Nema mrkve, ali se zato batinom prijeti naveliko! Dok se u poslovnim novinama naveliko piše o team buildingu, u gruboj stvarnosti vladaju poslovna pravila kao u «Blagajnica hoće ići na more»
Di bi Dalmatinac vidio da je maslina neobrana?! Ne, nego je trebao doći čovjek iz našeg plodnog, ravničarskog kraja pa da kaže «savila se teška grana». A vi Dalmatinci, da ste brali onoliko koliko ste pivali, ne bi vam maslina ni bila neobrana! - Rijetko se desi da moj Dalmatinac nema što za odgovoriti, ali ovaj put nije imao. Ni on, dakako, nije znao da «Maslina je neobrana» nije napisao Dalmatinac, nego naš Pitomačanin Drago Britvić i to smo oboje pročitali tek u Blogu urednika Virovitica.neta. Britvić je, dakle, izmislio onaj «Bicikl» po kojem je nazvana jedna od najpoznatijih trešnjevačkih kvartovskih birtija. Britvićevi su stihovi «Tvoja zemlja» i «Mirno teku rijeke», koje nije smio pjevati Vice Vukov, a njegovi su i beskrajno šarmantni «Milioner» ili Mišina «Noćas ćemo zemlji ko materi reći», nabrojao je Goran Gazdek na Virovitica.netu. Britvićeva je i besmrtna tamburaška balada «Svirci moji» i svečana «Bože, čuvaj Hrvatsku», dosjetio se zatim i Branimir Pofuk u «Jutarnjem listu».
«Vidiš kako je to bilo integrativno», zaključio je moj Dalmatinac, jer obrambena mu je navika da se pravi pametan kad ne zna kako bi doskočio. Jest, Britvić je pjevao i moru i ravnici, i Zagrebu i Šibeniku i Krapini. Kao pravom pjesniku, za njega je sve u Lijepoj našoj bilo nadahnuće. A vidi, išao je u gimnaziju našega grada, koji sam sebe uporno uvjerava da je malen, ništavan i Bogu iza nogu! Ali kako je narastao velik čovjek u malom gradu?! Dakako da je Drago Britvić bio jedan i jedinstven. Ali sigurno danas u našoj Virovitici, u istim onim učionicama, sjede neki novi Britvići, djevojke i mladići koji će jednog dana isto tako osvajati Hrvatsku svojim talentom.
Sad sam skoro zabrijala u patetiku i nabrajanje da samo čovjek čini vrijednim i naša polja i naše more, da se čovjeku trebamo diviti i poštivati ga, ulagati u mlade i poticati njihov svestrani razvoj, te da mi u Virovitici to dobro znamo… ali to bi me previše skrenulo s kolosijeka.
Dakle, u Virovitici sam. Stigla u ponedjeljak, propustila napisati tekst, ali, evo, pokušavam nadoknaditi. Sad je najvažnije da sam tu, u tom našem malom gradu gdje se svi volimo, poznajemo i toplo pozdravljamo. Tu su ljudi veseli i prijazni, svatko će sa svakim popričati, mahnuti na pozdrav, poželjeti Sretnu novu. Jer mi tu svi dobro znamo da imamo samo jedni druge i da će nam biti onako kako si sami napravimo. Naša sredina nije zatrovana zavišću i podmetanjima. Znamo da nikome nije lako, pa onom drugom uvijek nastojimo pokazati svoje veselije lice. «Živio, kak je? Kak drugi oće! Dobro, onda nećmo kvar`t!» - tako su si nekada Virovitičani, sjećam se, veselo dovikivali preko ceste. I želim vjerovati da je i danas tako.
U takvom mom razdraganom virovitičkom raspoloženju, u uredništvu Virovitica.neta zatekla sam Večernjak koji piše kako je jedna američka tvrtka za zapošljavanje – nešto kao kod nas MojPosao - objavila godišnju listu najnevjerojatnijih događaja s radnog mjesta diljem svijeta. Ovako: u informatičkoj tvrtki u Leipzigu na poslu se ne smije biti mrzovoljan, već se zbog namrštene face može dobiti otkaz; u Chrysleru zovu pauka ako netko na tvorničkom parkiralištu ostavi automobil drugog proizvođača; radnik u jednoj američkoj pivovari dobio je otkaz jer je u lokalnom listu objavljena njegova fotografija kako pije pivo konkurentske tvrtke; zaštitarska tvrtka u San Franciscu brani radnicima druženje, pa čak i odlazak kući u grupama ili pozivanje kolega na svadbu! Čudno, nema primjera iz Hrvatske – bila mi je prva pomisao! Lako je šljakeru iz američke zaštitarske kompanije ispričati što mu sve rade, kad ga štite njegovi sindikati, a i ako dobije otkaz naći će drugi posao čim se okrene. Ali naš čovjek mora šutjeti makar ga na radnom mjestu cipelarili, samo da kući donese plaću, jer druge firme koja će mu je dati nema na vidiku!
I takav je napis meni došao kao naručen, jer upravo sam, zbog svog nedavnog otkaza, namjeravala o apsurdima naših radnih mjesta i vezano uz to, dakako, koliko se kod nas cijeni onaj naš bližnji koji radi uz nas ili za nas.
Ne vrijedi to, dakako, za moju Viroviticu. Tu ste si svi svoji i ne biste vi ovdje, zar ne, jedni drugima trovali život, kad se svi znate odmalena, znaju vam se mame i tate, a i djeca vam skupa odrastaju! Bez brige, znam ja da je tu sasvim drukčije nego u Zagrebu i imam sasvim dovoljno zagrebačkih primjera.
Još u vrijeme prve industrijske revolucije otkriven je famozni faktor X - jedna je od klasičnih lekcija iz psihologije motivacije koja se, mislim, uči u srednjoj školi. Faktorom X ili ljudskim faktorom nazvana je, dakle, nevjerojatna i dotad nepoznata pojava da se produktivnost neočekivano povećava kad se radnicima za svaki proizvod u prebačaju obeća makar i sitna naknada. Ako, dakle, svaki vijak u prebačaju vrijedi novčić, bit će vijaka mnogo više nego da se radnicima prijeti ili da ih se na bilo koje druge načine prisiljava da proizvedu više vijaka. To je, dakle, bilo u vrijeme prve industrijske revolucije, početkom prošlog stoljeća. Od mojih prvih dana u našem raspojasanom kapitalizmu, pa iz godine u godinu sve više i više, čudim se kako to da se nijedan od svih dobro plaćenih urednika i urednica u čijim sam timovima radila nije sjetio te klasične lekcije iz psihologije za srednjoškolce.
Jer od onih iskustava u jednom od prvih privatnih magazina u Hrvatskoj, pa do nedavnih posljednjih dana u naprasno ugašenoj ženskoj reviji, najjačom motivacijskom polugom smatrala se prijetnja. Vlasnica nekadašnjeg magazina znala bi na dan prije isplate plaće uletjeti u redakciju kao Cruela de Vill, pobrojiti nam tipfelere i ispitivati tko je koliko naslova proizveo. Podsjećali smo je, ali ona se uopće nije obazirala na to što je nama za proizvodnju dobrih novina više od svega potrebno veselo raspoloženje i zaigranost, koje bi pred njom netragom nestajali. Dobro, bilo je to u ranim danima našeg kapitalizma, mislili smo, naučit će se kapitalisti s vremenom. Ali i u mojoj donedavnoj redakciji najveća pohvala koju bih ponekad dobila bila je službena fraza «dobar ti je tekst». A to nije značilo da je izvanserijski, kao što me zna poticati moj urednik Virovitica.neta, nego tek da moje djelo možda ipak neće završiti u košu. Svim mojim radnim mjestima dosad jedno je bilo zajedničko: kad bi šef ili šefica zvali u sobu to je značilo samo jedno – ribanje. Makar sad mislili da sam zadnja ljenčuga, priznat ću i to da u svom radnom vijeku, dakle točno od 1990. do kraja 2005., nikad nisam dobila nikakvu povišicu ili stimulaciju.
Ne vrijedi to samo za redakcije i za tekstove, sigurna sam. Dok se u poslovnim novinama velikodušno piše o team buildingu, skupim tečajevima ekstremnih sportova ili raftinga na kojima se šefovi i šljakeri bolje upoznaju, da bi zatim bolje radili i funkcionirali kao tim, u gruboj stvarnosti vladaju poslovna pravila kao u «Blagajnica hoće ići na more». A di je mrkva? – pitao bi moj Dalmatinac, uvjeren da dalmatinske poslovice vrijede i u 21. stoljeću, pa da se tovari i danas najbolje pokreću ako ih se otraga udari batinom, a pred njuškom im se pokaže mrkva. Nema mrkve, ali zato se batinom prijeti naveliko. Poslovnim svijetom vladaju pravila socijalnog biciklizma – onog po kojem onaj gornji gazi donjeg. Najbolje prolaze ulizice, iole viši šefić demonstrirat će svu svoju moć na nižima od sebe, a višem će se nastojati na svaki način umiliti. «Čovjek je čovjeku najveći stres», zaključuju američki psiholozi dok se bore s mobbingom, maltretiranjem na radnom mjestu. Praktični Skandinavci osnovali su sudove na koje se mogu prijaviti mobberi, zlostavljači koji se iživljavaju na niže ili jednako pozicioniranim kolegama. I kod nas se može prijaviti mobbing, ali jadna je satisfakcija maltretiranome kad mu liječnik propiše Apaurin koji bi trebao odgoditi stvaranje čira na želucu.
Ali ipak sam ja nekakav psiholog, pa barem znam prepoznati kakva je to socijalna patologija na djelu, ako već ne mogu sama sebi pomoći. Ono što nedostaje svim tim nezdravim kolektivima je – usmjerenost na zadatak. Cijenjene kolegice, molim, ispravite me ako sam u krivu - koliko god bili gadni, volim krive navode, jer zbog njih se u Virovitica.net javljaju znalci da me isprave, pa onda tek moj urednik vidi tko sve to čita! Neću tvrditi da nam zato ovako ne ide, ali možda ima nešto u tome. Zaborave se šefovi i šefići, umisle da su ljudi oko njih tu samo zbog njih, a ne zbog posla koji zajedno trebaju što bolje obaviti. Jer da im je posao na pameti, sigurno bi se drukčije ponašali - pozvali bi sve glave na hrpu, potakli bi svakoga da doprinese zajedničkom cilju, tražili bi ideje i mogućnosti da se povisi produktivnost i da firma prosperira, širi se i razvija, a ne da osipa nezaposlene kao da su svi poslovi već obavljeni i završeni. Pa ako možda ne lekcije o faktoru X, sjetili bi se šefovi barem one dalmatinske - da su čovjek i magarac uvijek pametniji od samog magarca.
