Virovitica.net

Virovitičanka u Zagrebu

Politika u učionici

Sandra Pocrnić  ●  26.01.2006.
Politika u učionici

Što su nekada u školama radili nama, a što danas rade njima? Kao ni onda, možda ni danas nisu nastavnici za sve krivi!

Ne želim gledati partizanske filmove! Neka ih gleda tko hoće – ja neću! U «Latinici» u ponedjeljak svi su reporteri stali argumentirati da među partizanskim filmovima ima i umjetnički vrijednih djela. I proizlazi da je velika umjetnička šteta što ih ne gledamo. Eto nam, znači, umjetnosti u bunkeru! Sada barem znamo zašto je u programu nacionalne televizije nema. Ali ako je odjednom nekome do umjetnosti, onda bi valjda trebalo njegovati umjetnički ukus pučanstva nekim umjetničkijim sadržajima nego što je Sedma noć i Deseti studio. I prije svega naučiti publiku koja je razlika između umjetnički vrijednog i bezveznog filma – a ne dopodne prikazivati Charliea Chaplina, da bi Jean-Claude van Damme dobio elitni termin. Pa tek tada, kad umjetnički vrijedan – ili po bilo kojem kriteriju vrijedan – sadržaj bude imao prednost na nacionalnoj televiziji, možemo razmisliti i o umjetničkim vrijednostima ratnih filmova. I uopće razmisliti o tome što je manje zlo – da umjetnost ostane u bunkeru ili da se kod nas i dalje veliča ionako preuveličani kult oružja.
Pa u tim filmovima ljudi padaju kao muhe! Junaci pucaju, curi filmska krv, pozitivci umiru u krupnom planu, uz patetiku i velike riječi, a negativci ginu masovno, sve do sretnog kraja. I to gledati danas?! U 21. stoljeću, kad sa zidova i plakata vrište poruke «meso je ubojstvo» i kad bi trebalo početi razmišljati jesmo li etični dok žvačemo pileći batak!? Samo vi i dalje bezbrižno žvačite - poručuju nam ratni filmovi - ovo je vaša prošlost, a ako budete pozorno gledali, možda ćete u tome vidjeti i svoju budućnost! Stoga ne brinite zbog piletine, nego kako da zadržite glavu na ramenima. Ne, hvala!

Vraćam se opet u školu, kako sam i najavila, ali nije ni ovaj partizanski uvod bez veze sa školom. Sve te danas sporne ratne filmove mi smo u školi odgledali pod obavezno. A nedjeljom, kad nije bilo škole, na tada tek rođenom drugom televizijskom programu, prikazivala se emisija za vojnike «Dozvolite da se obratimo» i u njoj svako malo isti partizanski film - «Saša». U školi su nas pak organizirano vodili u kina – a tada su u Virovitici bila dva – na sve partizanske filmove, bili vrijedni ili bezvrijedni, pa smo suzili kad su partizani gubili i pljeskali se kad bi pobjeđivali. Od tada do danas, u tih tridsetak godina, objavljeno je bezbroj istraživanja o utjecaju agresivnosti u medijima na djecu. I dokazano je da nisu bezazleni čak ni «Tom i Jerry», a kamoli ratni filmovi, te da ih djeca ne bi trebala gledati. U programima iole pametnijih dječjih televizija zato nema nasilnih crtića. Ali filmsko nasilje kojem su nas izlagali nije bilo jedino što su nam krivo radili (vidi forum: Virovitičke škole), pa je sreća što optimizam pamćenja čini svoje i danas nam je drago prisjetiti se čak i onog ružnog.
Od svega toga nije uopće bila najgora pionirska zakletva koju smo zborno polagali odmah u prvom razredu: Danas kada postajem pionir/ dajem obećanje/ da ću marljivo učiti i raditi/ i biti vjeran i iskren drug/ koji drži datu riječ.... Nisam uspjela naći tko je njezin autor, ali složio ju je netko mudar, jer je, koliko se moglo, izbjegao lakopokvarljivu političku retoriku, pa se nismo morali sramiti date «pionirske riječi». U Savez pionira primali su nas u prvom osnovne, a u SSOH, Savez socijalističke omladine Hrvatske, u sedmom razredu - valjda po uzoru na prvu pričest i krizmu. Plave kape i crvene marame izvlačili smo za sve školske priredbe, a postojala je i institucija «pionirki», školarki iz sedmih i osmih razreda koje bi nam, po dvije, svake druge subote došle u razred i održale sat neodređenog sadržaja. Kasnije su nas kljukali marksizmom i TIPSS-om (teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja - ili možda samoupravnog socijalizma?), što smo, kao i kemiju ili fiziku, morali odgovarati za ocjenu. I iz svega smo – evo nas danas – izašli, kako-tko, ali manje-više normalni.
Zato se i nadam da pedagoške nespretnosti koje proživljavaju današnji đaci neće na njima ostaviti dubljeg traga. Iako znam da im nije lako. Roditelji su im na izmaku snaga od savladavanja golemog osnovnoškolskog gradiva i razvoženja na što brojnije sate slobodnih aktivnosti; na tržište se bjesomučno izbacuju novi i novi udžbenici, iako se stručnjaci još ne mogu dogovoriti ni oko školskog pravopisa; pedagozi se hvataju za glavu zbog nasilja u školama; mediji dolijevaju ulje na vatru raspaljujući sočne priče o profesorima-pedofilima, a u sve to vjeroučitelji unose dodatnu zabunu svojim nepopravljivim nedostatkom pedagoškog znanja... Nijedna školska godina nije ni slična prethodnoj, već se iz nedokučivih razloga svake godine iznova pomiču rasporedi školskih praznika i donose novi nastavni programi, a udžbenici se mijenjaju ne samo iz godine u godinu, već i na polugodištima! Izgleda da u školama vlada nervoza koja uvjerava đake da je đačko doba vrijeme za uvježbavanje svih životnih nedaća. A sve što ih tu snađe samo je mačji kašalj u usporedbi s onim što ih čeka kasnije. I onda se čudimo što su nam klinci depresivni i izgubljeni!

