Zbog takve iskrene, jednostavne izražajnosti, pitkosti i čitljivosti, u svakoj će se pjesmi naći neka univerzalistička nota, za čitatelja koji još voli poeziju srca, jedinu pravu, od kada je svijeta i vijeka - navodi Božica Jelušić u svojoj recenziji zbirke „U raskoraku“ Natalije Bajer. Na predstavljanju u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu Božica Jelušić podsjetila je zašto poezija Natalije Bajer zaslužuje njezinu podršku: U njoj je, naime, prepoznala jednostavnost i toplinu, uz odanost klasičnim lirskim obrascima.
Natalija Bajer predaje matematiku u osnovnoj školu i Lukaču, a u Viroviticu je doselila iz Turopolja i piše pjesme na turopoljskom kajkavskom. Natalijina sestra Slavica Sarkotić također je pjesnikinja, stoga pitanja za Nataliju obuhvaćaju njezinu kajkavsku poeziju, razumijevanje s Božicom Jelušić, utjecaj slavne sestre na pisanje te uzore i uspjehe koje postiže.
U Društvu Virovitičana predstavili ste se uz Božicu Jelušić. Kakvi su dojmovi nakon predstavljanja? Jeste li se pribojavali da ćete ostati u sjeni velike književnice?
- Nedavno predstavljanje u Društvu Virovitičana ostat će mi u iznimno lijepom sjećanju. Biti sudionikom takve književne večeri, čija je perjanica književnica i osoba poput Božice Jelušić izaziva ne strah već strahopoštovanje. Budući da gospođa Jelušić niti u jednom trenutku nije zanemarila i moju prisutnost, te se i aktivno uključila u komentare o mojemu literarnom stvaranju, bilo je čisto zadovoljstvo nazočiti takvoj večeri. Naravno, i velika čast, što sam rekla gospodinu Petroviću u razgovoru koji smo vodili i u kojemu mi je rekao, kako smo gošće upravo Božica i ja. Sretna sam što mi je poetesa poput nje sklona, time sam zaista počašćena.
Predgovor Vašoj zbirci “U raskoraku“ nalazi se u Božičinoj knjizi eseja „Kajogledi, vnebogledi“, koja je, upravo smo doznali, nagrađena u Puli kao najbolja hrvatska knjiga eseja. Koliko Vas je podrška Božice Jelušić vašoj prvoj zbirci iz 2017. godine, ohrabrila za nastavak pisanja?
- Osim predgovora mojoj pjesničkoj zbirci na standardu “U raskoraku”, u svojoj upravo nagrađenoj zbirci eseja “Kajogledi, vnebogledi”, gospođa Božica pronašla je mjesta i za predgovor koji je napisala za moju knjigu kratkih priča “Ljubičin tjeden”, pisanu kajkavskim izričajem. Ponosna sam što je od tri moje knjige koje je recenzirala, čak njih dvije uvrstila u svoje esejske oglede. Njezina mi je pomoć uvelike olakšala odluku, da nakon prve objavljene zbirke ne odustanem, nego hrabro nastavim pisati i stvarati i dalje.
U predgovoru Božica Jelušić ističe da ste odani klasičnim lirskim obrascima, metafori, pjesničkoj slici i simbolu, „svetom trojstvu pjesničke majstorije“. Kakav utjecaj na Vaše stvaralaštvo ima Vaša sestra Slavica Sarkotić, koja je također pjesnikinja? Koji su Vaši pjesnički uzori?
- Moja povezanost sa sestrom Slavicom nadilazi lirske, odnosno umjetničke okvire, nas smo dvije zauvijek obilježene zajedničkom poviješću, obiteljskim odnosima, bliskim svjetonazorima i, naravno, prije svega toplom i iskrenom sestrinskom ljubavlju. Svi koji imaju sestru sigurno znaju o čemu govorim. Ona piše, poput gospođe Božice, već desetljećima, te je u tom periodu iznjedrila peterostruko više objavljenih naslova od mene, a pritom je i vrlo uspješna i često nagrađivana, a brojne su joj pjesme uglazbljene na festivalima diljem Hrvatske, od Krapine, Pitomače, Velike Gorice do Karlovca. Iako u mnogim aspektima definitivno utječemo jedna na drugu, posebno odabirom brojnih zajedničkih književnih tema, što je, naravno, neizbježno s obzirom na iste ljude koji su nas obilježili i čijeg smo nasljeđa sastavni dio, ipak smatram da smo svaka odredile svoj specifičan stil u književnom stvaranju i da smo tako prepoznatljive. Kao pjesničke uzore izdvojila bih Cesarića, Tadijanovića, Vesnu Parun, Ujevića.
Rođeni ste u Turopolju i pišete pjesme na turopoljskom kajkavskom. Koliko se turopoljski razlikuje od podravskog kajkavskog? Kako se razumiju Turopoljci i Podravci?
- Postoje određene distinkcije između podravskog i turopoljskog kajkavskog, ali ne u takvom obimu da bi postojali komunikacijski problemi između stanovnika ovih dvaju podneblja. Osim toga, najbolji dokaz o međusobnom izvrsnom razumijevanju Podravaca i Turopoljaca smo gospođa Božica i ja, nemamo nikakvih poteškoća prilikom zajedničke komunikacije, razumijemo se savršeno!
Pišete na kajkavskom i na standardu. Koji je bio Vaš prvi pjesnički jezik? Na kojem ste jeziku napisali više pjesama i proznih priča? Zašto kombinirate standard i kajkavštinu, umjesto da izaberete jedan izraz?
- Moj prvi pjesnički jezik bio je hrvatski standard. Osim već spomenute prve zbirke pjesama “U raskoraku” i dječje “Pismo ispod klupe”, u pripremi imam i novu zbirku pjesama na standardnom hrvatskom jeziku “Kronika jednog postojanja”, kao i zbirku kratkih priča “Svakodnevno”. To je ujedno i odgovor na pitanje kojim izričajem sam napisala više priča i pjesama. No, razlog zbog kojega imam i po jednu zbirku pjesama i priča na kajkavskom je u tome, što je kajkavski pravi jezik mog djetinjstva i samo njime mogu evocirati neke osjećaje i impresije tako da budem u potpunosti zadovoljna napisanim. Kajkavski je topliji, emotivniji i meni osobno draži za interpretaciju.
Ove je godine vaša pjesma „Dari za majčicu“ izvedena na Krapinskom festivalu. Kako kao autorica doživljavate svoju uglazbljenu pjesmu? Jeste li je tako zamislili? Hoćete li nastaviti surađivati s kompozitorima?
- Ovogodišnje sudjelovanje kao tekstopisca na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini za mene je izniman uspjeh. Presretna sam i zadovoljna glazbom koju je na moj tekst napisala skladateljica Adela Dobrić Jelača, kao i vokalnom izvedbom solistice Tanje Mršić i članica FS Viline. Sada razumijem, zašto mi je sestra uvijek govorila kako je to poseban osjećaj, kada čuješ opjevane svoje stihove. Bila je u pravu, osjećaj prilikom slušanja autorske uglazbljene pjesme je neponovljiv! Naravno, ako bude prilike, rado ću ponoviti ovakvu suradnju s glazbenicima pa i na taj način dodatno promovirati svoje književne ostvaraje.