Virovitica.net

Virovitičanka u Zagrebu

Pismo piscu

Sandra Pocrnić Mlakar  ●  22.04.2008.
Pismo piscu
Sve godine mog honorarčenja, pa i ovog mog pisanja za Virovitica.net, bile bi doista uludo ulupan trud i vrijeme kad bi me moja nećakinja Iva, koja također voli pisati, u potrazi za vlastitim literarnim uzorima jednog dana zapitala: „A tko ti je bio taj Igor Mandić“

Nije mi važno je li to tebi dobro ili nije dobro. Ja sam tu knjigu napravila i iza nje stojim – tako sam, pružajući mu našu virovitičku knjigu, rekla svom piscu-uzoru. Veliki pisac i veliki uzor stanuje u susjednoj četvrti, stoga Dalmatinac i ja nastojimo s njim i njegovom suprugom sjesti barem jednom tjedno i prokomentirati stanje u struci, razmijeniti savjete o odgajanju djevojčica, uzgajanju lončanica i uređenju stana. To je taj kojeg nagovaram da piše. A on se ne da. On čita, kaže. Sad svi pišu, zato će on čitati.

I tako je pročitao i našu virovitičku knjigu i postao, priznaje, veliki obožavatelj Virovitice. A ta mi ocjena jako paše, tim više što je on originalni Zagrepčanin, štoviše, s respektabilnim književničkim pedigreom. Od novina je odustao iz istih razloga kao i ja. Novine ga ne znaju cijeniti, a on neće pisati za ponižavajući honorar. I ja sam mu, prisjetili smo se, ostala dužna za dvije gaže u divljim novinama koje sam uređivala početkom devedesetih. Nazdravili smo i tim godinama i tim propalim honorarima.

Iako razumije i podržava moj virovitički volonterski angažman, on ne želi raditi ispod svoje cijene. Kao da je odvjetnik, ne preuzima posao ako nije dogovoren pristojan honorar. Ma koliko ga svrbjeli prsti. A sigurna sam da ga svrbe, jer znam kako piše i kako misli.

Da se razumijemo, ja sam načisto sa svojim virovitičkim volonterskim motivima jer ne mislim da je novac jedino mjerilo i jedina naknada za rad. Ali kad god mi moj veliki pisac-susjed spomene honorar, pecne me neki neugodan osjećajčić. Kao da sam neki štrajkbreher struke, koji nesolidarno pristaje raditi za malu naknadu dok se drugi bore za više honorare. Ili pak kao da u bescjenje rasprodajem robu čiju cijenu očajnički nastoje održati oni koji još čuvaju zlatna pravila struke (gdje su takvi, koliko ih je i kako im je – ne znam, ali uzdam se da negdje još postoje). I tako sam odlučila svom piscu-uzoru napisati ovdje otvoreno pismo. Pismo, zato što mi je lakše ovako napismeno, umjesto uživo, braniti svoje argumente, a otvoreno, zato što ima još takvih poput njega koji svoje talente čuvaju za dane kad će ih moći skupo prodati, kao što ima i još nas koji se pomireno i svjesno angažiramo bez naknade – ne treba ići dalje od Virovitica.neta. Zbog jednih i drugih, dakle, korisno je razmotriti što nas to pokreće i zašto. Pa, kao i obično, polazim od sebe…

Prvi i najvažniji razlog zbog kojeg ne prodajem već darujem svoje vrijeme (znanje, ideje…) je taj što mene još nitko nikad nije preplatio. Radim za plaću od prvog do prvog, a svaki svoj honorarčić odradila sam do zadnje lipe (ili pare, meni je jednako bilo i „onda“), nadajući se da će kvalitetu, koliko-toliko iznad standarda koji obuhvaća honorar, netko negdje prepoznati, da će mi se taj autorski „višak“ koji potpisujem nekako vratiti ili donijeti nove, veće ili možda stalnije poslove… Kasno palim, pa mi je tek na sredini životnog i radnog vijeka postalo jasno da me nitko neće primijetiti ako samo sjedim za svojim stolom i šutke odtrpavam hrpetine posla koje mi nabacuju. U novinarstvu je zavladalo pravilo da treba raditi ekscese, javno istupati, ulizivati se nadređenima, biti okrutan prema podređenima, nemilosrdno kritizirati slabije, izigrati žrtvu koja se ne može braniti – odnosno onoga o kome se piše, neobazrivo zauzimati tuđe vrijeme i medijski prostor. S takvim preporukama lakše je izboriti se za menadžerske ugovore, mobitele i aute.

To nije moj način, zaključila sam i potražila drukčija rješenja. Najbolje čega sam se mogla sjetiti bilo je pisanje za moj rodni grad – koji me nije razočarao, na što sam neizmjerno ponosna. Rekao mi je Neven Petrović kad smo se našli na Viroexpu da je vraćanje korijenima normalno poslije četrdesete. Dopuštam da je u pravu, kamo sreće kad bi se svi četrdesetineštogodišnjaci tako preobratili!

Kad sam počela pisati volonterski, izračunala sam da gubitak i nije velik. Dosadašnji honorari ionako nisu bili osjetni, a otkako je objavljena i knjiga uvjerila sam se da su osjećaji i odobravanja na koje nailazim neprocjenjive - kao što bi rekli kartičari, kojima je valjda najviše žao što i to ne mogu naplatiti.

Drukčije razmišljaju oni koji su stekli lošu naviku da očekuju procjenjivu nagradu kad nešto dobro naprave. Kako je nešto stariji od mene, moj uzor-pisac i susjed zahvatio je puno bolje razdoblje novinarstva nego ja. Ušao je u novine ranih osamdesetih. Kad sam spomenula svoju početnu 1986., potvrdio je da su to bile zlatne godine za novinare. Jesu, i ja se sjećam da su se stariji kolege hvalili kako se plaćom otplaćuju krediti, od honorara se živi, a dnevnicama se plaćaju provodi i ljubavnice. Ali zlatne godine osjetili su oni koji su ih dočekali afirmirani. Ja sam se tada tek dokazivala urednicima u gradskim redakcijama, a kolumnu sam počela pisati devedesete, na pripravničkoj plaći, bez naknade, uvjerena kako je pisanje, uz obavezan urednički program kojim sam zarađivala plaću, ulaganje u budućnost.

Nepunu godinu nakon što je u Vjesniku startala kolumna „Rat spolova“ koju sam pisala s koautoricom, Igor Mandić pozvao nas je da pišemo o odnosu među spolovima paralelno s njim u Dragi, ženskim novinama koje su se upravo pokretale. Da, to je bilo to: pišeš jednu kolumnu, pa te zovu na drugu, tako ih skupiš nekoliko i radiš elegantno, od kuće u papučama. Bilo mi je 26 godina. Nije bilo fotografije uz našu kolumnu, pa Mandić nije znao ni tko smo ni kakve smo. Pozvao nas je posredno, preko urednika, da bi nas upoznao tek kad je posao bio dogovoren. „Pa to je zrelo pisanje“, prokomentirao je, vjerojatno zatečen našim nezrelim facama.
Draga je trebala biti tobože „pametnija“ od tada također novopokrenute Mile. (Mila i Draga – kao Večernji i Jutarnji, to je ta naša novinarska inventivnost!) „On“ i „One“ – tako su se zvale naše kolumne na suprotnim stranicama duplerice. On je nas u kolumni oslovljavao sa „Drage moje“, a mi njega sa „Dragi naš“. „U novinama ćemo se svađati, a zajedno ćemo piti kavu“, bio je postulat naše suradnje, na koji smo bez pogovora pristale. No, Draga je bila senzacionalistički pokušaj prije senzacionalizma i ugasio se u Vjesnikovoj pretvorbi. Iako su honorari obeshrabrujuće kasnili, pisale smo do zadnjeg broja, koliko i On. Kad smo Mu jednom spomenule zaostali dug rekao je: „Propadala je država, pa i mi s njom“.

Znam da moj dragi susjed pisac više voli Veselka Tenžeru nego Igora Mandića. Tenžera ili Mandić – to je vječna rasprava koju prepuštam načitanijima nego što sam ja (samo ću mlađe podsjetiti da su njih dvojica bili veliki prijatelji). Ja sam sigurna u jedno – sve te godine mog honorarčenja, dokazivanja, pa i ovog mog pisanja za Virovitica.net, bile bi doista uludo ulupan trud i vrijeme kad bi me moja nećakinja Iva, koja također voli pisati, jednog dana, u potrazi za vlastitim literarnim uzorima, zapitala: „A tko ti je bio taj Igor Mandić“. Ali to se neće dogoditi. Nakon „Sebi pod kožu“ i povijesnog reizdanja „Notesa“ jasno je da, tvrdoglav kakav jest, sam Igor Mandić to neće dopustiti. Tenžera je pak bio manje tvrdoglav, možda se baš zbog toga danas ne može sam založiti za svoje djelo. Ima li pisaca koji to mogu umjesto njega? Bilo bi logično da su to barem oni koji su ponijeli novinarsku nagradu s njegovim imenom. Ali nisu.

