Moj urednik Roklinger i ja ušli smo u vlak za Rusiju, pronašli svoja mjesta, odložili vrećice sa odjećom i sjeli. Odmah smo počeli praviti planove, otvorili kartu obećane zemlje i označavali gradove u kojima ćemo prezentirati zbirku pjesama koju sam napisao i preveo na Ruski, a Roklinger je uredio.
- Mogu li te zvati Rokli, upitao sam ga.
- Sjajna ideja, originalna poput tvojih pjesama, odgovorio je oduševljeno, pa nastavio: - Prvo idemo u Moskvu, imaju preko 100 knjižnica i knjižara.
Razgovarali smo nekoliko sati, pa se izuli i ispružili da odmorimo. Putovali smo tri dana i tri noći, kada se vlak zaustavio. Kondukter je viknuo da smo stigli u Moskvu. Uzeli smo svoje vrećice i izašli. Prvo smo otišli u naše veleposlanstvo i predstavili se. Veleposlanik je kimao glavom, pa okrenuo telefonski broj i nešto nerazumljivo pričao.
- Večeras imate predstavljanje zbirke u najvećoj knjižnici u gradu, obratio nam se. Vijest odmah ide na TV i radio.
Navečer smo se našli pred knjižnicom, gdje nas je dočekao brkati muškarac. Predstavio se kao ravnatelj i uveo nas unutra.
Knjižnica je bila dupkom puna, 40.000 ljubitelja dobre poezije dočekalo nas je ovacijama.
Sjeli smo na predviđena mjesta, a do nas se smjestio muškarac u uniformi. Samo je šutio. Predstavljanje je počelo. Prvo je riječ uzeo Rokli, koji se prisutnima obratio na njemačkom. Nakon kratkog uvoda pokazao je rukom na mene, ja sam ustao, uzeo zbirku u ruke i počeo čitati. Publika se počela meškoljiti, pa sve glasnije negodovati. Nisu ništa razumjeli.
Tada je ustao naš domaćin oficir, prekinuo galamu hitcem u plafon i objasnio publici da je knjiga pisana na narječju koji oni ne razumiju. Zatim je naložio da stanu u red i pripreme novac za zbirku koju ću im potpisati.
Svakoga kupca pitao sam za ime, zatim napisao posvetu i potpisao se. Rokli je uzimao novac i izdavao priznanice. Prošlo je gotovo sat vremena dok smo završili sa svih 40.000 ljudi, a na kraju reda su stajale dvije mlade žene.
- Mi nemamo novca, ali možemo se dogovoriti, rekle su.
- Vi ste kurve?, upitao sam.
- Ja nisam, rekla je jedna od njih, imam muža. Ali ona je, pokazala je na prijateljicu.
- A otkuda ti je muž? - upitao sam.
- Iz Makedonije, odgovorila je spremno.
- Iz kojega mjesta, bio sam znatiželjan.
- Ne znam, završila je.
Rokli je ustao, obujmio obje oko struka i otišao. Mene je ostavio sa sedam vreća rubalja i vrećicom čarapa i majica.