Virovitica.net

Intervju

Podržat ćemo Društvo mladih Virovitičana u Zagrebu

Sandra Pocrnić Mlakar   ●  01.10.2012.
Podržat ćemo Društvo mladih Virovitičana u Zagrebu

O izložbama, knjigama, poeziji ili glazbi - tu se jednostavno razgovara. Njeguje se živa riječ, rekli bi Virovitičani u Zagrebu. I kultura, jer malo je zavičajnih društava koji u svom programu imaju redovite kulturne sadržaje. Svake treće srijede Virovitičani na svoja druženja pozivaju virovitičke umjetnike, književnike ili znanstvenike koji su osvojili Zagreb, a poneki čak i mnogo više od toga. Svojim sastavom, pa i brojem najviših akademskih titula, Društvo Virovitičana u Zagrebu zaista je respektabilno. Jedan od inicijatora, pokretača i kreatora programa Društva i aktualni predsjednik Društva je ugledni psiholog prof. dr. sc. Vladimir Kolesarić, rođen u Virovitici 1939., koji je nakon završene gimnazije 1959. godine upisao studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1962. godine zaposlen je na Odsjeku za psihologiju i tako postao Virovitičan u Zagrebu. Do umirovljenja 2009. godine ostvario vrlo plodnu znanstvenu karijeru, radio s najuglednijim hrvatskim psiholozima i svjetskim autoritetima, objavio oko 90  znanstvenih i stručnih radova u domaćim i svjetskim časopisima, kao autor ili koautor potpisao je šest knjiga, a i danas kao glavni istraživač vodi znanstvene  projekte.

U godinama provedenim u znanstvenom radu, edukaciji i pisanju knjiga, prof. Kolesarić ostao je vezan uz Viroviticu. Osim što je jedan od pokretača i inicijatora okupljanja Društva Virovitičana u Zagrebu, sudjelovao je organiziranju proslave 750 godina Virovitice 1984. godine, a nakon što je odradio mandat predsjednika Društva psihologa Hrvatske od 1998. do 2002. ostao je počasni član Društva psihologa Virovitičko-podravske županije i redovito sudjeluje u programu virovitičkog Tjedna psihologije u veljači. Na virovitičkim ulicama može ga se redovito sresti i sredinom kolovoza, kada dolazi na proslavu Rokova i najčešće se zadržava na mostu dvorca, gdje izlažu likovnjaci te u izložbenom prostoru likovnog kluba Nikola Trick.

 Profesore Kolesarić, Vaši poznanici, prijatelji i rođaci dobro znadu da je Virovitica uvijek u Vašim mislima - je li to doista tako? Ali Vi ste i na druge načine, ne samo u mislima, povezani s Viroviticom.

 Kao odgovor na ovo Vaše pitanje citirat ću sam sebe, tj. dio kratkog teksta koji sam napisao za izuzetno dobro napravljenu monografiju posvećenu Trickovima. „Kad se prepuštam svojim sentimentalnim osjećajima i napadaju nostalgije za mojom Viroviticom, a negdje daleko sam od nje, zamišljam kako opušteno sjedim (ili stojim) negdje kod sv. Trojstva ili sv. Đurđa ili u Martinovom vinogradu u Golom Brdu i gledam u ljetnom prijepodnevu na sanjivu Viroviticu koja se u laganoj izmaglici prostire ispred, zapravo ispod mene. Iako je taj pogled doista prekrasan - Virovitica u ravnici koja se proteže u nedogled - zapravo ne gledam te objektivne činjenice, kao što su zgrade, drveće i tome slično i ne uzrujavam se što je i moja Virovitica, kao i sve drugo u Hrvatskoj podvrgnuto neciviliziranoj i protutradicijskoj devastaciji (kažu da je to napredak, razvitak). Vidim svoju Virovitici kako je ja doživljavam, kakva je u mojim sjećanjima. Dešava mi se upravo ono što se dešava svakome, iako većinom ljudi nisu toga svjesni - ono što vidimo je produkt naših doživljaja, naše percepcije obogaćene našim prošlim i sadašnjim iskustvima i, naravno, zamišljanjima."

 „To što 'vidim' nije lako opisati, jer to nisu jednostavne činjenice, to su osjećaji, bogati, složeni, isprepleteni. I, naravno, prožeti su svim mojim kasnijim iskustvima koja sam stjecao od kako sam 1959. otišao na studij u Zagreb i onda ostao u Zagrebu. Za mene povoljne okolnosti omogućile su mi da ostanem na Filozofskom fakultetu i da kao sveučilišni profesor nešto i učinim, prođem ponešto svijeta i upoznam mnogo ljudi, obrazovanih, pametnih, poznatih. U svom tom - doista ne mogu ne reći - intelektualno bogatom svijetu postupno mi je postalo jasno da mogu sasvim ravnopravno biti članom tog društva. A to sam mogao biti na prvom mjestu zahvaljujući mojem obrazovanju u osnovnoj i napose srednjoj školi, gimnaziji, virovitičkoj gimnaziji."

