U Jutarnjem listu, na dnu drugog stupca osme strane postoji zanimljiva rubrika nazvana «Nemar policije». Odmah ispod naslova su dvije brojke na listu kalendara koje se svakodnevno mijenjaju, a ispod njih fotografije novinara Dušana Miljuša, pretučenog 2. lipnja i direktora Zagrebačkih cesta Igora Rađenovića, pretučenog 16. svibnja. Zagrebački dnevnik tako broji dane otkako su napadnuti, a da policija nije pronašla napadače. Nadam se da to neće biti najdugovječnija rubrika u novinama i da neće izlaziti koliko i Jutarnji list.
U javnosti je otvorena tema napada na javnu riječ, Zbor novinara istraživača Hrvatskog novinarskog društva počeo je prikupljati materijale za Bijelu knjigu napada na novinare, građani pružaju otvorenu podršku - većina je ovih dana išla drumom, a samo pakrački gradonačelnik, hadezeovac, mr Davor Huška šumom. On je novinara «Pakračkog lista» i dopisnika «Jutarnjeg», Duška Kličeka, zbog članka «Pakrac: bolnica smrti» usporedio s četnicima («tekst je za bolnicu pogubniji od svih srbočetničkih granata koje su za vrijeme Domovinskog rata pale na zgradu»), nazvao ga psihičkim bolesnikom, spominjao ženu i djecu, predlagao da ga se suspendira i pošalje u mirovinu.
U verbalnom obračunu, za vijećničkom govornicom, gradonačelnik i «uvaženi saborski zastupnik» od novinara traži lojalnost prema gradu u kojem živi i prema onima koji ga hrane («prima plaću u Pakračkom listu kojeg mi financiramo iz proračuna, vi gradski vijećnici, a na ovakav način se zahvaljuje svima nama») što je ni manje ni više nego staljinistički poziv na linč. Već prokušana metoda pritiska na novinara u malim sredinama je da te optuže da mrziš grad u kojem živiš i da imaš nešto protiv njegovih građana. To kod onih koji ne čitaju novine, a takvih je najviše jer uglavnom gledaju TV, itekako pali. O, koliko sam se puta toga naslušao! Oni hrabriji, biranim riječima to ti istresu u lice, oni bez muda šalju poruke sa zaštićenih mobitela ili pišu na internetskim forumima, najčešće i bez nicka: «Gazdek je svinja koja stalno nešto rovari protiv Virovitice» ili «Nije ni čudo da ne voli Viroviticu kada je njegov djed klao Hrvate». Eto ga sad! Ti o kriminalu, pljački, zloporabi i malograđanštini, a oni pričama o tvom djedu. Ne demantiraju svoja nedjela nego te pokušavaju diskreditirati najprizemnijim izmišljotinama.
Hušku je njegova stranka nahuškala na Kličekovo razodijevanje a «vojnik partije» to je učinio bez pogovora, revno i upečatljivo. Nekoliko činjenica potkrjepljuje ovu tezu: gradonačelnik i saborski zastupnik nije čitao tekst zbog kojeg se obrušio na novinara; pitanje na aktualnom satu Gradskog vijeća, kao u igrokazu skupine «Potočnica» lokalnog dječjeg vrtića - vijećnik HDZ-a Damir Colosetti vadi iz džepa šalabahter i nemušto sriče napisano pitanje u kojem traži da gradonačelnik prokomentira članak, a novinari dobro znaju da se pitanja bruse na klubovima vijećnika prije početka sjednice. I treće, sam Kliček tvrdi da tako ne može govoriti Huška kakvog on zna - kao inteligentnu, pametnu i mudru osobu.
U već spomenutoj Bijeloj knjizi doslovce je napisano da najviše napada trpe novinari koji rade u lokalnim sredinama i to od političkih moćnika tih sredina. Nije to ništa novo, ali do sada nije bilo snage rješavati taj problem ni u struci - iako je o njihovim slučajevima pisano, novinari nisu mogli dobiti veću podršku od HND-a, a vrlo često ni od svoje redakcije - a o politici i pravosuđu da se i ne govori. Primjer za to je daruvarski novinar Mato Pejić koji je godinama bio izložen strahovitom pritisku haesesovog gradonačelnika Zvonka Cegledija i urednice Radio Daruvara Zdenke Zvonarek da je na kraju, poražen i bez prave podrške kolega, morao promijeniti ne samo redakciju već i jezik na kojem piše jer je prešao u «Jednotu», list češke nacionalne manjine.
Na žalost, trebao se dogoditi pokušaj ubojstva novinara velikog lista u metropoli da se napokon otvori i slučajevi nas koji radimo u mjestima gdje ne seže pogled s Medvednice i gdje urednici lokalnih listova mogu biti sretni što, za sada, umjesto bez glava ostaju tek bez dotacija.