Još nekoliko kilometara od Leštata, sa široke šumske staze, činilo nam se da je vrh Papuka, onako smeđe boje, mekan od prozirnih zimskih krošnji, još samo jedno pitomo brdo na kakve smo se već penjali istražujući našu slavonsku planinu. Uspeli smo se na desetak uzvisina, pa opet silazili, preskakali blato, pa opet izašli na glavni put, sve tražeći stijenu koja označava početak grebena za direktan uspon na najviša 953 metra.
Malo smo krivudali, ali Igor je bio siguran u svoje e-karte i GPS koje je dobio na tečaju GSS-a, tako da nam se stijena, onako poluumornima i rumenima od šokantno visoke razine kisika u odnosu na birtijske na koje smo navikli, ukazala gotovo nenadano. I onda je počela pasija. Nagib mi se na trenutke činio okomitim, a šafrani, prkosi i rano proljetno bilje dvostruko privlačnim za
fotografiranje, jer je svaki kadar bio ujedno prilika za odmor nožnih mišića od kojih su najviše fasovali guzni. Pred kraj jedna livada zavarava da se već nalazimo na vrhu, pa si sve govorimo "još malo,još
malo", a to malo traje već sat vremena. Ili manje, no vrijeme nije ni bitno, jer ga imamo dovoljno obzirom da smo krenuli ujutro. Vrijeme je ionako dokazano relativno, pa u šumi na ovako sunčanom danu prolazi ugodnije i sporije.
Blaži, početnici u planinarenju, koju odlikuje glasovita slatinska upornost, nije bilo lako. Ali zahvaljujući pogledu koji smo dobili na kraju, prema bosanskim vrhovima i nizini oko Velike, nas troje sada možemo svima preporučiti da jednu nedjelju ovog proljeća rezerviraju za ovaj kratki slatki izlet.