Ne treba ti štap, ni štaka.
Ni vodič, ni smjerokazi.
Ni svjetiljka navrh mraka.
Ali ne baci štap svoj neosvrtno -
zasadi ga pokraj puta
kao da je cvijeće vrtno.
Da netko drugi, tko doluta,
lakše ne siđe s Moga puta,
da Mi lakše ne zaluta.
Ne treba ti štap, ni štaka.
Ni odmori, ni mazni sati.
Nisi lomna, jer jesi jaka;
a to, snago Moja, treba znati -
samo to ti treba znati.
(31. 1. 05. Bgd)
Sada znaš
Sada znaš gdje ti je njiva,
i vrećica sjemena.
Sada znaš da su posrtaji
zakon za korak što se odletjeti sprema
prije vremena.
Sada znaš da se kruh od kruha
ne razlikuje u gladnim ustima.
Sada znaš da Me čuješ,
i kad si gluha,
i da Me znaš piti s vlastitoga dlana
u suhim pustinjama.
(29. 1. 05. Bgd)
Lišće zore u krošnji istoka
Lišće zore u krošnji istoka
šušti slikom na kojoj Svarožića dvori
zlatozarni, čarni,
lelujaju pijani od nade
da su stvarni.
U Svarožića dvoru, sam Svarožić
goste svoje dvori.
Pijani od naslade su gosti, pa nazdravljaju
domaćinu što ih časom stvori,
da ne bi pio sam, u raju.
Zar redatelj igre da sam zbori
sav gusti krasoslov Svoje drame,
sve stihove Sobom ispisane
Sebi napisane?
U Svarožića dvoru, sam Svarožić
sliku Svoju dvori.
A slika mu, zlatozarna, čarna,
leluja pijana od nade
da je stvarna.
(30. 1. 05. Bgd)
Vesna Krmpotić, neobjavljene pjesme