Jedna od prvih velikih postnovogodišnjih zadaća ministra Bože Biškupića morat
će biti i preispitivanje velikoga popisa članova Hrvatske zajednice slobodnih
umjetnika. Jer na toj »crnoj« listi, podsjetimo, nalazi se 1318 glava za čije
mirovinske i zdravstvene doprinose država izdvaja 40,8 milijuna kuna godišnje
proračunskoga novca. Naravno, ako »slobodnjaci« dokažu da godišnje nisu zaradili
više od 100.648 kuna, što su dosad »na ovaj ili onaj način« u pravilu uspijevali.
Brojna imena s te poduže liste, dakle onih kojih mogu koristiti tu povlasticu,
nije ugodno (ni pristojno) čuti, osobito u vrijeme siječanjskoga triježnjenja,
a to zadovoljstvo mediji u pravilu, već iz godine u godinu priređuju svekolikoj
javnosti. Prošlih godina tako su najzanimljiviji »slobodnjaci« na državnim jaslama
bili Severina i Oliver, koji su, zaradivši
više od spomenutog iznosa, časno napustili spomenuto društvo.
A u čemu je zapravo problem s našim slobodnim umjetnicima i je li to socijalna
ili umjetnička kategorija, pitanje je oko kojega se posljednjih desetak godina
vrlo intenzivno lome koplja. Suvišno je dokazivati da velik broj slobodnjaka
s punim opravdanjem, u smislu poštivanja i umjetničkih i socijalnih razloga,
koriste tu pogodnost, što podrazumijeva i teškoće s odlaskom na bolovanje, neplaćanje
godišnjeg odmora i slično. Osim toga, o tome je tako lijepo pisao Arsen
Dedić (kao slobodnjak jako dobro upućen u materiju) u svojoj poznatoj
pjesmi o mukama toga sloja stanovništva.
Jer brojni završeni, primjerice studenti ADU-a i ALU-a ili pak, Muzičke akademije,
upravo u tom »slobodnjaštvu« nalaze kakvu-takvu sigurnost. Drugi par rukava,
a to riješiti buduće reforme, jest koliko je takav način zbrinjavanja naših
građana, koji nose laskavu titulu umjetnika, u suglasju s novim tendencijama
otvorenoga tržišta a koji promiču princip »svi na cestu, pa kako se tko snađe«.
U svakom slučaju, od običnih, tihih i samozatajnih »slobodnjaka« nikome se ne
diže kosa na glavi, nego su glavni problem, što nije dakako ni javna tajna,
tzv. estradni umjetnici. U prvom redu, pod tu egidu zaista može ući tako širok
dijapazon pjevača i glazbenika koje je zaista drsko i bezobrazno nazivati umjetnicima.
S druge strane, degutantno je i ponižavajuće u istu skupinu uvrštavati i vrhunske zabavne i pop-glazbenike. Kako umjetnost nije matematika, zbrka je velika i dugo traje. No, na sreću, matematikom zdravog razuma mogu se dokazati enormne zarade estradnjaka, a umješnost njihovih knjigovođa učiniti prozirnima. Njima, u ime nezaposlenih građana i onih koji krpaju kraj s krajem, zaista ne smije biti mjesto u društvu povlaštenih.
