Otuđeni um (prethodna poglavlja)
SF roman u nastavcima
IV. poglavlje
Već je gotovo jedanaest mjeseci prošlo otkad je Herman napustio svoj sasvim obični život i krenuo putem bogatoga izabranika čije je znanje po prvi puta bilo uistinu cijenjeno i koji se nije osjećao neprimjetno među gomilom. Toga dana kad se brzinom višestrukom većom od zvuka uputio prema središtu oceana udaljenom više tisuća kilometara od najbližeg kopna u srcu je osjećao ispunjenje i zadovoljstvo, smatrajući da je nakon puno godina zbujenosti i izgubljenosti njegov život konačno dobio isplativost i smisao jer konačno će moći u njemu uživati ne brinući o novcu i ispuniti si sve najskrovitije želje koje su od mladih dana u njemu čučale. No lakovjerni bjednik nije niti slutio neizbježnu promjenu koja će pogoditi samo tkanje društva i iz koje će vrlo brzo izniknuti opći kaos.
Hladni i bezosjećani liječnik i dalje je poput robota obavljao svoj teški i odgovorni posao provodeći noći i dane u istoj ambulanti napuštajući ju samo ponekad kako bi se otisnuo u visine i posjetio sablasnu građevinu u kojoj najnesretniji pojedinci lebde na rubu života i smrti i gdje se životom smatra nešto puno niže od uobičajenog ljudskog postojanja. U njegovim mutnim očima svatko je mogao vidjeti tragove ludila, a nesanicom izmoždeni kapci bili su umorni i teški, no nešto ga je uvijek tjeralo naprijed ne dopuštajući mu da zastane, osvrne se oko sebe i barem na tren osjeti kako je to biti čovjek. Naizgled savršeno društvo Sustava sadržavalo je sve više takvih ljudi zarobljenih u zatvorenom krugu posla, a pronalaženje ljubavi s kojom će netko pronaći sreću, dočekati starost, imati potomke i ispuniti pravi smisao ljudskog postojanja postajalo je gotovo nemoguće.
U posljednje vrijeme osobom se smatralo bilo koje ljudsko tijelo u kojeg su usađeni osjećaji, bez obzira na način njegova nastajanja i umjetno stvoreni životi osmišljeni na naprednim računalima bili su sve češći, šireći sloj desetaka tisuća kozmopolita bez pravog podrijetla koji su svoju utjehu tražili u gomilanju Esencija, uvijek se vraćajući onome što nikad neće moći zamijeniti istinsku obitelj. No obavijest koju će primiti liječnici usredotočeni na jednostavnu operaciju rekonstrukcije lubanje bit će nadasve apsurdna i besmislena čak i u takvome svijetu. Ono što su čuli nije bila iznenadna poruka Spasiteljske Službe Sustava s kojom su već dugo surađivali niti bizarni poziv u pomoć teško stradalog jadnika koji će puno vremena morati provesti u neuništivoj kolosalnoj bolnici na epskoj visini, nego je obavijest što ju je monotoni i pomalo iritantni glas pročitao u vijestima bila razlog njihovog šoka i nevjerice.
-Imamo važnu obavijest za sve građane Sustava! Ovo neće zaobići nikoga i veliku privilegiju koja će se uskoro uvesti u našu državu moći će imati apsolutno svi. I viši i niži sloj, i oni koji borave na prostranstvu Marsa i oni koji životare u zoni onečišćenog zraka osjetit će ovu promjenu. Neće više biti razlika između nas i svi ćemo biti jedno, a onda za postignuća ljudskog roda više neće biti granica.- već sama najava onoga što će ubrzo doznati stvorila je u Eugenu čudan osjećaj nelagode i predosjećanja nečeg sudbonosnog što će mu donijeti veliku patnju i od čega neće moći pobjeći ni na koji način. Iščekivao je prokletstvo neizbježno poput smrti kakvo nikad nije obuzelo čovječanstvo i koje će uvijek biti korak ispred svačijeg pokušaja skrivanja, uvukavši se i u najmanji zapečak svijeta.
-Za točno mjesec dana mediji kao takvi prestat će postojati. Hologramske projekcije na koje ste navikli i vijesti koje svaki puta slušate iz obavijesnog centra Sustava neće više postojati u fizičkom obliku niti ćete trebati bilo kakve uređaje da biste ih mogli čuti. Gdje god se zatekli i što god radili, jednostavno ćete ih moći doživjeti.- nadajući se da je sve to samo neukusna šala i da su sve tek približna nagađanja koja se mogu ostvariti u bajci, Eugen potreseno iziđe iz prostorije napustivši svoje snalažljive kolege, znajući da se oni itekako mogu snaći u tom nadasve uobičajenom zahvatu. Mrski i uznemirujući zvuk ipak je odzvanjao cijelom ambulantom iz nekoliko jedva primjetnih zvučnika razasutih po visokome stropu i dok ga je Eugen sve pozornije slušao hipnotiziran razornom znatiželjom kojoj se nije mogao oduprijeti, osjećao je kako monotoni i lažno ljubazni ženski glas crpi iz njega svu radost i energiju, znajući dobro da će požaliti što je ipak odlučio poslušati do kraja njegov dugi monolog.
