Virovitica.net

Virovitičanka u Zagrebu

Prostor za mlade - 30 godina poslije

Sandra Pocrnić  ●  03.01.2007.
Prostor za mlade - 30 godina poslije

U Poletu iz 1977. godine mladi zabezeknutom Nježnom nabrajaju svoje probleme: «socijalne nejednakosti već u startu života, problemi zapošljavanja, društvenih prostorija, stanova, odmarališta, sportskih objekata, raznih protekcija...» No, ništa od toga ne bi zaslužilo spominjanje na Virovitica.netu, da u istom broju nisam zatekla članak o otvaranju virovitičkog omladinskog doma

Skromniji, ali prisniji od Trga bana Jelačića, zagrebački Britanski trg najšarmantniji je obasjan novogodišnjim dekoracijama. Stoga smo nas troje – Marina, Mirko i ja – nedavne večeri usput skrenuli na Britanac da se malo nadišemo novogodišnjeg ugođaja. A na Britancu – antikvari. Pričao mi je o tim sajmovima Dragan Kutija, još dok je svoje antikvitete izlagao u virovitičkoj kuglani. Na tezgama Britanca nedjeljom se izlažu predmeti s bakinih tavana – požutjele slike svetaca, glomazni svijećnjaci, cifrani porculanski servisi za čaj, rukom rađene drvene jaslice... Osim prodavača, okupljaju se tu kupci i znalci, ugledni povjesničari umjetnosti, ali i znatiželjnici koji vole samo zaviriti u neka davna vremena.

Raznježena tim starinama pod svjetlom svijeća, Marini sam za 35 kuna kupila veliku slikovnicu Najljepše bajke svijeta, koju sam sama nekada sa željom promatrala u izlogu virovitičke knjižare. Izdanje zagrebačke Stvarnosti iz 1973. ilustrirali su umjetnici kao što su Josip Generalić, Danica Rusjan i Josip Vaništa, a među prevodiocima su Jakša Kušan, Tamara Marčetić i Anđelka Martić. Na svoje je došao i Dalmatinac – zapazio je svežanj starih Poleta, pa počeo listati po njemu, kao da zna što traži.
I izvuče Polet od 25. veljače 1977. Na naslovnici preneseno rukom pisano pismo: «Zanima me novinarstvo koje će mi zasigurno biti i životni poziv, jer otkako sam ugledao prvi broj Poleta, moj život je dobio novinarski polet. Bravo!» Potpis: Mirko Mlakar, IVe Gimnazije «Ćiro Gamulin», Split.
– Vidiš kakva sam bio budala! Ali mladost mora biti takva, zanesena, tako da joj sve izgleda moguće – smije se Mirko sebi nekadašnjem, držeći taj Polet u ruci, trideset godina poslije.
Vidim na njemu, ako se koji put u tih trideset godina pokajao što je tada dopustio da ga ponese «novinarski polet» - a dobro znam da je - u tom je trenutku sam sebi sve oprostio.

Polet su bile «tjedne novine Saveza socijalističke omladine Hrvatske» vrlo jednostavne, ali kasnije neponovljive uređivačke koncepcije - činili su ih dopisnički članci mladih i nadobudnih, kao što je tada bio i Mirko, iz svih gradova Hrvatske, a i šire. Članci su bili aranžirani stripovima Ivice Bednjanca, Radovana Devlića i Mirka Ilića te pismima čitatelja. Zbog manjih ili većih skandala koje je Polet znao izazvati – a legendaran je onaj s golim golmanom na naslovnici - stariji su ga povremeno zabranjivali, ali za mlade i «slobodnomisleće» bio je kult. U uredništvu tadašnjeg Poleta, kasnije njegov legendarni glavni urednik, a danas big boss hrvatskog novinarstva, bio je i Nino Pavić, a među novinarima Denis Kuljiš, Dražen Vrdoljak, Vladimir Tomić, Stanko Ferić i sve takva poznata imena. Svašta se o poznatima može iščitati iz starih impresuma. Primjerice - Ilustracije i strip: Mirko Ilić. V.d. tajnika uredništva: Slavenka Drakulić.

Gdje sam ja bila 1977. godine? U VIIb razredu Osnovne škole Vladimir Nazor i među Poletovim pretplatnicima. Nije me tresao «novinarski polet», nego sam pratila samo Devlićeve stripove, Tomićeve filmske recenzije i Glavanove rock-kritike. I naivna kao i danas, nikako nisam uspjela dokučiti vezu između omladinskih sastanaka na našoj školi i Poleta, glasila SSOH. Polet je bio lucidan, superioran, autoironičan, dakako i ... . A na omladinskim je sastancima bilo premalo poleta. Starmali su omladinci patetično glumili svoje tate u partijskim komitetima i ponavljali njihove fraze. Vjerojatno zbog manjka proračunatosti i viška komocije, nisam se priklonila ovima drugima. Kasno je sad za «što bi bilo kad bi bilo». U trideset godina koje su slijedile nastavila sam radije - što svojom voljom, što po inerciji - smijati se dobrim forama u naslovima. I eto me danas tu gdje sam sad. Možda je krajnje vrijeme da si, kao i moj Dalmatinac, velikodušno oprostim taj mladenački grijeh.

