Hrvatska danas ima vlast nedostojnu i potencijalno opasnu za vlastite građane. Vlada se bavi, manje-više, kljaštrenjem medija i ponižavanjem bivšeg predsjednika države, dok proračun nije pokazao ništa od silnih reformskih obećanja. Uspjeh premijera javnost mjeri brojem hrvatskih riječi koje je usvojio, i stupnjem premijerske autonomije (sic!) koji navodno pokušava izboriti.
Ministri su slobodni onoliko koliko im potpredsjednik, ne premijer, dopusti: dok Hasanbegović, kojega je Karamarko posadio usprkos vlastitoj stranci, nesmetano provodi svoj »desant na Drvar«, ministar policije Vlaho Orepić popušta svakome Karamarkovu pritisku. Predsjednica Republike instituciju je pretvorila u laboratorij poteza u rasponu od neobjašnjenih do sumnjivih, kakav je razrješenje šefa SOA-e Dragana Lozančića, do prijetećih i zloslutnih, kako je zvučao odgovor na žalbe Milorada Pupovca. Vlast je revizionistička, svjetonazorski retrogradna, netransparentna, organizacijski nepouzdana i politički nestabilna. Društvo zbog toga propada zabrinjavajućom brzinom.
Hrvatska je danas zemlja koju predsjednik najveće židovske općine uspoređuje s Njemačkom 1933. i Hrvatskom 1941., a odgovor na to stiže s nogometnog stadiona, na kojemu svjetina urla nacistički pozdrav, i s internetskih portala, s kojih se cijedi anonimna antisemitska mržnja. Hrvatska je danas zemlja u kojoj tisuće ratnih veterana, osokoljeni prisutnošću potpredsjednika parlamenta, usred glavnog grada urlaju »Za dom spremni«, a policija priopćava kako nisu uhitili odgovorne, jer je prosvjednika bilo previše. Hrvatska je danas zemlja u kojoj »istraživači« povijesti predlažu da se NDH proglasi jednim od temelja suvremene Hrvatske, a socijalistički rektor Sveučilišta u Zagrebu na televiziji mudruje kako treba dekriminalizirati ustaštvo.
Hrvatska je danas ravnodušna prema upozorenjima kakva bi senzbilnome društvu morala upaliti alarme: da bivši predsjednik Republike, najzaslužniji da se zemlja dvijetisućitih otela uništavajućem autokratizmu, u novinama izjavi kako prvi potpredsjednik vlade »i njegovi istomišljenici danas nisu daleko od toga da počnu vješati na bandere«. Hrvatska dakle posrće pod teretom užasa koji se želi obnoviti, i kao da je samo sretnije povijesne okolnosti spašavaju od jezivih povijesnih repriza. A za to ovaj put nije odgovorna nikakva inozemna agresija, i nikakvo unutrašnje divljaštvo – odgovorna je hrvatska vlast.
Treba joj se zato suprotstaviti. Treba onemogućiti da provede što je naumila – ne dakako nasiljem, nego snagom pametnoga i demokratskog, ali nepopustljivog i ogorčenog, građanskog otpora. Mnogima u ovoj zemlji to je kristalno jasno – otpor vlasti pokazao se snažnijim nego što su mnogi očekivali. A sada, ma koliko neočekivano bilo, taj slobodarski stav i službeno je dobio metropolu – Rijeku. Projekt Europske prijestolnice kulture, »nehrvatski« do mjere da ga ministar kulture u širokom luku zaobilazi, prerasta u neusporedivo više od marginalne zabave na nepreglednome polju europske (kulturne) politike. On postaje, doslovno, bitka za naciju. Tu bitku, uostalom, nisu započeli Šarar, Tolj i Frljić, nego Karamarko – on je priprijetio slobodu sabiti u kućna četiri zida, on žigoše »one koji nisu htjeli Hrvatsku«, on zagovara registar izdajnika, on je srpsko-hrvatsku koaliciju nazvao »sramotnom«...
I zato, kad već Milanović nema snage predvoditi oporavak ovoga društva, naći će je društvo samo. Rijeka, u kojoj su se ponajbolji među »izdajnicima« pokazali najeuropskijima – pa, ako baš hoćete, i najhrvatskijima – može predvoditi taj napor. A kad je ministar kulture već odabrao stranu, nazvavši svoje haračenje medijima »desantom na Drvar«, primijenimo i mi tu onespokojavajuću usporedbu na nešto primjerenije, pa recimo kako bi ova bitka za naciju mogla dobiti i svoga Churchilla, i svoga Hugha Dowdinga, i svoje pilote. Ne posustanu li, naime, Obersnel, Tolj, Frljić, Šarar i ekipa, i ne posustanu li s njima ni cijeli ovaj grad, ni cijela ova nacija, ishod te bitke neće biti drukčiji nego prije sedamdeset godina. Bit će to, kako reče onaj što pojavom podsjeća na riječkog gradonačelnika, bit će to »their finest hour«.