-Sateliti koji kruže oko zemlje pročitati će frekvenciju mozga svakog građanina i uskoro ćete važne obavijesti moći primati i putem misli. S nama je jedan od najuglednijih i najmoćnijih znanstvenika svijeta koji umjesto s velikim brojem zaposlenih svoje ideje ostvaruje pomoću usko izabrane elite od tek nekoliko desetaka ljudi iz svih krajeva Sustava. Molim vas da mi objasnite kako ste postigli takvo nevjerojatno otkriće.- sve što je bilo izgovoreno pokrenulo je u njegovom umu nekontroliranu lavinu kaotičnih misli koje su ipak dijelile neku labavu i teško dokučivu vezu.
-Najprije bih želio reći nešto vrlo bitno: U kapitalizmu se uspješni pojedinac često mora odreći vlastitih principa, podrediti se drugima, biti čak i licemjeran kako bi prosperirao.- ovaj mu se glas činio nadasve poznat i neprestano ga je podsjećao na jednog davno zaboravljenog poznanika kojem se nije dovoljno trudio pomoći dok je još mogao. –Ako ste imalo upoznati s gospodarskim i demografskim trendom, kao i razinom kontrole u društvu vjerojatno osjetite da je u posljednjih nekoliko godina situacija počela stagnirati i moram reći da niti sam ne znam koji je razlog tome, premda sam jedan od najutjecajnijih ljudi svijeta. Možda smo već dostigli svoj vrhunac i možda dalje niti ne postoji, ali zahvaljujući licemjernim pojednicima koji su se odrekli svojih uvjerenja kako bi postigli osobni boljitak uspio sam razviti organizaciju čiji će rad prema mojim pronicljivim planovima trebati pogurati svijet naprijed, čak i iza navodne granice napretka. Mnogi su se morali podrediti samo meni i odustati od dotadašnjih života kako bi moj zadatak uspio, no vjerujem da će mi na kraju svi biti zahvalni na tome.- dok ga je čak i umjetna ženska intelignecija počela smatrati odvratnim i antipatičnim čovjekom, on se bahato hvalio svojim sumnjivim planovima znajući da mu se nitko neće usuditi suprotstaviti i da je zbog svoga bogatstva postao neuništiv i besmrtan.- Sve je počelo s razvojem napredne aplikacije za mobilne uređaje koja možete osluškivati misli svoga vlasnika i učiniti upravo ono što si on zamisli, tako da ćemo ubrzo moći davati zapovijedi svojim uređajima bez ijednog pokreta i bez ijedne riječi. No istraživanje je otišlo u posve drugom smjeru kad se moj najbolji zaposlenik dosjetio nevjerojatno genijalne ideje da bismo na taj način mogli povezati čitavo čovječanstvo i smanjiti mogućnost pojave bilo kakvih zlodjela dok su nečasni planovi još u samom nastanku.- iskesivši svoje zube satkane od najčvršće i najskupocjenije umjetne tvari na svijetu, zagonetni moćnik iznenada ušuti ostavivši samo teški teret na Eugenovim prsima zbog kojeg je jedva mogao disati, dok se u njegovom umu polako oblikovao neprocjenjivi zaključak koji bi ga uskoro mogao stajati glave.
- Sjećam se tog antipatičnog glasa i njegovim uvodnih riječi. Prije jedanaest mjeseci oduzeli smo mobitel tom jadnom čovjeku i u njemu je bila pohranjena upravo njegova poruka. Sada mi je jasno zašto je stradao pod upitnim okolnostima i što su ljudi iz Spasiteljske Službe željeli od nas.- dok je razgovarao sa samim sobom poput najgoreg luđaka, nekolicina njemu podređenih liječnika s čuđenjem je gledala u Eugenov potiljak mrmljajući si neuljudno u bradu kao da ga ismijavaju.
-Što se dogodilo s vama? S kime uopće razgovarate? Iznenada ste izašli iz sobe i morali smo završiti operaciju bez vas.
-Na vijestima su govorili potpune besmislice pa smo ugasili sve zvučnike da bismo se mogli usredotočiti na posao.
-Zvučalo je kao najava neke nove religije koja se očajnički pokušava nametnuti ljudima iako su svi već odavno shvatili da nikakav bog ne postoji.- čim se okrenuo prema njima probadajući ih svojim bjesnim pogledom svi su počeli govoriti u isti glas poput neodgojene djece, no čim su u njegovom držanju osjetili tu silnu tjeskobu, a u očima jedva kontroliranu ljutnju, odmah su odlučili poslušati sve što im je kanio reći pripremivši se najprije na ponižavajuće prodike.
-Tko vam je rekao da smijete napustiti svoje radno mjesto!? Nemojte zadirati u nešto što ne razumijete! Dogodilo se nešto vrlo uznemirujuće i zato sad moram otići. –povikne on oštrim i odlučnim glasom sasvim neočekivanim za njegov mirni, hladni i povučeni karakter, izazivajući izraze posramljenosti i poniznosti na licima svojim inferiornih kolega.- Znam da me smatrate ludim i da mi ne vjerujete, ali da ste ostali sa mnom u bolnici za teške pacijente prije jedanaest mjeseci bili biste upoznati sa svime. Morali smo tamo odvesti čovjeka koji je predugo ostao u stanju sna i čije su kosti bile slomljene. Njegov je stan naglo ostao bez energije pa je antigravitacijsko polje u sobi naglo zakazalo- smirivši svoj glas na ugodnu razinu ipak još nije uvjerio ostale liječnike u svoju psihičku stabilnost, izazivajući u njima istovremeno veliku znatiželju i blagu sumnju.
