Kao i svaki prosječni birač, sasvim dobro razumijem što se hoće reći kada se za političkom govornicom “piški” ili “kaki”, ali, kao građaninu kojemu je stalo da njegova zemlja bude zajednica stvarana na načelima uljuđene demokracije i kulturi civiliziranih političkih odnosa, bilo bi mi daleko draže kada bi se naši ugledni politički govornici uvijek ponašali onako kao što se ponašaju kada nastupaju iza mikrofona u zgradi UN-a, gdje im ne pada na pamet da to isto čine pred uvaženom gospodom. Tada je svima savršeno jasno da tamo nije pristojno “piškiti” i “kakiti”.
Zašto se , međutim, istih pravila političkog bontona ne pridržavaju i onda kada se obraćaju hrvatskoj javnosti? Zašto su građani Hrvatske manje vrijedni poštovanja od delegata UN-a? Po čemu je govornica “Generalne skupštine” svetije mjesto negoli ona Hrvatskog sabora, ili bilo koja druga sa koje se šalju poruke vlastitom narodu?
Iako bi ista pravila opće političke kulture trebala važiti za sve, oporbenim liderima još se i može progledati kroz prste, jer oni su uvijek ime i prezime, i sve što rade na dušu je njima i njihovim biračima. Ali premijer, dok je na funkciji, nema imena i prezimena. On je službeno, prije svega, i u svakom trenutku, Premijer države. Iza svake njegove riječi i potpisa stoji uvijek titula koju nosi. A ona je osobna karta svih nas – građana Republike Hrvatske, koji od svog Premijera očekujemo jednako poštovanje kakvo iskazuje prema stranim diplomatima i državnicima.
Ne vidim razloga zašto pred njima kravata i bijele rukavice, a pred nama piškice i kakice.
