Virovitica.net

Vesna Krmpotić - još neobjavljeno

Ni mašta anđela, ni rječitost pjesnika

Odabrao: Davor Suhan  ●  03.12.2008.
Ni mašta anđela, ni rječitost pjesnika

Bio jedan razbojnik, drumski. Postavljao je zasjede, vrebao iz busije, rušio se na preplašene putnike kao medvjed. Trgovcima je odsijecao prste i pravio od njih ogrlice, zadijevao ih za pojas, za šešir, kitio svoje gvozdene čizme.

            Njegova žena, koju je bio ugrabio iz nekoga sela još kao djevojčicu, nije imala pojma čija je žena. Bila je iskreno zaljubljena u muža. Razbojnik je donosio kući zlatne češljeve, svilu, novac, mazge, vunene prostirke, dragulje, oružje, mirisna ulja. Žena se nije čudila, mislila je da je njezin muž trgovac. Veselila se draguljima i zlatu, svili iz Kitaja, mirisima iz Benaresa. Njezin je dom bio pusta raskoš. Ali ona bi dan prosamovala. Šetkala se u svili i baršunu, iskušavala pred zrcalom sad ovaj nakit, sad onaj, i oblačila sad ovu, sad onu haljinu.

            Muž se pokadšto pojavljivao u zoru, pa bi cio dan prospavao. Ali joj nikada nije dopustio da mu pere košulje i čisti čizme. Ako su se uprljale blatom ili krvlju, on bi ih bacao.

            Jednoga dana, premećući po kući, mlada žena naiđe na bačen smotaj muževljeve odjeće. Zapanji  se kad ugleda krv na prsluku. Krv na hlačama. Još se više zapanji kad naiđe na čudnu ogrlicu od pet sasušenih štapića, koji su krasili pojas i ovratnik. Ni u snu ne bi pomislila da se radi o odjeći i nakitu razbojnika. Opere krv s prsluka, krv s hlača, a nakit od pet štapića učini joj se tako neobičnim i prekrasnim, da ga je stavila sebi oko vrata. Kad se muž vratio te večeri kući, umalo se nije, onako golem, srušio od iznenađenja. Ona išeta preda nj, gizdajući se kao paun. Onda mu veselo poleti u zagrljaj, i stade ga obasipati poljupcima.

            “Najdraži moj, ova je ogrlica ljepša od svih drugih! Vjerujem da si ju meni namijenio, ali možda nisi imao prigodu da mi ju pokloniš. Nadam se da se ne ljutiš  što sam ju uzela bez tvojega dopuštenja”?

            Razbojnika potrese pogled na ljudske prste oko vrata nevine mlade žene. Promucao je, prvi puta u životu preneražen:

            “Nije to za tebe, draga... Zar ti se ne sviđa ona dijamantna niska, koju sam ti neki dan donio”?

            “Ah! Ali ono su obični dijamanti! A ovo je nešto neviđeno! Ovo je znak tvoje ljubavi prema meni, jer takvu ogrlicu nema nijedna žena na svijetu”!

Razbojnik sjedne, koljena mu zadrhtaše, suze mu krenuše na oči. Utaman ih je bijesno brisao. Žena je mislila da ga je ona oneraspoložila  svojim samovlasničkim postupkom. Stajala je pred njim kao krivac.

Razbojnik je odjednom shvatio koliko mu je ona dragocjena. Nije mogao podnijeti pogled na jadnu, osakaćenu ruku, na okrutno odrezane prste na grudima žene, tako čiste od svakoga grijeha. Shvatio je da je ta žena njemu daleko više od supruge: da je ona jedino čisto područje njegova života.

            Jedva smogne snagu da ju zamoli:

            “Skini tu ogrlicu, molim te. Nabavit ću ti bolju”.

            Žena poslušno skine ogrlicu od pet sasušenih prstiju, i položi ju na srebrni stol. Sjajna ploča kao da se zamutila, kao da se pod ogrlicom ugnula.

            “Obećaj mi da ju više nećeš stavljati na sebe”.

            Žena mu to obeća, iako s malim žaljenjem. Zaustila je da ga upita za razlog zabrane, ali ne izgovori svoje pitanje. Bila je naučena da ništa ne pita, ako se ne daje znak dopuštenja. Za slučaj da ga žena ipak ne posluša, razbojnik ščepa groznu ogrlicu i baci ju u vatru na neočigled žene. Ogrlica zapucketa, razdimi se, kuća se ispuni otužnim mirisom. 

            Otada je razbojnik prestao ljudima odsijecati prste. Stalno mu je pred očima lebdjelo pet sablasnih prstiju oko vrata njegove žene – jedinoga bića, koje je ikada volio. Odsječeni prsti na voljenoj ženi bili su nakazna poruga i životu i smrti. Njezino bezazleno, nasmiješeno lice, njezino plaho, neizgovoreno pitanje, pretvorili su se u moru. San mu nije dolazio na oči, a dnevna mu je muka bila jednaka noćnoj. Pa se upitao ono, što se nikada prije nije pitao:

            “A što će biti ako ona sazna tko sam”?

