Peti je kolovoza, pratim aktualne domovinske vijesti i sabirem dnevne dojmove. Krajnji utisak: DEMAGOGIJA. Tražeći slikovitu školsku definiciju ovog pojma koja savršeno pristaje vremenu i prostoru u kojem živimo, nailazim na jednu tipično balkansku glagolsku varijantu: „Demagogija je vještina koja omogućava da sugovornika lišimo vlastitog zdravorazumskog suda i rasuđivanja i nametnemo mu ono mišljenje koje odgovara našim a ne njegovim interesima.“
Demagozi praktičari obilato koriste ovu podlu metodu, i uvijek na istu foru – koncentracijom pažnje na vanjske podražaje – uspijevaju hipnotizirati svoju vjernu fanatičnu publiku.
Jedina vrsta obrane od takvih psihički nametnika je razvijeni duhovni intelekt – najviši evolucijski instrument u ljudskoj prirodi koji razumno ljudsko biće dijeli od životinjskog svijeta (sklonog dresuri). Kao urođeni organ ljudske svijesti radi na principu antivirusnog softvera, pročišćavajući ljudski um od štetnih informacija prije negoli se pretvore u loše misli i osjećaje.
Iako je riječ o notornoj psihološkoj činjenici, koju čak i uvaženi profesor, psiholog i psihoanalitičar Carl Gustav Jung opisuje u svojim djelima, vrlo je zanimljivo da u sustavu suvremenog obrazovanja ovaj prirodni kontrolni mehanizam ostaje i dalje apsolutna pedagoška nepoznanica.
Ako pođemo od toga da je primarna svrha školskog programa odgoj učenika (što znači razvoj karaktera) onda se takav propust treba smatrati kardinalnom sistemskom greškom. Uostalom, prosudite sami: Može li se ova važna školska zadaća uspješno okončati ako iz nastavnog procesa isključimo vještinu slušanja vlastite savjesti?
Mahatma Gandhi ovo je pitanje smatrao krunskim u procesu obrazovne reforme i jednako ključnim za konačan uspjeh indijske revolucije nenasilja, čiju ideju crpi na duhovnom nauku Bhagavad Gite i Novog zavjeta.
Uvođenjem vjeronauka i etike u hrvatske škole početkom devedesetih i jačim otvaranjem društva kršćanskoj kulturi očekivao se sličan proces duhovnog sazrijevanja i u našem društvu, ali nešto je očito pošlo ukrivo. A te krivine najbolje se zrcale kroz prizmu političkih (ne)prilika koje uvijek iskrsnu pred nove parlamentarne izbore.
Studijskom analizom slike i tona u svakoj izbornoj kampanji jasno je vidljiv konstantan negativan indikacijski trend: Taktička strategija prikupljanja glasova ponajviše se svodi na izazivanje uvjetovanog refleksa u masi, umjesto na poticanje kritičkog razmišljanja svakog pojedinca. Što znači da je buđenje nacionalne svijesti probuđeno prije buđenja nacionalne savjesti, koja još uvijek spava dubokim snom.
Zato je dobitna demagoška karta još uvijek obezglavljeno domoljublje. To je ono kada se nekoga voli s puno ljubavi, a malo pameti. Tada nastaje alkemijski konflikt unutar samog društvenog bića koji domoljubne strasti pretvara u sirovi nacionalizam. Ovu dijagnozu nosimo već stoljećima, još od kletve kralja Zvonimira – prve domaće žrtve uzavrelog domoljublja.
Gledajući Platonski, bit problema leži u poretku vrijednosti. Prije negoli se počne voljeti domovina, treba naučiti voljeti sebe – jer ima neka tajna veza…
Veliki danski pisac bajki Hans Christian Andersen to je iskustvo opisao ovako:
Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.
Je li se bajka o sretnoj domovini Hrvatskoj izgubila upravo negdje na ovoj relaciji?
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka