Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 24. nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
Ema se nadala jednom mirnijem periodu života. „Ptići“ su odletjeli u svijet, kako to narod kaže. Brak je prolazio lijepe i manje lijepe trenutke. Navikla se. Počela je prihvaćati neminovno. Svaka njena „borba“ za vlastitu sebe završavala bi porazom. Zapravo, više nego ikada čitala je u nadi da će naći neki recept koji bi joj pomogao da odredi pravi put. Bila je odana svojoj obitelji. Voljela je muža unatoč njegovom ponašanju. Imao je on i mnogo dobrih osobina. Ipak, život ju nije ostavljao na miru. Stalno ju je stavljao pred nove izazove. Sada je već bolje razumjela kako život funkcionira. Znala je da smo mi samo na protočnoj traci na koju iskaču pred nas zadaci koje trebamo rješavati i da bismo bili uspješni u tome, stalno trebamo učiti.
Prolazila je još jedan težak period. Mislila je da nikada neće doći kraj njenim nevoljama. Polako je počela odustajati od svega. I bila spremna odustati i od sebe ako će to donijeti mir njenoj obitelji.
(znala je da ne smije, no..)
Ema je bila kućanica, obična žena posvećena domu i brizi za obitelj.
Nije bila emancipirana niti se borila za ženska prava. Imala je svoja uvjerenja i moralne kodekse od kojih nije mogla pobjeći. Nije se uklapala u moderne odnose, u slobodu ponašanja kao neke žene. Još je u njoj gorio taj tradicionalni žar s kojim je odgojena.
Njen suprug se tako i ponašao, tradicionalno, dominantno i kontrolorski.
Razmirice kroz koje su prolazili poprimile su veće razmjere nego što je očekivala. Osjećala se nekako tužno i napušteno.Naučila je da je svaki čovjek kojeg sretnemo u životu naš učitelj. Nije baš imala sa kime podijeliti svoja razmišljanja o pitanjima života i smrti koja su je zaokupljala. Vjerovala je u druge živote, u karmu, u magiju. Nije bila sigurna jesu li je okolnosti na to „prinudile“ ili doista ima nešto u tim porivima za otkrivanjem dubljeg smisla i tajnih znanja.
Čak je razmišljala o tome da je njenom braku netko naudio koristeći se nekim ritualima ili čarkama. Roko je bio dobar čovjek. Pošten i radišan. Osjećajan. No nije znao iskazati svoje emocije. Ipak, bio je dobra duša. Njegovo ponašanje prema Emi nije bilo u skladu s time i u očaju da sačuva brak, bila je spremna vjerovati i u nevjerojatno. Neki ljudi su to pripisivali zasićenju, godinama provedenim zajedno, no ona je i dalje bila sumnjičava.
Kao što je razmišljala i o tome da je i Nenad ušao u njen život samo da ga razbuca, da ju pokrene, da više počne gledati na sebe.
Bila je svjesna da je njen život u braku bio ovisnički.
Nije voljela da ju nazivaju djetinjastom, ipak, duboko u sebi sada je razumjela da je odbila odrasti. Da se bojala odrasti. Preuzeti odgovornost za svoj život u potpunosti.
Da je trebala naučiti lekciju kako na zdrav način voljeti sebe kroz svaki odnos. I da pozicija „žrtve“ nije nikakav sinonim za ljubav. Dapače, to je bila neljubav prema sebi. Egoistične i egocentrične osobe dođu u naš život kao naše ogledalo da u njima vidimo ono što ne možemo u sebi. Da nam pokažu kako se zauzimati za sebe a da se bilo kome ne našteti.
Nenad nije niti došao da ostane. To ju je najviše boljelo, čak i kad je osvijestila njihov odnos. I dalje je bila uvjerena da se njih dvoje poznaju odavno, iz nekih drugih života i da je priča ostala nedovršena. Ostao je neki dug koji su trebali odraditi zajedno. Naučiti lekcije zajedno. On, koji se bojao ljubavi i vezivanja morao je naučiti vjerovati u ljubav. Naučiti vjerovati sebi i drugima. Imati zdrav odnos sam sa sobom. Pa onda i u bilo kakvom odnosu. Nitko ne može biti odgovoran za druge. Mi smo ti koji donosimo odluke. On je odlučio pobjeći iz straha od vezivanja.