Kao glas razuma zvuče novoobjavljene preporuke ministra Primorca. Samo što je i njemu trebalo nekoliko školskih godina da uopće definira problem. A kakve smo sreće, kad bude blizu rješenja, doći će izbori i zasjest će druga garnitura, koja će opet potrošiti godine na ispitivanje terena – a djeca rastu. «Đaci su preopterećeni i ubuduće ne bi trebali u školi provoditi više od pet sati na dan» - određuje ministar znanosti obrazovanja i športa i najavljuje smanjenje školske satnice od prvog do četvrtog razreda – umjesto šest, pet sati hrvatskog jezika tjedno; umjesto pet, četiri sata matematike; umjesto tri, dva sata prirode i društva. Ali ono što je revolucionarno u njegovom uvođenju HNOS-a (Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda) najava je da će politika ostati izvan učionica jer «pokazalo se da nije dobro političkim odlukama propisivati sve kako bi učitelj trebao raditi».
A donedavno se doista propisivalo sve. Novi školski pravilnik - koji bi trebao odrediti da se testovi ne pišu ponedjeljkom te da se ne priznaje ocjena iz testa ako je trećina učenika dobilo jedinicu – počet će se primjenjivati od sljedeće školske godine, iako je bilo najavljeno da će početi vrijediti od polugodišta. Previše je primjedbi i prijedloga, pa će se rasprava produžiti sve do kraja siječnja. A eto, nesretni učenici i dalje očekuju da će im novi pravilnik donijeti milost i spasiti ih od tri testa tjedno.
Pa ja nikad ne pitam ponedjeljkom. I naravno da se jedinice iz testa ne priznaju ako ih je previše – odmahnula je rukom na to Nanijeva Ruža, nastavnica hrvatskog, dok je moj striko Nikola, umirovljeni nastavnik matematike, s druge strane stola potvrđivao da je i on tako radio. Kako sad to? Ja među nastavnicima u rodbini mašem s vijestima iz novina kao da su senzacija, a njima je to topla voda!? A u ministarstvima misle da se nastavnicima mora propisati da za učenike koji imaju više negativnih ocjena organiziraju dopunsku nastavu ili pak da roditelji moraju barem jednom u polugodištu doći na informacije, inače će biti prijavljeni centru za socijalni rad. Izgleda da nemaju baš puno povjerenja u svoje nastavnike, zar ne?! Zlonamjerni bi čak rekli da ih smatraju neorganiziranima ili čak nešto gore od toga. Nije ni čudo da su se nastavnici razbježali, pa radije rade kao turistički vodiči, prevodioci i lektori u novinama. «Za plaću od oko 4000 kuna u školi se može raditi samo iz ljubavi», rekla mi je jedna susjeda-nastavnica. Vjerujem joj, jer sjećam se onog žara kojim su neki (dobri!) nastavnici znali objašnjavati teže pojmove, a nitko tako nešto ne čini ako pritom misli samo na novac koji će za to dobiti! Kao i danas, možda ni onda oni naši nastavnici nisu bili za sve krivi. Ali tko zna zašto, propisodavci se, nažalost, svojih nastavnika ne sjećaju. A ima stvari koje se ne smiju zaboraviti. I to je jedan od razloga zašto ovako uporno ispunjavam prostor u ovom virtualnom svemiru, kako kaže g. Erpačić u forumu Virovitica.neta.
Iskusna i vrlo ugledna psihologinja koja je dugo radila u školi – uzor mnogim mladim psiholozima, pa i meni, iako više nisam mlada, a niti psiholog - povjerila mi je nedavno zašto je napustila školske učionice: «Nastavnici su dobrice i vole svoj posao. Da je bilo imalo političkog sluha, još u onim godina entuzijazma 1994/95. premijer Valentić mogao je reći – znamo u kakvim ste problemima, pričekajte da riješimo hitnije stvari, pa ćemo vam se posvetiti. I imali bi socijalni mir. Ali ne! Političari su nastavnike uporno uvjeravali da ne znaju i da nemaju pojma. Sve se propisivalo, i oslovljavanje i pozdravi. Ali ja ostajem u razredu sama s učenicima i ne mogu si dopustiti da ne mislim svojom glavom!»

Tako je, otprilike, danas u školama iz one, nastavničke perspektive. A kako je iz učeničke, možemo vidjeti u nekom od bezbrojnih učeničkih blogova. Ali to je druga priča...
Samo ne mogu dočekati sljedeći tjedan a da ne priznam – meni blogeri nabijaju komplekse svojom pismenošću. I gruba je istina da su pismeniji postovi na virovitičkim portalima – a pratila sam OBA – nego mnogi tekstovi u novinskim redakcijama, gdje se upreže vojska redaktora i lektora da bi upristojila nerazumljive romane toka svijesti koje istresaju nepismeni profesionalci.

 

Virovitičanka u Zagrebu

Utjeha fontane: S kojim se to dijelovima Europe Virovit ...

Sandra Pocrnić Mlakar: Ne dirajte mi školu!

Na Vi

Stegnite remen - kupite knjigu

Ljubo R. Weiss: Vodič kroz mladost, za mlade i stare

Pismo piscu

Knjiga predstavljena i u Virovitici

Večeras predstavljanje knjige Virovitičanka u Zagrebu S ...

Sandra u Cosmopolitanu: Autsajderica sa slavonskom dušo ...

Knjiga predstavljena u Pitomači