Dalo bi se još o Poletu iz 1977. – pogotovo o Bednjančevom stripu Poletna nježnost, gdje mladi zabezeknutom Nježnom nabrajaju svoje probleme: «socijalne nejednakosti već u startu života, problemi zapošljavanja, društvenih prostorija, stanova, odmarališta, sportskih objekata, raznih protekcija...»
No, ništa od toga ne bi zaslužilo spominjanje na Virovitica.netu, da u istom broju nisam zatekla članak o Virovitici još jednog svima nama poznatog novinara. Članak pod naslovom «Rovovski rat je gotov – omladina ima svoj dom», potpisao je Miodrag Šajatović, a s obzirom na težnje i želje s kojima je virovitička mladež ušla u 2007. godinu, moram ga ovdje citirati: «Već nekoliko godina Omladinski dom u Virovitici, koji je smješten u preuređenim prostorijama starog hotela, trn je u oku starim i mladim Virovitičanima. Mnoga neriješena pitanja uzrokovala su da Dom polako počinje propadati i zjapiti prazan. Prepucavanja su trajala dvije godine. Omladini je predbacivano da je neorganizirana, nezainteresirana, i nesposobna da, osim drmusanja u zadimljenoj i zamračenoj dvorani, uz «obavezne» ispade, bilo što učini. S druge strane, mladi su vraćali milo za drago tvrdnjama da stariji znaju samo kritizirati, ali od stvarne pomoći nema ništa. Istine je bilo i u jednim i u drugim tvrdnjama.»

Trideset godina je prošlo, a ove riječi kao da su jučer napisane! Što to znači? Da je Šajatović genijalan novinar? To je (ne smijem propustiti priliku da pohvalim glavnog urednika tjednika u kojem surađujem!), ali još je očitija porazna istina da mlade u Virovitici muče iste muke kao i tada.
Prije trideset godina mnogi čitatelji, pa i kreatori ovih internetskih stranica nisu bili ni rođeni. Mi koji se tih godina sjećamo, prešli smo preko pola svog životnog puta, odškolovali se, osnovali obitelji, proživjeli još jedan rat na kraju krvavog 20. stoljeća, promijenili državu i društveno uređenje... A kad se ovako osvrnemo, potaknuti takvim požutjelim uspomenama, čini se kao da je tridesetak godina prošlo začas, pa čak i da je zamorno previše stvari oko nas ostalo isto kao nekada. Jedna od njih je i nesuđeni virovitički prostor za mlade, čije nepostojanje, suočeno s pisanim svjedočanstvima otprije 30 godina, postaje živi dokaz kako se povijest ponavlja.

U protekloj godini suradnje na Netu, nekoliko sam puta ovdje, što poticala, što susretala, raspravu o prostoru za mlade. Prostor za mlade namjerno sam spomenula još na početku suradnje, kako bih ispipala teren. I ispostavilo se da sam dobro gađala– nisam bez veze čitala Polet prije trideset godina! Mladi u Virovitici nemaju kamo. U slobodno vrijeme uče se besposleno sjediti u kafićima, opijati se i tulumariti uz cajke. Oni s manje novca možda još s bocama crnjaka odlaze u park, kao što su nekada i naši dečki. To su zabavni sadržaji koje im njihov grad pruža. Za njih je Virovitica vjerojatno otužno mjesto, koje ih ne treba i ne želi, pa jedva čekaju da završe srednju školu i pobjegnu.

Što još treba reći da bi se gradski oci sjetili da «njihov» grad ima svoju mladost? Treba li im lukavo podilaziti, pa reći da Virovitica, kao županijsko središte, treba imati prostor namijenjen mladima? Ili da je, s obzirom na dugoočekivani gospodarski oporavak županije, pravo vrijeme da se odvoji za prostor najmijenjen mladima? Mladi imaju i dovoljno znanja i pameti da razumiju poruke koje im odrasli šalju. Uz to su emotivno nestalni, pomalo sanjari i idealisti, još uvijek donekle naivni. U tim godinama počinju prva razočaranja, pa će netko manje otporan brže pokleknuti pred iskušenjima i skrenuti na liniju manjeg otpora, a ima i tvrdoglavijih koji naivnost zadržavaju do kasnih srednjih godina. No, netko mora i to. Takvoj mladosti, dakle, treba pokazati da se u nju vjeruje i ulaže, da su dobrodošle njezine ideje i zaigranost, da ima gdje utrošiti višak energije i da nije sve prevažno i preozbiljno, kao lica virovitičkih političara, koji se nikada ne smiju.

