Što su nekada u školama radili nama, a što danas rade njima? Kao ni onda, možda ni danas nisu nastavnici za sve krivi!
Ne želim gledati partizanske filmove! Neka ih gleda tko hoće – ja neću! U «Latinici»
u ponedjeljak svi su reporteri stali argumentirati da među partizanskim filmovima
ima i umjetnički vrijednih djela. I proizlazi da je velika umjetnička šteta
što ih ne gledamo. Eto nam, znači, umjetnosti u bunkeru! Sada barem znamo zašto
je u programu nacionalne televizije nema. Ali ako je odjednom nekome do umjetnosti,
onda bi valjda trebalo njegovati umjetnički ukus pučanstva nekim umjetničkijim
sadržajima nego što je Sedma noć i Deseti studio. I prije
svega naučiti publiku koja je razlika između umjetnički vrijednog i bezveznog
filma – a ne dopodne prikazivati Charliea Chaplina, da bi Jean-Claude
van Damme dobio elitni termin. Pa tek tada, kad umjetnički vrijedan
– ili po bilo kojem kriteriju vrijedan – sadržaj bude imao prednost na nacionalnoj
televiziji, možemo razmisliti i o umjetničkim vrijednostima ratnih filmova.
I uopće razmisliti o tome što je manje zlo – da umjetnost ostane u bunkeru ili
da se kod nas i dalje veliča ionako preuveličani kult oružja.
Pa u tim filmovima ljudi padaju kao muhe! Junaci pucaju, curi filmska krv, pozitivci
umiru u krupnom planu, uz patetiku i velike riječi, a negativci ginu masovno,
sve do sretnog kraja. I to gledati danas?! U 21. stoljeću, kad sa zidova i plakata
vrište poruke «meso je ubojstvo» i kad bi trebalo početi razmišljati jesmo li
etični dok žvačemo pileći batak!? Samo vi i dalje bezbrižno žvačite - poručuju
nam ratni filmovi - ovo je vaša prošlost, a ako budete pozorno gledali, možda
ćete u tome vidjeti i svoju budućnost! Stoga ne brinite zbog piletine, nego
kako da zadržite glavu na ramenima. Ne, hvala!
Vraćam se opet u školu, kako sam i najavila, ali nije ni ovaj partizanski uvod
bez veze sa školom. Sve te danas sporne ratne filmove mi smo u školi odgledali
pod obavezno. A nedjeljom, kad nije bilo škole, na tada tek rođenom drugom televizijskom
programu, prikazivala se emisija za vojnike «Dozvolite da se obratimo» i u njoj
svako malo isti partizanski film - «Saša». U školi su nas pak organizirano vodili
u kina – a tada su u Virovitici bila dva – na sve partizanske filmove, bili
vrijedni ili bezvrijedni, pa smo suzili kad su partizani gubili i pljeskali
se kad bi pobjeđivali. Od tada do danas, u tih tridsetak godina, objavljeno
je bezbroj istraživanja o utjecaju agresivnosti u medijima na djecu. I dokazano
je da nisu bezazleni čak ni «Tom i Jerry», a kamoli ratni filmovi, te da ih
djeca ne bi trebala gledati. U programima iole pametnijih dječjih televizija
zato nema nasilnih crtića. Ali filmsko nasilje kojem su nas izlagali nije bilo
jedino što su nam krivo radili (vidi forum: Virovitičke škole), pa je sreća
što optimizam pamćenja čini svoje i danas nam je drago prisjetiti se čak i onog
ružnog.
Od svega toga nije uopće bila najgora pionirska zakletva koju smo zborno polagali
odmah u prvom razredu: Danas kada postajem pionir/ dajem obećanje/ da ću marljivo
učiti i raditi/ i biti vjeran i iskren drug/ koji drži datu riječ.... Nisam
uspjela naći tko je njezin autor, ali složio ju je netko mudar, jer je, koliko
se moglo, izbjegao lakopokvarljivu političku retoriku, pa se nismo morali sramiti
date «pionirske riječi». U Savez pionira primali su nas u prvom osnovne, a u
SSOH, Savez socijalističke omladine Hrvatske, u sedmom razredu - valjda po uzoru
na prvu pričest i krizmu. Plave kape i crvene marame izvlačili smo za sve školske
priredbe, a postojala je i institucija «pionirki», školarki iz sedmih i osmih
razreda koje bi nam, po dvije, svake druge subote došle u razred i održale sat
neodređenog sadržaja. Kasnije su nas kljukali marksizmom i TIPSS-om (teorija
i praksa socijalističkog samoupravljanja - ili možda samoupravnog socijalizma?),
što smo, kao i kemiju ili fiziku, morali odgovarati za ocjenu. I iz svega smo
– evo nas danas – izašli, kako-tko, ali manje-više normalni.
Zato se i nadam da pedagoške nespretnosti koje proživljavaju današnji đaci neće
na njima ostaviti dubljeg traga. Iako znam da im nije lako. Roditelji su im
na izmaku snaga od savladavanja golemog osnovnoškolskog gradiva i razvoženja
na što brojnije sate slobodnih aktivnosti; na tržište se bjesomučno izbacuju
novi i novi udžbenici, iako se stručnjaci još ne mogu dogovoriti ni oko školskog
pravopisa; pedagozi se hvataju za glavu zbog nasilja u školama; mediji dolijevaju
ulje na vatru raspaljujući sočne priče o profesorima-pedofilima, a u sve to
vjeroučitelji unose dodatnu zabunu svojim nepopravljivim nedostatkom pedagoškog
znanja... Nijedna školska godina nije ni slična prethodnoj, već se iz nedokučivih
razloga svake godine iznova pomiču rasporedi školskih praznika i donose novi
nastavni programi, a udžbenici se mijenjaju ne samo iz godine u godinu, već
i na polugodištima! Izgleda da u školama vlada nervoza koja uvjerava đake da
je đačko doba vrijeme za uvježbavanje svih životnih nedaća. A sve što ih tu
snađe samo je mačji kašalj u usporedbi s onim što ih čeka kasnije. I onda se
čudimo što su nam klinci depresivni i izgubljeni!