„U toj mojoj složenoj unutrašnjoj slici virovitičke klime u kojoj sam rastao i odrastao, jednako vrijedno uz izrazitu emocionalnu obojenost stoji intelektualni dio kojemu je temelj i, kako bi se to danas reklo, rasadište znanja i kulture bila virovitička gimnazija. Mirne savjesti mogu reći da određenu prednost i neformalno mjesto koje sam si mogao izboriti u profesionalnom i domaćem i stranom svijetu zahvaljujem upravo temeljnim općekulturnim znanjima koja sam stekao u gimnaziji ili barem dobio temelje za daljnji intelektualni razvitak."

A ovi „drugi načini povezanosti" s Viroviticom bili su raznoliki, a trenutno ponosno ističem da sam dopredsjednik Društva psihologa Virovitičko-podravske županije.

 Zašto ste kao đak virovitičke gimnazije izabrali psihologiju za svoj životni poziv? Što je psihologija tada obećavala i je li ispunila Vaša očekivanja?

 Tijekom gimnazijskih dana kolebao sam se između odabira različitih studija - iako tada još nisam mogao biti siguran da će mi roditelji biti u stanju osigurati sredstva za studij. Sestra me nagovarala na studij stomatologije, no kako samo puno čitao najrazličitiju literaturu, osobito kad sam mjesecima morao mirovati i ležati u krevetu kod kuće ili u bolnici, tako sam se postupno opredijelio za psihologiju (u ono vrijeme, 1959. godine, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a to je tada bio jedini studij psihologije u Hrvatskoj; morao se upisati dvopredmetni studij, i tek nakon prve godine, ako je bila dovoljno uspješna, dobivala se dozvola za prelazak na jednopredmetni studij psihologije; kao drugi predmet bio sam upisao filozofiju). Ali treba istinu reći: tada, na završetku gimnazije, zapravo nisam imao nikakvu pravu sliku i pravo znanje o tome što je to psihologija kao profesija, i što psiholozi rade. Profesionalna orijentacija se razvila nešto kasnije i za njezin razvitak su izuzetno zaslužni upravo psiholozi zaposleni u zavodima za zapošljavanje. Što je psihologija uvidio sam tijekom studija, ustvari već na prvoj godini. Srećom, to što sam našao na studiju psihologije bilo je upravo ono što sam želio. U ono vrijeme profesionalnih, diplomiranih psihologa, koji su radili u praksi (dakle, ne kao nastavnici psihologije u srednjim školama) bilo je vrlo malo, možda pedesetak u cijeloj Hrvatskoj, a danas u Hrvatskoj ima oko 2700 psihologa. Prethodno sam spomenuo značenje gimnazije u mojem (a siguran sam da to vrijedi za sve bivše đake virovitičke gimnazije) profesionalnom i osobnom razvitku, a kad već u pitanju naglašavate „virovitičku gimnaziju" mogu reći da „kao đak te gimnazije" svojim znanjem koje sam u njoj stekao nisam bio inferioran ni tijekom studija a niti tijekom cijelog svog profesionalnog rada.

Kao znanstvenik i sveučilišni profesor pratili ste razvoj psihologije na ovim prostorima u vrlo intenzivnom razdoblju.

