Nije mi važno je li to tebi dobro ili nije dobro. Ja sam tu knjigu napravila
i iza nje stojim – tako sam, pružajući mu našu virovitičku knjigu, rekla svom
piscu-uzoru. Veliki pisac i veliki uzor stanuje u susjednoj četvrti, stoga Dalmatinac
i ja nastojimo s njim i njegovom suprugom sjesti barem jednom tjedno i prokomentirati
stanje u struci, razmijeniti savjete o odgajanju djevojčica, uzgajanju lončanica
i uređenju stana. To je taj kojeg nagovaram da piše. A on se ne da. On čita,
kaže. Sad svi pišu, zato će on čitati.
I tako je pročitao i našu virovitičku knjigu i postao, priznaje, veliki obožavatelj
Virovitice. A ta mi ocjena jako paše, tim više što je on originalni Zagrepčanin,
štoviše, s respektabilnim književničkim pedigreom. Od novina je odustao iz istih
razloga kao i ja. Novine ga ne znaju cijeniti, a on neće pisati za ponižavajući
honorar. I ja sam mu, prisjetili smo se, ostala dužna za dvije gaže u divljim
novinama koje sam uređivala početkom devedesetih. Nazdravili smo i tim godinama
i tim propalim honorarima.
Iako razumije i podržava moj virovitički volonterski angažman, on ne želi raditi
ispod svoje cijene. Kao da je odvjetnik, ne preuzima posao ako nije dogovoren
pristojan honorar. Ma koliko ga svrbjeli prsti. A sigurna sam da ga svrbe, jer
znam kako piše i kako misli.
Da se razumijemo, ja sam načisto sa svojim virovitičkim volonterskim motivima
jer ne mislim da je novac jedino mjerilo i jedina naknada za rad. Ali kad god
mi moj veliki pisac-susjed spomene honorar, pecne me neki neugodan osjećajčić.
Kao da sam neki štrajkbreher struke, koji nesolidarno pristaje raditi za malu
naknadu dok se drugi bore za više honorare. Ili pak kao da u bescjenje rasprodajem
robu čiju cijenu očajnički nastoje održati oni koji još čuvaju zlatna pravila
struke (gdje su takvi, koliko ih je i kako im je – ne znam, ali uzdam se da
negdje još postoje). I tako sam odlučila svom piscu-uzoru napisati ovdje otvoreno
pismo. Pismo, zato što mi je lakše ovako napismeno, umjesto uživo, braniti svoje
argumente, a otvoreno, zato što ima još takvih poput njega koji svoje talente
čuvaju za dane kad će ih moći skupo prodati, kao što ima i još nas koji se pomireno
i svjesno angažiramo bez naknade – ne treba ići dalje od Virovitica.neta. Zbog
jednih i drugih, dakle, korisno je razmotriti što nas to pokreće i zašto. Pa,
kao i obično, polazim od sebe…
Prvi i najvažniji razlog zbog kojeg ne prodajem već darujem svoje vrijeme (znanje,
ideje…) je taj što mene još nitko nikad nije preplatio. Radim za plaću od prvog
do prvog, a svaki svoj honorarčić odradila sam do zadnje lipe (ili pare, meni
je jednako bilo i „onda“), nadajući se da će kvalitetu, koliko-toliko iznad
standarda koji obuhvaća honorar, netko negdje prepoznati, da će mi se taj autorski
„višak“ koji potpisujem nekako vratiti ili donijeti nove, veće ili možda stalnije
poslove… Kasno palim, pa mi je tek na sredini životnog i radnog vijeka postalo
jasno da me nitko neće primijetiti ako samo sjedim za svojim stolom i šutke
odtrpavam hrpetine posla koje mi nabacuju. U novinarstvu je zavladalo pravilo
da treba raditi ekscese, javno istupati, ulizivati se nadređenima, biti okrutan
prema podređenima, nemilosrdno kritizirati slabije, izigrati žrtvu koja se ne
može braniti – odnosno onoga o kome se piše, neobazrivo zauzimati tuđe vrijeme
i medijski prostor. S takvim preporukama lakše je izboriti se za menadžerske
ugovore, mobitele i aute.
To nije moj način, zaključila sam i potražila drukčija rješenja. Najbolje čega
sam se mogla sjetiti bilo je pisanje za moj rodni grad – koji me nije razočarao,
na što sam neizmjerno ponosna. Rekao mi je Neven Petrović kad smo se našli na
Viroexpu da je vraćanje korijenima normalno poslije četrdesete. Dopuštam da
je u pravu, kamo sreće kad bi se svi četrdesetineštogodišnjaci tako preobratili!
