Koliko god se mirim s činjenicom da nas glupost okružje i da nam svakodnevno otežava živote toliko se, naivan poput malog Ivice iz viceva, iznovice iznenadim bedastoćama za koje sam mislio da se više nikada ne mogu ponoviti. Zaista sam vjerovao da se danas u Hrvatskoj može slušati i pjevati što nas je volja i da se tek tu i tamo pojavi kakav Strize ili neki drugi mrki lik koji bi fizički spriječio koncert Halida Bešlića u Kaštelima ili Duška Kuljiša u Dugom Selu Lukačkom. No, slučaj Miroslava Ilića i skladbe «Pevajte mi pesme» na Pitomom radiju vratio me u okrutnu stvarnost punu mediokriteta koji nam svim silama žele nametati svoju istinu i volju.
Policijska intervencija na uređivačku koncepciju Pitomog radija više je od obične svakodnevne gluposti jer opasno je kada pendrek određuje narodu što će slušati, gledati ili čitati. Još je opasnije kada se to, prema pričanju očevidaca, radi u dosluhu s pravosuđem i kada šef lokalne policije sa šefom lokalnog suda u birtiji lista zakon i traži članke koji će voditelje, novinare i urednike strpati iza rešetaka, a narod zaštititi od nepoćudnih stihova i melodija.
I pronađen je - famozni članak 5 Zakona o javnom redu i miru! Isti onaj kojim su milicajci mahali kada je društvo u Mliječnjaku ili na Gumici zapjevalo Vilu Velebita ili Ustani bane. Da ne povjeruješ - javni red i mir i danas se, kao i onda (rekli bi sadašnji nalogodavci - u mraku) narušava pjesmom neprihvatljivog sadržaja. Tko će nam objasniti što je u pjesmi Miroslava Ilića neprihvatljivo i kako je voditeljica Ines remetila javni red i mir?
Nije ovdje riječ o ukusima, o tome tko što sluša i o onoj vječitoj borbi između narodnjaka, rockera i zabavnjaka koja prati sve generacije. Jer da je tako, dežurni dušobrižnici jednostavno bi promijenili frekvenciju i slušali što je njihovom uhu milo. Mislim da je ovdje, uz grubi napad na slobodu medija, riječ o netoleranciji i neprihvaćanju drugačijeg.
I još nešto. Pitomi radio nije javni medij nego privatna radijska postaja prepuštena tržištu. Da je javni, poput Hrvatskog radija i televizije, s punim pravom svi bi mogli postaviti pitanje turbofolka (ne kažem narodnjaka, jer to je nešto sasvim drugo). Ovako nam ostaje da promijenimo stanicu. Ja to uvijek činim kad čujem Daru Bubamaru ili Danijelu, Seku Aleksić ili Dražena Zečića, ali ne pokušavam oduzeti pravo onima koji u tome uživaju.
Zato ovim putem želim pružiti podršku kolegama s Pitomog radija u nadi da neće
pokleknuti pod pritiscima i prijetnjama.