Na Virovitica.netu čitatelji već otprilike mjesec dana odgovaraju na anketu «treba li virovitici prostor za mlade». Anketu je potaknuo Marvin, forumaš koji se mladenačkim poletom zauzeo da će anketom po školama utvrditi žele li mladi vlastiti prostor. Polet ga je u međuvremenu (vjerujem, privremeno) napustio, ali na anketu na Virovitica.netu dosad je odgovorilo oko 350 čitatelja – 86 posto smatra da «Virovitici treba mjesto na kojem će se mladi moći okupljati i priređivati slušaonice, promotivne večeri, predstave, probe za mlade bendove, koncerte...» Baš me zanima zašto onih 14 posto misle da mladima ne treba prostor i gdje se i kako oni zabavljaju!

No, konačno, moram priznati i što je zapravo posrijedi - pravi povod za moje javljanje zapravo je osvježavajuća pojava Mortifere i Sylvije na forumu Neta. Mladenački svježe i neopterećene, djevojke su na forumu nametnule svoje brbljarije i svoj tempo. Kažu da su izbjeglice sa drugog virovitičog foruma, ispričavaju se zbog nametljivosti, ali ostaju svoje i brbljaju, brbljaju... Većinom o sebi. Mi, stari forumaši prvo smo ostali konsternirani takvom produkcijom teksta. Navikli na naš ustaljeni tempo diskusije na pet-šest tema dnevno, dakako da smo se pobunili protiv agilnih pridošlica. Samo je urednik odmah stao u njihovu obranu. Meni je prvo zasmetalo što nasrtljivice ne poštuju pravila ponašanja na forumu, prema kojima treba raspravljati o temama koje zanimaju sve čitatelje, dok one uporno žlabraju samo jedna s drugom... A onda sam se predomislila, primijetili su forumaši. Kako to?

Evo, priznajem, čula sam se s urednikom dok se vodila rasprava na forumu. Zanimalo me je zašto ih brani, kad mu mogu otjerati ekipu oko koje se svaki dan trudimo nastojeći održati konstruktivnu raspravu koja nečemu vodi. A veli meni moj drugi veliki virovitički šef:
- Pa ionako nemaju kamo u Virovitici i što ako im i to zabranimo? Sad su im školski praznici, vidjet ćeš, prestat će čim krenu u školu.
Nisam ja od onih koji se odmah slože s onim što šef kaže. Ali ovaj put sam sjela i napisala curama da nastave, da im svaka čast i da se pridružujem onima koji su ih, kao Maja, odmah podržali... Dosad su me već prozreli lukavci poput Gonza, pa ću priznati da, štoviše, dodajem – dajte im sve što žele, i njihovu web stranicu i prostor za mlade, sve, samo da se maknu s foruma na kojem se mi igramo!!

Ne skrivam, baš su mi takvi motivi. Ali kad pogledam onaj Polet ježi mi se koža od pomisli da bi netko za trideset godina mogao izvući i ovaj moj članak i citirati dijelove o nedostižnom prostoru za mlade jer su aktualni. Neka zato kao upozorenje na kraju ovog mog prvog priloga u 2007. godini na Virovitica.netu ostanu riječi kojima je kolega Šajatović završio svoj članak «Rovovski rat je gotov – omladina ima svoj dom» u Poletu 1977. godine: «Trebalo je mnogo vremena, napora i riječi da se dođe do takvog rješenja, ali jedno je sigurno: isplatio se napor. Generacije su se opet za korak približile jedna drugoj. Vraća se povjerenje starijih u mlađe, mlađih u starije. Hoće li to biti jedini korak zbližavanja ili slijede novi još veći, pitanje je na koje će odgovor dati vrijeme.»

Virovitičanka u Zagrebu

Utjeha fontane: S kojim se to dijelovima Europe Virovit ...

Sandra Pocrnić Mlakar: Ne dirajte mi školu!

Na Vi

Stegnite remen - kupite knjigu

Ljubo R. Weiss: Vodič kroz mladost, za mlade i stare

Pismo piscu

Knjiga predstavljena i u Virovitici

Večeras predstavljanje knjige Virovitičanka u Zagrebu S ...

Sandra u Cosmopolitanu: Autsajderica sa slavonskom dušo ...

Knjiga predstavljena u Pitomači