak u veljači i pripreme za proslavu 8. marta, poznatog i kao Dan žena. Manje je bilo bitno, zapravo, uopće nisu bila bitna osmomartovska događanja davne 1857.godine, tekstilne radnice i tamo neki New York. Sukladno mogućnostima i dotadašnjoj praksi, žene su na poklon dobivale cvijeće, bombonjere, bonove za kupovinu, ulaznice za kazalište, a financijski solventnija poduzeća organizirala su putovanja i boravak u nekoj poznatoj destinaciji.
Najpopularnije su bile zabave, uz muziku, iće i piće, u nekom od ugostiteljskih objekata, koje su se odužile do kasnih večernjih sati i završavale zaboravom o povodu druženja. Ono što je svim načinima proslave bilo zajedničko, bar s gledišta mojih roditelja, odnosno popunjavanja kućnog proračuna, bile su nebrojene haljine, što ih je mama šivala dan - noć. Jer, osim proslave, trebalo se pokazati i u novoj obleki.
Šnajderaj je bio krcat. Na vješalicama su visjele haljine koje su tek trebale biti isprobane, pa one već isprobane i ispeglane, a uz šivaću mašinu opasno se nakrivila i prijetila padom hrpa materijala umotanih u papir, na kojim je bilo napisano ime mušterije, i dan dolaska na probu.
Kuc- kuc..
- Dobar dan !
- Dobar dan! - odgovara mama, a da nije ni pogledala tko je ušao.
- Ako imate pet minuta vremena, imamo za Vas povoljnu ponudu...
- Pa, nemam vremena, o čemu je riječ - tek tada mama je pogledala pridošlicu
Duga haljina, obrijana glava....
- Dozvolite da vam kažem par riječi o našem radu. Vjerojatno ste čuli za budizam i Siddharthu Gautama? Ili?
- Molim??!! O čemu vi govorite, tko ste, što želite??Šta čula?! Ja vas ništa ne razumijem..
- Evo, za Vas imamo, ma znate, to je neka vrsta uvoda u budizam, i sad imamo veliki popust - pruža mami omanju knjigu
- Eee, to imamo - prepoznala je mama omot. I, doista, imali smo doma istu knjigu, vjerojatno nam je netko poklonio, pokušavali smo i pročitati, al' nikad se pomakli od 10. stranice
- Hvala Vam, al ja imam toliko toga još za naučiti o religiji kojoj pripadam, bit će vremena i za budizam - kulturno mama priprema gosta za odlazak..
- Pa, nemojte mi reći da niste uspjeli savladati ni - izgovara naziv knjige uvoda, al sad malo energičnije i povišenim glasom - ako to niste uspjeli savladati, nema smisla da gubim vrijeme!
- Ma nemoj! Ti ćeš mi određivati što čitati, a što ne! Ajd' da se dogovorimo. Kupit ću sve ovo što nudiš, a zauzvrat, ti porubi dvije haljine, budi mi od pomoći - nešto malo manje kulturna je sad mama.
- Doviđenja! - odgovara pridošlica - nisam do sada ovo još doživio
- E, pa mladiću, za sve postoji prvi put. Znaš gdje je kapija.
Jedinstveni slučaj u povijesti akvizitera - budiste. Da je on nekoga ostavio, i to kako? Čovjek koji ima sve vrijeme ovog svijete procijenio je da nema smisla gubiti vrijeme....
Kod nas nije bio sretne ruke, al za mjesec - dva, saznali smo, da je više sreće bilo kod susjede, Marte. Ona je dala pozamašnu svotu za nekoliko izdanja, i to dragovoljno, jer joj se kolorit s omota uklopio u regal, između nikad otvorenih Krleže i Šenoe. Krajnje ozbiljno špotala nas je da smo gadno kiksali što ne čitamo takovu literaturu, jer ima tamo i jako zanimljivih opisa disanja, razmišljanja, opraštanja, prehrane i još sto čudesa.
Kad je Marta spomenula Himalaje, a iz grada se nije nikada pomakla, mama je odnekud izvukla moj udžbenik iz zemljopisa, naredila Marti da joj pokaže gdje su Himalaje, i ako nekim čudom dođe do tamo, što bi radila, ova je odgovorila da mi pojma nemamo da postoji jedan jogi koji tamo već dugo sjedi i razmišlja o svemu.
Izgleda, da je Marta pročitala nešto. Dobro je znati da netko sjedi i razmišlja o svemu.