            Ta ga misao stade jarko razjedati, te više nije umio ono što je jedino umio: zaskočiti čovjeka iz zasjede, opljačkati ga, i po potrebi ga ubiti. Sjedio je u grmu kraj ceste i očajavao. Više nije bio razbojnik; a što je sada bio, nije znao.

            Nježna ženina zapitkivanja o razlogu i prirodi njegove boljetice, još su ga više izbezumljivala. Nije znao kamo bi se djenuo – u kuću, ili na cestu. Da žena ne bi vidjela kako sâm sa sobom razgovara, odlazio je od kuće, i sjedao uz rub ceste, kao da čeka nekoga ili nešto, što će mu skratiti muke.

            I naiđe jedan čovjek pješak, mršav, slabašan. Oko ćelave glave zlatio mu se kolut. Razbojnik shvati da je to jedno drukčije zlato od onoga, koje je običavao pljačkati.

            “Hej ti, stani”! viknu on put čovjeka.

Ali čovjek ne stane, produlji putem, zadubljen u nešto u sebi.

            Prije bi se znalo dogoditi da takvoga jednostavno ubije. Sada je potrčao za pješakom, i stao mu se ispričavati:

            “Čovječe, molio sam te da staneš... Hoćeš li”?

            Isposnik tada stane, pogleda ga. Razbojnik se postidio kao da ga taj pogled vidi gola.

            “Što je ovo sa mnom”? promrmlja nehotice.

            “Početak novoga”, rekne mu svetac. “To je to”.

            Razbojnik se zabulji u lice uobručeno zlatnim kolutom.

            “Hoćeš li me, molim te, saslušati? Imam ti nešto reći...”

            Svetac kimnu, pođe s njim do grma, pa sjedoše obojica. I razbojnik uze pripovijedati prolazniku svoj život – sve što je radio, pa i one najstrašnije stvari. Svetac ga je pozorno slušao, ali se razbojniku učini da njegov ispovjednik istodobno sluša još nekoga, ili još neke.

            Dugo je razbojnik pričao. I kad je sunce već zapadalo, on ušuti.

            Šutjele su i ptice.

            “I što je sada tvoje pitanje”? upita starac.

            “Eto, ne znam što raditi da bih zaštitio biće koje volim.  Više mi nije do mene, i do mojega bijednog života. Jer ako ona sazna da je živjela s razbojnikom, to će ju slomiti, i sva će njezina dobrota i nježnost, sva nevinost i slatkoća ustuknuti pred užasom toga otkrića. Ja ju želim od toga spasiti, starče, i neću žaliti života da učinim što i koliko mogu”.

            I razbojnik zaplače.

            “Sinko”, ljubazno će starac, “vidim da si spreman da vratiš dugove. A bi li se ti usprotivio tomu da njoj nađemo drugoga muža, koji će ju čuvati od boli toga otkrića”?

            “Ne bih”, reče razbojnik, i sama sebe začudi. “Samo neka njoj bude dobro”.

            Starac ga dugo gledaše, potom reče:

            “Ti ćeš, sinko, natovariti sve svoje nebrojeno blago na mazge, pa ćeš poći od sela do sela, od kuće do kuće, raspitujući se koje je kućanstvo izgubilo nekoga na drumu – tko je ostao bez sina, muža, oca, ili brata. Toj ćeš kući tada udijeliti punu kapu zlatnika. Tako ćeš ići od praga do praga, dok ne podijeliš svekoliko blago. U zadnjemu selu, u zadnjoj obudovjeloj kući, ponudit ćeš se za radnika, čija je nadnica samo kruh i voda. Tako ćeš poživjeti ostatak vijeka. A za ženu svoju ne brini, ja ću joj naći muža, ravna njezinoj vrlini”.

            “Što ćeš joj reći, gdje sam ja”?

            “Reći ću joj da si postradao od drumskoga razbojnika. Odvest ću ju na lažni grob, u kojemu po istini leži razbojnik – tvoja prošlost. Taj će grob biti ovo mjesto, na kojemu upravo sjedimo i dogovaramo se. Jer na ovomu mjestu ti si umro kao razbojnik, da bi nastavio živjeti kao pokajnik”.

 

             Bilo je tako kako je svetac rekao. Razbojnik je umro, uskrsnuo je pokajnik. Sela su pričala o čudnomu isposniku, koji je udovice i siročad molio da prime po kapu zlata. Nitko nije znao odakle je, ni tko je, ni čije im blago dijeli.

Žena je na vijest o smrti muža tugovala kao jedna od onih obudovjelih u selu. Poslije se udala za dobra čovjeka, ali nikada nije prestala kititi cvijećem grob prvoga muža.

           

 

             Ni mašta anđela, ni rječitost pjesnika, nego život čovjeka...

 

 

 Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 8. (još neobjavljeno)

         

Vesna Krmpotić - još neobjavljeno

Planina od sedam uspona

Nesporazum sa životom

I jedni i drugi

Glazba u žilama

Bio jedan as

Mali glas

Fatamorgana

Luda priča

Selo na suncu

Jednota i ljepota