Kao glas razuma zvuče novoobjavljene preporuke ministra Primorca.
Samo što je i njemu trebalo nekoliko školskih godina da uopće definira problem.
A kakve smo sreće, kad bude blizu rješenja, doći će izbori i zasjest će druga
garnitura, koja će opet potrošiti godine na ispitivanje terena – a djeca rastu.
«Đaci su preopterećeni i ubuduće ne bi trebali u školi provoditi više od pet
sati na dan» - određuje ministar znanosti obrazovanja i športa i najavljuje
smanjenje školske satnice od prvog do četvrtog razreda – umjesto šest, pet sati
hrvatskog jezika tjedno; umjesto pet, četiri sata matematike; umjesto tri, dva
sata prirode i društva. Ali ono što je revolucionarno u njegovom uvođenju HNOS-a
(Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda) najava je da će politika ostati
izvan učionica jer «pokazalo se da nije dobro političkim odlukama propisivati
sve kako bi učitelj trebao raditi».
A donedavno se doista propisivalo sve. Novi školski pravilnik - koji bi trebao
odrediti da se testovi ne pišu ponedjeljkom te da se ne priznaje ocjena iz testa
ako je trećina učenika dobilo jedinicu – počet će se primjenjivati od sljedeće
školske godine, iako je bilo najavljeno da će početi vrijediti od polugodišta.
Previše je primjedbi i prijedloga, pa će se rasprava produžiti sve do kraja
siječnja. A eto, nesretni učenici i dalje očekuju da će im novi pravilnik donijeti
milost i spasiti ih od tri testa tjedno.
Pa ja nikad ne pitam ponedjeljkom. I naravno da se jedinice iz testa ne priznaju
ako ih je previše – odmahnula je rukom na to Nanijeva Ruža,
nastavnica hrvatskog, dok je moj striko Nikola, umirovljeni
nastavnik matematike, s druge strane stola potvrđivao da je i on tako radio.
Kako sad to? Ja među nastavnicima u rodbini mašem s vijestima iz novina kao
da su senzacija, a njima je to topla voda!? A u ministarstvima misle da se nastavnicima
mora propisati da za učenike koji imaju više negativnih ocjena organiziraju
dopunsku nastavu ili pak da roditelji moraju barem jednom u polugodištu doći
na informacije, inače će biti prijavljeni centru za socijalni rad. Izgleda da
nemaju baš puno povjerenja u svoje nastavnike, zar ne?! Zlonamjerni bi čak rekli
da ih smatraju neorganiziranima ili čak nešto gore od toga. Nije ni čudo da
su se nastavnici razbježali, pa radije rade kao turistički vodiči, prevodioci
i lektori u novinama. «Za plaću od oko 4000 kuna u školi se može raditi samo
iz ljubavi», rekla mi je jedna susjeda-nastavnica. Vjerujem joj, jer sjećam
se onog žara kojim su neki (dobri!) nastavnici znali objašnjavati teže pojmove,
a nitko tako nešto ne čini ako pritom misli samo na novac koji će za to dobiti!
Kao i danas, možda ni onda oni naši nastavnici nisu bili za sve krivi. Ali tko
zna zašto, propisodavci se, nažalost, svojih nastavnika ne sjećaju. A ima stvari
koje se ne smiju zaboraviti. I to je jedan od razloga zašto ovako uporno ispunjavam
prostor u ovom virtualnom svemiru, kako kaže g. Erpačić u forumu
Virovitica.neta.
Iskusna i vrlo ugledna psihologinja koja je dugo radila u školi – uzor mnogim
mladim psiholozima, pa i meni, iako više nisam mlada, a niti psiholog - povjerila
mi je nedavno zašto je napustila školske učionice: «Nastavnici su dobrice i
vole svoj posao. Da je bilo imalo političkog sluha, još u onim godina entuzijazma
1994/95. premijer Valentić mogao je reći – znamo u kakvim ste
problemima, pričekajte da riješimo hitnije stvari, pa ćemo vam se posvetiti.
I imali bi socijalni mir. Ali ne! Političari su nastavnike uporno uvjeravali
da ne znaju i da nemaju pojma. Sve se propisivalo, i oslovljavanje i pozdravi.
Ali ja ostajem u razredu sama s učenicima i ne mogu si dopustiti da ne mislim
svojom glavom!»
Tako je, otprilike, danas u školama iz one, nastavničke perspektive. A kako
je iz učeničke, možemo vidjeti u nekom od bezbrojnih učeničkih blogova. Ali
to je druga priča...
Samo ne mogu dočekati sljedeći tjedan a da ne priznam – meni blogeri nabijaju
komplekse svojom pismenošću. I gruba je istina da su pismeniji postovi na virovitičkim
portalima – a pratila sam OBA – nego mnogi tekstovi u novinskim redakcijama,
gdje se upreže vojska redaktora i lektora da bi upristojila nerazumljive romane
toka svijesti koje istresaju nepismeni profesionalci.