Moj Dalmatinac alergičan je na moju mitomaniju, osobito ako je usmjerena prema nekom drugom Dalmatincu. Ne popuštam. Ja se velikom Igoru Mandiću klanjam prije svega zato što cijeli život – piše. I kad je smio i kad nije smio, Igor Mandić je pisao. Barem o bračnoj kuhinji, kad već nije mogao o usmjerenom obrazovanju, koje je, dok god su mu urednici to dopuštali, napadao iz svih medija, upozoravajući na duhovno kljaštrenje generacija koje je uslijedilo nakon ukidanja gimnazija (evo i mene okljaštrene, Mandićevo „Zbogom, dragi Krleža“ uzela sam u ruke tek prošle godine, svaka čast, epohalan mu je početak). Sjećamo li se možda kojeg urednika koji je odbijao objavljivati Mandića? Trebalo bi ga zapamtiti, negativci su ionako postali junaci našeg doba. Ali takvi urednici su potonuli. A Mandić je postao institucija, održao se i ostao onaj kojeg se plaća. Trebam li reći, za mene je priznanje koje mi je Mandić javno odao početkom devedesetih ionako vrednije od svih onih honorara koje sam tada trebala dobiti od Drage.

Današnjim novinarima nitko ne može zabraniti pisanje. Mene nijedne ženske novine ne trebaju, što mi može biti žao, ali zbog toga ne moram odustati od pisanja, a srećom ni od uređivanja. Na interenetu može pisati tko god želi, tržište je totalno i mogu se zadovoljiti svi ukusi. Sad treba, kao što kaže moj susjed-pisac, čitati. Treba znati čitati, treba naučiti čitati i u moru teksta prepoznati zlatno zrnce koje se može ugraditi u vlastitu naobrazbu, ali i u kolektivnu svijest, prihvatiti kao dio kulture jednog naroda. Jer za masovno tržište uvijek će biti vredniji slogan od stiha, spot od filma, glumac u sapunici od glumca u kazalištu. A ako prihvatimo da je veća faca onaj koji izvali veću glupost i onaj tko se više puta pojavi na televiziji, raspada se sustav vrijednosti na kojem se gradi budućnost i odgajaju nove generacije. Davno je Mandić znao da treba plivati protiv takve struje! A ispostavilo se, nažalost, da ga nije čitao ama baš nitko od svih naših velikih i preplaćenih urednika koji nam danas diktiraju i smjer i tempo.

Zato odavde, iz Virovitice, poručujem svom prijatelju i susjedu, nadasve piscu, da nam nema druge nego pokušati se dokazati pred nekim novim klincima koji danas postavljaju kriterije u novinarstvu. Takvo je to drugo poluvrijeme i to je prirodni zakon. Kao što i Mandiću danas kriterije postavljaju mnogo mlađi od njega, a za besmrtnike poput Tenžere isto vrijedi. Mi smo publika koja ih danas vrednuje, kao što će sutra nas vrednovati generacije naše djece ako pristanemo, kao Mandić i Tenžera, gađati zvijezde. U ovoj drugoj životnoj polovici čak nemamo pravo ne pisati, ne pokazati što smo naučili i ne reći tko su nam bili uzori. Zbog mladih, zbog onih koji tek traže svoje kriterije i svoje idole. Mi smo sad na redu da kažemo svoje, jer osim nas, nema tko drugi provjeravati postavljene gabarite, čuvati provjerene vrijednosti i ukazivati na nove. Ne zbog honorara. Mi smo bitku za honorare, mobitele i automobile već izgubili. Ovo je sad borba za kriterije, a oni su mnogo veći.

O, daleko od toga da ja novac ne volim ili da mi ne treba. Moj Dalmatinac i ja smjenjujemo se na jednom laptopu, a sve češće nam mjesto pred računalom zauzima naša školarka sa svojim forama iz prvog razreda - „Tko digne guzicu izgubi stolicu.“ I dalje se ipak nadam da ću joj uspjeti omogućiti standard srednjeg, građanskog sloja, radeći posao za koji sam se školovala, a ne rasprodajući djedovinu.

Dragi moj zagrebački prijatelju, pomiriti se s tim da se možemo prilagoditi tržištu samo ako odustanemo od vlastitih kriterija, značilo bi priznati da smo glupi. Ja na to ne pristajem. Nego pišem. Tržište za moje kriterije postoji, našla sam ga i ispostavilo se da sam znala gdje treba tražiti. Pozivam i tebe da izađeš na to tržište, bez obzira na honorar. Jer uopće ne sumnjam: jednom, uskoro, kad se kriteriji kvalitete opet uspostave, u usporedbi s mlađima i bržima znat će se kamo spadamo mi koji smo učili od najboljih - a tada će nas valjda netko konačno i platiti.


Virovitičanka u Zagrebu

Utjeha fontane: S kojim se to dijelovima Europe Virovit ...

Sandra Pocrnić Mlakar: Ne dirajte mi školu!

Na Vi

Stegnite remen - kupite knjigu

Ljubo R. Weiss: Vodič kroz mladost, za mlade i stare

Pismo piscu

Knjiga predstavljena i u Virovitici

Večeras predstavljanje knjige Virovitičanka u Zagrebu S ...

Sandra u Cosmopolitanu: Autsajderica sa slavonskom dušo ...

Knjiga predstavljena u Pitomači