 U zapadnom svijetu psihologija se nakon Drugog svjetskog rata vrlo intenzivno i ekstenzivno razvijala tako da je krajem 20. stoljeća proglašena najpropulzivnijom znanošću tog stoljeća. Iako je u bivšoj Jugoslaviji bilo nekoliko studija psihologije (Beograd, Ljubljana, zatim je osnovan u Skoplju pa u Sarajevu) razvitak primijenjene psihologije, a osobito psihologijskih istraživanja u Hrvatskoj bili su  relativno neovisni i vezani uz studij psihologije, najprije samo na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a zatim i na Filozofskom fakultetu u Zadru i Filozofskom fakultetu u Rijeci. Hrvatska psihologija pratila je tokove razvitka svjetske psihologije, dakako s određenim zaostatkom i to na prvom mjestu zbog materijalnih razloga. Dugo vremena je, primjerice, bilo teško ili gotovo nemoguće nabavljati stranu literaturu, ići na svjetske kongrese znanstvene ili primijenjene psihologije, na simpozije sa specifičnim temama itd. Osim toga, profesor Zoran Bujas, koji je bio najodgovorniji za razvitak poslijeratne psihologije u Hrvatskoj, smatrao je da se u tadašnjim sveučilišnim uvjetima mogu dobro obrazovati jedino nastavnici psihologije u srednjim školama, a ne profesionalni psiholozi te da psihologija u praksi može biti korisna tek kad su svi drugi materijalni i organizacijski problemi riješeni (u školama, industriji, bolnicama, upravi itd.). Usprkos tome, psiholozi su se najmanje zapošljavali kao nastavnici i postupno su prodirali u sve pore ljudskih djelatnosti: odgoj i obrazovanje, zdravstvo, gospodarstvo, pravosuđe, vojska, policija, uprava, sport,  slobodno vrijeme, i to uvijek za pomoć u rješavanju osobnih i grupnih pitanja (djelatnih grupa ali i šireg društva). Jer, kako je to pokazala i naša i svjetska psihologija, psiholozi trebaju uvijek sudjelovati u svim aspektima svake djelatnosti, od planiranja, organiziranja, provedbe i provjere djelotvornosti u svih aktivnosti, a ne samo u „kozmetičkoj" fazi. Hrvatski psiholozi su postupno nalazili svoje odgovarajuće mjesto u svijetu rada, iako je to katkada doista bilo vrlo teško. Glavni razlog, prema mojem mišljenju, leži u tome što nepsiholozi, dakle pripadnici drugih struka s kojima psiholozi nužno u svom poslu dolaze u kontakt i surađuju, premalo znaju o psihologiji, što je to psihologija, što psiholozi u svom poslu rade i kako se ostvaruje međusobna stručna suradnja. Za to njihovo neznanje dobrim dijelom odgovorni su i sami  psiholozi: zbog svog „autističnog" stava, na prvom mjestu onih koji su obrazovali psihologe, umjesto da se potrebna znanja prenose na druge struke kako bi prepoznali potrebu psihologije i psihologa i tako omogućili nužnu suradnju. Ipak, prilike u tom pogledu mijenjaju se, a najviše je tim promjenama pridonijelo sudjelovanje psihologa u psihološkoj skrbi za sudionike Domovinskog rata i za sve ratne stradalnike.

 U vrijeme Domovinskog rata i poslije njega psiholozi su se angažirali u pružanju psihološke pomoći izravnim sudionicima te prognanicima i ratnim stradalnicima. Koja su znanja naših psihologa tada bila najtraženija i čime su psiholozi u ratu najviše pomogli?

 U vrijeme Domovinskog rada bilo je preko 600 psihologa koji su na različite načine sudjelovali u pružanju psihološke pomoći. U vojsci su bili vojni psiholozi, a ostali su bili aktivni na različite druge načine, od posebno oformljenih udruga (kao primjer spominjem udrugu za psihološku pomoć „Dobrobit") do pojedinačnih djelovanja. Hrvatski psiholozi bili su zatečeni, jer znanja i vještine koje su im bile potrebne u pružanju psihološke pomoći ratnim stradalnicima nigdje nisu sastavni dio obrazovnih kurikuluma. U zapadnim zemljama najteže situacije s kojima su se psiholozi susretali bile su prometne nesreće, cestovne, željezničke, avionske, te brodolomi, zatim različiti maskari koje su činili civili u civilnom okruženju i talačke krize različite naravi, ali od Drugog svjetskog rata psiholozi nisu imali izravnu aktivnu ulogu za vrijeme samog rata i u ratnoj situaciji u kojoj se nalazi manje-više cijela država. Srećom, zbog dobrog temeljnog psihološkog obrazovanja hrvatski su se psiholozi vrlo brzo snašli i bili efikasni svojim djelovanjem. I danas, gotovo 20 godina nakon rata, hrvatski psiholozi diseminiraju svoja znanja po cijelom svijetu kao posebni eksperti za situacije slične onima koje smo doživjeli u Hrvatskoj.

Prije nekoliko godina sudjelovali ste i u osnivanju i ekipiranju Studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku i još uvijek sudjelujete u izvođe nastave na tom studiju. Možete li usporediti Vaš 49-godišnji rad kao profesora u Odsjeka za psihologiju u Zagrebu i djelatnost na ovom studiju u Osijeku?

