Okrenula se kao da se pokušava prisjetiti svoje prošlosti prazna i isprana
pogleda. Sjaj se ugasio u rijeci isplakanih suza, u neprospavanim noćima, u
svim beznadnim trenucima u kojima svaki put gubiš. Stresla se od gorkog okusa
sjećanja. Znala je samo za poraz.
Prohujale godine, koje su zbrisale mladost i ljepotu, okrutno su se urezale
u svaku boru na licu, natjerale ju da spusti glavu i savije leđa, ispile svu
gipkost u pokretu i ukrale sjaj iz nekad prekrasne plave kose. Osjećala je svaku
sekundu svojih pedeset i pet godina.
Riječ nada predstavljala je tek daleke obrise zemlje snova u koju više ne vjeruje.
Tereza je položila oružje i visoko podigla bijelu zastavu.
U posljednjih sedam dana njen ionako neveseo život, preplavljen samoćom, strmoglavio
se u bezdan kojem nikako da nazre kraj.
Sve je počelo otkazom, odjednom je postala suvišna. Riječ suvišna, ovim posljednjim
događajem, kao da je zatvorila svoj ironičan krug. Potom se iznebuha na vratima
materijalizirao najmlađi sin Nikola, jedno od njenih troje djece. Tri životna
promašaja.
Posljednji put ga je vidjela prije dvije godine kad je molio da mu bude jamac
za kredit. Taj nesretan kredit od početka plaća sama.
I tog sumornog jutra, bunovan i odrpan stajao je na vratima poput pokislog
psa. Znala je da nešto treba. Ne spava noćima zbog opomena za kredit koje stižu
poput neprijateljskih aviona za vrijeme bombardiranja. Prijeti joj ovrha. Promatrala
ga je bez riječi. U tom trenutku poželjela je nestati i konačno se osloboditi
osjećaja bezvrijednosti, promašaja i gađenja nad samom sobom. Konačno je progovorio:
“Majko….”
Bilo je to previše, ta riječ koju je upotrebljavao samo kad je nešto očajnički
trebao, zazvučala je toliko isprazno, toliko ogoljelo da nije izdržala, prasnula
je u neobuzdani, suludi smijeh od kojeg su joj tekle suze bijesa i nemoći. Zar
ta djeca nemaju niti malo ponosa, samilosti, obzira, zar baš nikad ne razmišljaju
o njoj. Zar je moguće da im tako malo znači?
Sama ih je odgojila, svaku sekundu života posvetila je njima. Ona već godinama
ne živi. Muža je izgubila dok je nosila Nikolu. Cijelu trudnoću je preležala.
Ni sama ne zna kako je preživjela taj nesretni period svog života. Pred kraj
trudnoće obavijestili su je da joj je suprug stradao u saobraćajnoj nesreći.
Dvoje starije djece prigrlila je susjeda. Ta stara dobrodušna žene toliko joj
je pomogla da već godinama, svaki tjedan, odnese kiticu cvijeća na njen grob.
Najstarija, Nevena, živi u Njemačkoj. Ne javlja se već godinama. Od trenutka
kad je odbila upoznati njenog četvrtog muža. Nedugo potom i od njega se razvela.
Sin Ivan se već godinu dana nalazi u Španjolskoj. Morala ga je vezati i poluživog,
uz pomoć šefa, odvesti u komunu. To šefu nikada ne može zaboraviti. Zbog toga
se bez riječi pokupila i napustila radni stol.
Promatrala je Nikolu kako teška koraka napušta njen svijet. Znala je da ga dugo,
jako dugo neće vidjeti. Sjela je na prag i gorko zaplakala.
Ali to nije bio kraj, tek početak, tek nagovještaj nesreće. Na kraju je ostala
bez stana. Napustila ga je bez kofera, bez putnih torbi, samo ručna torbica
sa osobnim dokumentima i starim fotografijama. Sve je ostavila, svih svojih
55 godina života ostavila je i krenula bez cilja. Više se nije bojala, pa čemu?
Sve je izgubila, baš sve. Muža, djecu, dom i na kraju nadu. Ono najdragocjenije.
Gorko se osmjehnula dok je svijet oko nje vrvio životnošću.
“Bože, evo me! Nemam više ništa!” Viknula je i podigla ruke u zrak.
Ljudi su se zbunjeno okretali promatrajući je poput nekog zanimljivog, nepoznatog
kukca.
Zaobišli bi je u luku i nastavili svojim putem. Vrijeme je sporo prolazilo tu
na uglu Sedme i Nikole Tesle. Umorna od stajanja, sjela je pored semafora i
pustila praznini da previre.
Nije joj bilo neugodno, nije ju bilo briga, jednostavno ništa više nije zaokupljalo
njene misli. Sve je odavno prevrnula u svojim mislima, svaki “kamenčić” je podigla
i vratila kamo se i nalazio. Sve je sagledala i shvatila da jednostavno više
ništa nije vrijedno naprezanja.
“Tereza!” Netko je viknuo, radosno, zbunjeno i ujedno se pitajući dali dobro
vidi.
Polako je podigla pogled, sporo klizeći u stvarnost. Trebala je vremena da lik
pred sobom negdje smjesti. Ah, da sjećala se.
“Ana!” Širom je otvorila oči ne vjerujući. Zar ona nije u Australiji? “Otkud
ti?”
“Vratila sam se prije par mjeseci. Već danima razmišljam o tebi. Tako sam te
htjela vidjeti. Konačno mi se želja ostvarila. Tako sam sretna zbog toga!” Uzviknula
je podižući prijateljicu sa tla. Grlile su se dugo, jako dugo. Tereza je plakala
i mucala, pokušavajući Ani objasniti što joj se dogodilo.
“Š,š,š,..sve je u redu draga moja.” Šaptala je Ana ljubeći svoju najbolju prijateljicu
nakon dvadeset godina tuđine i samoće.