I ove godine za Dan mrtvih prolaznici koji su to popodne hitali na mjesno groblje u Lukaču (kod Virovitice) mogli su zapaziti na stepenicama kuće preko puta Crkve Sv. Luke, na broju 173. lončanicu žutih krizantema. Uz krizanteme našli su se kamenčići, ali i crnim flomasterom ispisana poruka.
Poruka glasi:
„NIJE ŽIDOVSKI OBIČAJ za Dan mrtvih polagati cvijeće za one koji nisu živi među nama, ali…
Vjerojatno preko ovih stepenica prošli su zadnje korake prije Auschwitza članovi obitelji Weiss, Singer, Beck…
Vratio se živ 1945. samo Marko WEISS.
Grobovi pokojnika se ne znaju!
Njima u čast i za sjećanje položene su ove krizanteme, zapaljene svijeće, i ostavljeni kamenčići!
Ova kuća i posjed nisu više kuća i posjed obitelji WEISS, Židovskoj općini u Virovitici uskraćena su od „nadležnih“ sredstva za rad i djelovanje u 2014. godini!
Ljubo R. Weiss, predsjednik Židovske općine Virovitica
Virovitica – Lukač, 1. 11. 2014.“
Ljubo R. Weiss ne skriva da ima i demonstrativnog u tom postupku:
„Naravno da ima. Žute krizanteme nisu tu slučajno – one su samo dio putovanja u tužno poslijepodne kada sam obišao rodnu kuću prisjećajući se žrtava Holokausta, zatim grobove na mjesnom groblju u Lukaču, Židovsko groblje u Virovitici – i zapazio da ga osim mene i prijatelja, nitko nije obišao, no uvidio da su radovi na obnovi mrtvačnice koji su se obavljali ovih dana, pri kraju, - zatim završio obilazak na grobu na Gradskom groblju oca Marka Weissa, preminulog 2007. Ukupno, bolno je to bilo putovanje, jer sam se suočio ponovo sa tužnim činjenicama vezano za sudbinu jedne židovske obitelji koja ni 69 godina nakon Drugog svjetskog rata ne nalazi mir i logične satisfakcije. Možda najviše boli spoznaja obiteljskih gubitaka, ali i suočavanje sa pokušajima da se zatre ova mala Židovska općina. Kako inače objasniti da od drugih devet židovskih općina u RH, ova u kojoj se radi više bar od pet drugih židovskih općina, nije do studenog 2014. JEDINA dobila sredstva iz proračuna RH za rad koja joj po zakonima pripadaju? Oni koji pokušavaju zgromiti ovu Židovsku općinu, koji je diskriminiraju, vjerojatno znaju zašto to rade, i njima – bahatim kabadahijama u Zagrebu – mogu poručiti: ma bio i posljednji Židov Virovitice i virovitičkog kraja, uz pomoć prijatelja, Židova i Nežidova, čuvar sam kulturne baštine i onaj kojeg je život naučio da je teško kada se izgubi novac, još teže kada se izgubi vrijeme, ali je najteže, kada se izgubi – nada!“