Danas i djeca znaju tko je Robin Hood, kralj odmetnika čiji je lik utemeljen na srednjovjekovnim engleskim baladama, onaj koji je krao od bogatih da bi podijelio siromašnima, a istovremeno postao poznat lik filmova, romana i književnih. Međutim, rijetka su djeca, a bome i odrasli, koji su čuli za lik u djelo jugoslavenskog razbojnika Jovana Stanisavljevića znanoga kao Čaruga. Lupeški harmbaša (inače, rođen 2. veljače 1897. u Našicama) i njegovi hajdučki "tići" ordinirali su Slavonijom dvadesetih godina 20. stoljeća, iako su se priče o njihovim pothvatima širile i na Baranju, Srijem, čak i Podravinu.
Ovaj centralni lik urbanih i ruralnih legendi postao je drag i umjetnosti pa je tako Ivan Kušan Čarugu uvrstio u svoju komediju „Čaruga“ koja je od 1976. godine, kada je zaigrana u Teatru u gostima s Reljom Bašićem kao Čarugom, rado igran kazališni komad, a 1991. godine redatelj Rajko Grlić istu je temu upriličio u filmu u kojemu je Čarugu zaigrao neprežaljeni Ivo Gregurević.
Publiku je obradovala „čaruginska vibra“ koju je na kazališne daske Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku donio redatelj Boris Svrtan, a o uspjehu predstave svjedoči i činjenica da se komad, čija je praizvedba bila 14. listopada 2022., i dalje igra. Virovitička publika u ovoj komediji mogla je uživati 22. veljače 2024., u punom zamahu dvadesetog Virkasa, a kao da je riječ o kakvoj premijeri (a ne predstavi koja igra već gotovo dvije godine), bila su popunjena sva mjesta.
U predstavi su vrlo uspješno u maniri pravoga tima zaigrali Aljoša Čepl (vrlo sceničan i prirodan Čaruga, nema što), Miroslav Čabraja (Jurja Ardonjaka prikazao je efektno i vrlo sugestivno, djelujući malo poput pravog bogataša bez kompasa, a malo poput ujaka Tvrdice iz crtića o Pašku Patku), Antonia Mrkonjić (vrhunska crna udovica Ankica Ardonjak), Ivan Ćaćić (seljak Zeljić Zeljo iz Čaglina koji, moram priznati, usprkos govoru „iz naroda“, zbog urođene dikcije povremeno djeluje preuglađeno), Matija Kačan (pomalo mlak mjernik Možbolt, vrlo sličan sestri Tonki), Antonio Jakupčević (sjajno prikazan kukavički pomoćnik Frankić), Matea Grabić Ćaćić (u početku pomalo izgubljena, no s tijekom predstave erosom definiranija Tonka), Duško Modrinić (moralno upitan žandar Adam Žažić) i Mario Rade (žandarmerijski kapetan Nikola Giletić Gile osobito je uvjerljiv u igranju svog lika, a svojom pojavom podsjetio me na Miodraga Petrovića Čkalju).
Likovi na trenutke golicavo podsjećaju na likove iz britanskih serija (primjerice Modrinić fizički neodoljivo podsjeća na policajca Crabtreeja iz „Allo, allo“, a i ostali likovi djeluju poput mješavine „Zvonili ste, milorde?“, „Mućke“ i „Allo, allo“). U korist ovog opažanja ide i kabaretski intermezzo kakav se javljao u dvjema od trima navedenim britanskim serijama, samo što ga u kazalištu (više ili manje uspješno u vokalnom smislu, jer pojedini songovi su ili predugi ili jezično-koreografska „zavrzlama“ za ispjevati) koriste u praktične svrhe – za izmjenu scenografije.
Scenografija i kostimografija proizišle su iz ruku Jasmine Pacek. Izuzev ponekog odjevnog predmeta (primjerice, modernih čarapa Frankića i njegova gazde ili Tonkinih slobodoumnih odjevnih kombinacija), kostimi prate početak dvadesetoga stoljeća na relaciji Feričanci – Osijek. Izgled scene svojim ljupkim starinskim štihom (ali i krhkošću – pomicanje „zidova“, neplanirano otvaranje vrata i ispadanje ključeva za sve one koji vole pretjerani red bilo je traumatično) podsjetio me na neke stare predstave slične tematike.
Zahvaljujući sadržaju, glumcima, dramskim tehnikama, atmosferi i izgledu pozornice riječ je o simpatičnoj i zabavnoj (a povremeno i aktualnoj) komediji s povijesnim uporištem koja se, sudeći po dugom pljesku i smijehu koji je odjekivao dvoranom u intervalima, svidjela publici.