Ema se bojala napuštanja jer se jednom u nekom trenutku u djetinjstvu osjetila napuštenom. To je isti strah. Ista osnova. Zato se bojala usprotiviti drugima, izreći svoje mišljenje, pokrenuti akciju, sve iz straha da neće biti prihvaćena i da će biti odbačena. U tom smislu, suprug ju je stalno „odbacivao“ od sebe, želeći je tako naučiti da se okrene sebi. Da se zauzme za sebe. Da se voli i poštuje. Da nameće granice. A Ema je uporno bježala od toga i supruga krivila što nije dovoljno obziran prema njoj.
Okretala se prema drugima, tražeći simpatiju i razumijevanje za koje je smatrala da ne dobiva u braku.
Tek joj je novi susret posve razbistrio „igru“ koju je sama igrala u životu a da toga nije bila svjesna.
Ništa nije slučajno. Tako ni novi muškarac kojeg je Ema susrela. Osjećajući se umornom od svega, samo je razmišljala o toplom zagrljaju u koji bi se mogla uvući i zaboraviti na sve nevolje. No, čovjek nije bio tu zbog zagrljaja. Došao je zadati joj posljednji „udarac“, odnosno, do kraja rasvijetliti tko je ona. Površno su se znali, no njegovu ruku prijateljstva Ema je zgrabila jače no što je trebalo. Opet u nadi da je rješenje svih njenih problema kod drugih, a ne kod nje same. Poštivao ju je, divio joj se, no držao ju je na pristojnoj udaljenosti. A ona, sklona stvaranju iluzija o sebi i drugima, u njemu vidjela novu priliku, nekoga tku ju razumije i tko ju ne bi osuđivao. Ne bi gledao čudakinju u njoj. Tko bi mogao satima razgovarati o stvarima na koje nije imala odgovore.
Silno se nadala da bi joj možda on mogao pomoći.
No, ne kaže uzalud narodna izreka:“Pomozi si sam, pa će ti i drugi (Bog )pomoći!“ Bila je umorna od okruženja koje ju nije razumjelo. Osjećala se kao nevidljiva ljudima uz koje je živjela. I zaboravila da je Srećko bio samo još jedno ogledalo u koje se morala pogledati. Ovaj puta realno. Srećko je bio u sretnoj vezi. Ema se pokušala praviti kao da ne postoji treća osoba. Ponašala se baš djetinjasto. Agresivno djetinjasto. Pošto poto je željela Srećka zavesti.
No, on je bio ozbiljan čovjek. Bavio se ozbiljnim poslovima. Nije ju želio povrijediti, no Ema se ponašala kao da mu je baš to cilj. Da je samo još jedan od onih ego-manijaka, zaljubljenih u sebe koji žele držati sve pod kontrolom i zadivljivati druge svojim vrijednostima.
Bila je impulsivna! Ponovo je osjetila miris „igre“. Željela se igrati. U njemu je vidjela nekoga tko osjeća što njena duša traži. Da čuje plač njenog srca. No, život se tako često pokaže drugačijim od onoga kako mi to zamišljamo. Pa se čudimo!
Konačno je shvatila da mora odrasti. Da više nema vremena izigravati tatinu djevojčicu. Da ne može u partneru tražiti zamjenu za oca. Kao što ne može dozvoliti partneru da nađe zamjenu za majku u njoj.
Srećko ju je učio kako da nauči poštivati sebe. I da poštivanje sebe ne znači nepoštivanje drugih. Potvrdio joj je da je njena potreba za povlačenjem iz odnosa u kojem se ne osjeća poštovanom, znak ljubavi i brige o sebi. Da je povlačenje iz odnosa u kojem se tako osjećaš, također znak te ljubavi.
Priznala je sebi da se često znala izvlačiti na druge kada je trebala stati u svoju obranu. Da se bojala odgovornosti. Da se bojala biti sama. I da nije više imala moralnu odgovornost biti „priljepak“ u nečijem životu.
Ponavljala je sebi da nikada nije sama. Da ne može biti sama, ako je Bog uz nju. Vježbala je scenarije samostalnog života. I sve manje zamjerala Srećku što ju je odbijao. On nije mogao biti lakmus papir koji će u zamjenu za ljubav prema sebi,( koju nije razvila) primati izljeve ljubavi za koje je tek vrijeme trebalo potvrditi pripada li dosita njemu. Bila mu je zahvalna. Umjesto prema njemu, odlučila je svoje osjećaje usmjeravati prema sebi. Kakvi god oni bili.