 U Odsjeku za psihologiju u Zagrebu sam učio i razvijao se profesionalno, ali i osobno, a sada u Osijeku imam prilike surađivati sa skupinom sposobnih, pametnih entuzijastičnih mladih ljudi i sa zadovoljstvom promatrati kako se oni razvijaju. Rad sa studentima u Osijeku također me veseli jer se upisuje tridesetak studenata, a to je skupina s kojom nastavnik može imati dobar kontakt (u zagrebačkom Odsjeku za psihologiju sada se upisuje veći broj studenata tako da su nastavne grupe prevelike). Nažalost, dva izrazito negativna čimbenika utječu na kvalitetu visokoškolskog obrazovanja (kao i na cjelokupno obrazovanje u Hrvatskoj): jedan je materijalno sakaćenje visokog obrazovanja, a drugi je „bolonja". Glede prvog mogu reći samo da razumijem kako su opće prilike u svijetu, a posebno u nas, vrlo teške, ali ne razumijem da se u Hrvatskoj ne može naći sposoban ministar obrazovanja (sadašnji, primjerice, nema pojma o sustavu kojim rukovodi). A u pogledu „bolonje" ne mogu ništa reći jer je to nametnuti sustav koji u doslovnom smislu te riječi uništava kvalitetu obrazovanja.

Biste li mladim gimnazijalcima danas preporučili da studiraju psihologiju i zašto?

 Zbog nezaustavljivog razvitka ljudskog društva u smjeru kojemu smo već sada sudionici potreba za psiholozima vjerojatno će još rasti, ali ne bih preporučio nikome studirati psihologiju ako ne postoji stvarna motivacija za pomoć ljudima. Zanimanje psihologa nije lukrativno zanimanje, u svom poslu psiholog se susreće s vrlo teškim ljudskim sudbinama koje nije lako rješavati i najčešće jedina mu je gratifikacija postignut rezultat njegovih napora. Psiholog mora često uložiti mnogo mentalnog napora i napregnuti sav svoj misaoni kapacitet kako bi najbolje iskoristio znanja koja posjeduje pri rješavanju nekog pitanja. I psiholog nije, kako često mladi ljudi zamišljaju pod utjecajem kojekakvih „amerikanijada", psihoterapeut koji samo primjenjuje neka vrlo ograničena znanja i vještine i tako čini ljude sretnim. Zato svatko tko nije dovoljno dobro upoznat s poslom psihologa i koji nije pročitao kakvu ozbiljnu knjigu iz psihologije - jer to će pokazati njegovu stvarnu motivaciju - neka ne ide studirati psihologiju.

Što biste poručili mladim Virovitičanima u Zagrebu, virovitičkim brucošima i studentima - trebaju li dolaziti u Društvo Virovitičana i zašto?

 U kulturnom, motivacijskom i uopće u svjetonazorskom pogledu razlika između „starih" i „mladih" tolika je da „miješano" društvo jednostavno ne može funkcionirati. Zbog toga priče o tome kako bi naše Zavičajno društvo trebalo „privući" mlade, priče su za malu djecu. Pokušali smo, pa, naravno, nije išlo. Ali, mislim da bi jako dobro bilo da mladi sami za sebe oforme društvo, u kojemu će oni samostalno funkcionirati i naći svoje interese. Virovitica bi trebala njih i materijalno potpomagati, a ne nas „starce". Ako zbog ničeg drugog, a ono zbog toga da se mladi ljudi, koji se obrazuju izvan Virovitice, vrate u Viroviticu i tamo stvaraju, a ne negdje drugdje.

Izvor Fecebook stranica Društva Virovitičana u Zagrebu
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Vezani članci:

Treća srijeda u mjesecu je zakon
https://www.virovitica.net/treca-srijeda-u-mjesecu-je-zakon/5327/

Odrasli trebaju poučavati mlade sigurnom i kritičnom ponašanju
https://www.virovitica.net/odrasli-trebaju-poucavati-mlade-sigurnom-i-kriticnom-ponasanju/1385/

Intervju

Vlasta Golub: Nažalost, još se uvijek mnogi naroguše n ...

VUKUŠIĆ O PRVIM ISKUSTVIMA U PARLAMENTU: Rad u Saboru j ...

Ivana Lulić: Odbijala sam dobre prilike kako bih u živo ...

Dr. sc. Vlatko Smiljanić: Razvija se mlada generacija h ...

INTERVJU- Sanja Jarčević: I krvne grupe imaju svoje omi ...

Božica Jelušić: Crkva je ohola, samoživa, nedodirljiva, ...

Galina Popović: Vani je normalno da ljudi mojih godina ...

Dražen Bunjevac: Uz Mikeške divane i Susrete, pišem knj ...

U Viroviticu dolazi djevojka zlatnoga glasa, vedrih sva ...

Ana Marija Petin za portal Gradonačelnik.hr: U fokusu s ...