Kad sam počela pisati volonterski, izračunala sam da gubitak i nije velik. Dosadašnji
honorari ionako nisu bili osjetni, a otkako je objavljena i knjiga uvjerila
sam se da su osjećaji i odobravanja na koje nailazim neprocjenjive - kao što
bi rekli kartičari, kojima je valjda najviše žao što i to ne mogu naplatiti.
Drukčije razmišljaju oni koji su stekli lošu naviku da očekuju procjenjivu nagradu
kad nešto dobro naprave. Kako je nešto stariji od mene, moj uzor-pisac i susjed
zahvatio je puno bolje razdoblje novinarstva nego ja. Ušao je u novine ranih
osamdesetih. Kad sam spomenula svoju početnu 1986., potvrdio je da su to bile
zlatne godine za novinare. Jesu, i ja se sjećam da su se stariji kolege hvalili
kako se plaćom otplaćuju krediti, od honorara se živi, a dnevnicama se plaćaju
provodi i ljubavnice. Ali zlatne godine osjetili su oni koji su ih dočekali
afirmirani. Ja sam se tada tek dokazivala urednicima u gradskim redakcijama,
a kolumnu sam počela pisati devedesete, na pripravničkoj plaći, bez naknade,
uvjerena kako je pisanje, uz obavezan urednički program kojim sam zarađivala
plaću, ulaganje u budućnost.
Nepunu godinu nakon što je u Vjesniku startala kolumna „Rat spolova“ koju sam
pisala s koautoricom, Igor Mandić pozvao nas je da pišemo o odnosu među spolovima
paralelno s njim u Dragi, ženskim novinama koje su se upravo pokretale. Da,
to je bilo to: pišeš jednu kolumnu, pa te zovu na drugu, tako ih skupiš nekoliko
i radiš elegantno, od kuće u papučama. Bilo mi je 26 godina. Nije bilo fotografije
uz našu kolumnu, pa Mandić nije znao ni tko smo ni kakve smo. Pozvao nas je
posredno, preko urednika, da bi nas upoznao tek kad je posao bio dogovoren.
„Pa to je zrelo pisanje“, prokomentirao je, vjerojatno zatečen našim nezrelim
facama.
Draga je trebala biti tobože „pametnija“ od tada također novopokrenute Mile.
(Mila i Draga – kao Večernji i Jutarnji, to je ta naša novinarska inventivnost!)
„On“ i „One“ – tako su se zvale naše kolumne na suprotnim stranicama duplerice.
On je nas u kolumni oslovljavao sa „Drage moje“, a mi njega sa „Dragi naš“.
„U novinama ćemo se svađati, a zajedno ćemo piti kavu“, bio je postulat naše
suradnje, na koji smo bez pogovora pristale. No, Draga je bila senzacionalistički
pokušaj prije senzacionalizma i ugasio se u Vjesnikovoj pretvorbi. Iako su honorari
obeshrabrujuće kasnili, pisale smo do zadnjeg broja, koliko i On. Kad smo Mu
jednom spomenule zaostali dug rekao je: „Propadala je država, pa i mi s njom“.
Znam da moj dragi susjed pisac više voli Veselka Tenžeru nego Igora Mandića.
Tenžera ili Mandić – to je vječna rasprava koju prepuštam načitanijima nego
što sam ja (samo ću mlađe podsjetiti da su njih dvojica bili veliki prijatelji).
Ja sam sigurna u jedno – sve te godine mog honorarčenja, dokazivanja, pa i ovog
mog pisanja za Virovitica.net, bile bi doista uludo ulupan trud i vrijeme kad
bi me moja nećakinja Iva, koja također voli pisati, jednog dana, u potrazi za
vlastitim literarnim uzorima, zapitala: „A tko ti je bio taj Igor Mandić“. Ali
to se neće dogoditi. Nakon „Sebi pod kožu“ i povijesnog reizdanja „Notesa“ jasno
je da, tvrdoglav kakav jest, sam Igor Mandić to neće dopustiti. Tenžera je pak
bio manje tvrdoglav, možda se baš zbog toga danas ne može sam založiti za svoje
djelo. Ima li pisaca koji to mogu umjesto njega? Bilo bi logično da su to barem
oni koji su ponijeli novinarsku nagradu s njegovim imenom. Ali nisu.
