Prošloga vikenda Kazalište Virovitica poslužilo je kao prostor za proslavu jedne svadbe. Da je bila riječ o pravoj slavonskoj svadbi, reklo bi se – pa i nije baš neka, nije bilo tamburaša, nije bilo bacanja buketa, torte, balona, a bome ni svatovske cike i graje. Srećom pa je riječ bila o scenskom piru, točnije Brechtovoj jednočinki „Pir malograđana“. Redateljica Franka Perković ovim je 106 godina starim dramskim tekstom njemačkoga književnika otvorila 21. Virkas (Virovitički kazališni susreti), a zajedno s virovitičkim ansamblom proslavila i 80. rođendan Kazališta Virovitica.
U središtu predstave dugi je stol za kojim sjedi devet osoba, kompozicijski pomalo podsjećajući na Da Vincijevu sliku „Posljednja večera“. Okružuje ih drveni namještaj i golema količina nedorečenosti. U njihovim odnosima u početku je teško osjetiti ljubav, poštovanje ili povezanost. Naglašene su groteska i sarkazam, kao i ismijavanje odvažnosti koja se ogleda u sklapanju braka i početku nečega novoga (jer taj početak često kreće uz sitne greške u koracima koje se krhko izlaže podsmijehu javnosti, poput teško funkcionalnoga/raspadajućega namještaja ili drugoga stanja mladenke).
Jasno je da je Brecht ovim svojim komadom (koji je napisao kao dvadesetjednogodišnji mladić) slabo mogao zagrebati u povezanost dramskih likova i ono što ih pokreće pa bi tako teško i u samom teatru od scenskih likova bilo očekivati znatno više. Pojavljuju se ovdje nevjesta (Sara Lustig) i mladoženja (Goran Vučko) čija se prisnost osjeća tek pred kraj komada, u trenutku pražnjenja scene. Za njihovim se punim stolom, dok za njim sjede nevjestin otac (Draško Zidar), nevjestina sestra (Iva Slavić), mladoženjin prijatelj (Mladen Kovačić), mladoženjina majka (Snježana Lančić), muž (Goran Koši), žena (Vlasta Golub) te mladić (Silvijo Švast), osjećaju i te kakva praznina i udaljenost.
Jasno je da je Brecht svoja djela pisao ne forsirajući sentimentalnost, surovo želeći da se ona sama izrodi, međutim, površan tekst djeluje toliko nezahvalno prema likovima, jedva im dopuštajući bijeg u područje ljudskosti. Toplinu mudro uspijeva uhvatiti lik oca, u čijim se brutalnim sjećanjima na pretke može vidjeti komadić nervoze zbog novoga života koji započinje njegova kći. Svijest o emocijama u povodu pira prikazuju i već spomenuti mladenci, ali i mladoženjina majka, očito nezadovoljna sinovim odabirom i narušenim statusom prve žene njegova života. Da se pokušalo utjecati na tekst, možda prilagoditi originalnu dramu suvremenim potrebama, možda – sad ću biti krajnje suluda, no hajde – uključiti svadbene elemente našega podneblja, možda bi se unijela dodatna dinamičnost.
Ono što se nikako ne smije zaboraviti kada se govori o predstavi jest scenski pokret (Pravdan Devlahović) koji završnu erotiziranu ljubavnu igru lovice pretvara u umjetnički prikaz, praćen naglašenim svjetlima (Domagoj Garaj). Veseli i to što je ova predstava krucijalno povezala scenografa s tekstom, odmičući ga od nepravednih margina. Krešimir Tomac ostvario je vrhunski zadatak u stvaranju škart namještaja (jednako kao i glumci koji su izuzetno uvježbano djelovali u rastavljanju stolaca, ormara i stolova).
U svakom slučaju, izvedba predstave doista je na zavidnoj razini, ali bi se s tromim tekstom vrlo lako moglo ući u (uzaludnu i bespotrebnu) raspravu. U konačnici nam je ionako važan samo pir i poruka koju nosi: sve što pirom (slavljem) započinje, pirom (slavljem) i završava. Vjerujem da će tako i ovogodišnji Virkas.