Moj Dalmatinac alergičan je na moju mitomaniju, osobito ako je usmjerena prema
nekom drugom Dalmatincu. Ne popuštam. Ja se velikom Igoru Mandiću klanjam prije
svega zato što cijeli život – piše. I kad je smio i kad nije smio, Igor Mandić
je pisao. Barem o bračnoj kuhinji, kad već nije mogao o usmjerenom obrazovanju,
koje je, dok god su mu urednici to dopuštali, napadao iz svih medija, upozoravajući
na duhovno kljaštrenje generacija koje je uslijedilo nakon ukidanja gimnazija
(evo i mene okljaštrene, Mandićevo „Zbogom, dragi Krleža“ uzela sam u ruke tek
prošle godine, svaka čast, epohalan mu je početak). Sjećamo li se možda kojeg
urednika koji je odbijao objavljivati Mandića? Trebalo bi ga zapamtiti, negativci
su ionako postali junaci našeg doba. Ali takvi urednici su potonuli. A Mandić
je postao institucija, održao se i ostao onaj kojeg se plaća. Trebam li reći,
za mene je priznanje koje mi je Mandić javno odao početkom devedesetih ionako
vrednije od svih onih honorara koje sam tada trebala dobiti od Drage.
Današnjim novinarima nitko ne može zabraniti pisanje. Mene nijedne ženske novine
ne trebaju, što mi može biti žao, ali zbog toga ne moram odustati od pisanja,
a srećom ni od uređivanja. Na interenetu može pisati tko god želi, tržište je
totalno i mogu se zadovoljiti svi ukusi. Sad treba, kao što kaže moj susjed-pisac,
čitati. Treba znati čitati, treba naučiti čitati i u moru teksta prepoznati
zlatno zrnce koje se može ugraditi u vlastitu naobrazbu, ali i u kolektivnu
svijest, prihvatiti kao dio kulture jednog naroda. Jer za masovno tržište uvijek
će biti vredniji slogan od stiha, spot od filma, glumac u sapunici od glumca
u kazalištu. A ako prihvatimo da je veća faca onaj koji izvali veću glupost
i onaj tko se više puta pojavi na televiziji, raspada se sustav vrijednosti
na kojem se gradi budućnost i odgajaju nove generacije. Davno je Mandić znao
da treba plivati protiv takve struje! A ispostavilo se, nažalost, da ga nije
čitao ama baš nitko od svih naših velikih i preplaćenih urednika koji nam danas
diktiraju i smjer i tempo.
Zato odavde, iz Virovitice, poručujem svom prijatelju i susjedu, nadasve piscu,
da nam nema druge nego pokušati se dokazati pred nekim novim klincima koji danas
postavljaju kriterije u novinarstvu. Takvo je to drugo poluvrijeme i to je prirodni
zakon. Kao što i Mandiću danas kriterije postavljaju mnogo mlađi od njega, a
za besmrtnike poput Tenžere isto vrijedi. Mi smo publika koja ih danas vrednuje,
kao što će sutra nas vrednovati generacije naše djece ako pristanemo, kao Mandić
i Tenžera, gađati zvijezde. U ovoj drugoj životnoj polovici čak nemamo pravo
ne pisati, ne pokazati što smo naučili i ne reći tko su nam bili uzori. Zbog
mladih, zbog onih koji tek traže svoje kriterije i svoje idole. Mi smo sad na
redu da kažemo svoje, jer osim nas, nema tko drugi provjeravati postavljene
gabarite, čuvati provjerene vrijednosti i ukazivati na nove. Ne zbog honorara.
Mi smo bitku za honorare, mobitele i automobile već izgubili. Ovo je sad borba
za kriterije, a oni su mnogo veći.
O, daleko od toga da ja novac ne volim ili da mi ne treba. Moj Dalmatinac i
ja smjenjujemo se na jednom laptopu, a sve češće nam mjesto pred računalom zauzima
naša školarka sa svojim forama iz prvog razreda - „Tko digne guzicu izgubi stolicu.“
I dalje se ipak nadam da ću joj uspjeti omogućiti standard srednjeg, građanskog
sloja, radeći posao za koji sam se školovala, a ne rasprodajući djedovinu.
Dragi moj zagrebački prijatelju, pomiriti se s tim da se možemo prilagoditi
tržištu samo ako odustanemo od vlastitih kriterija, značilo bi priznati da smo
glupi. Ja na to ne pristajem. Nego pišem. Tržište za moje kriterije postoji,
našla sam ga i ispostavilo se da sam znala gdje treba tražiti. Pozivam i tebe
da izađeš na to tržište, bez obzira na honorar. Jer uopće ne sumnjam: jednom,
uskoro, kad se kriteriji kvalitete opet uspostave, u usporedbi s mlađima i bržima
znat će se kamo spadamo mi koji smo učili od najboljih - a tada će nas valjda
netko konačno i platiti.