Dobro, zar tebi nije dosadno?
- Nije, zašto misliš da mi je ili bi mi trebalo biti dosadno?
- Pa, mislim sjediš tu na kauču, više ne čitaš, ne gledaš TV i ničim se ne zanimaš. Meni bi bilo dosadno tako provesti dan.
- Meni dan proleti u trenu, odgovorila mi je moja osamdesetogodišnja baka.
Sa čuđenjem sam ju pogledala. Kao dvadesetogodišnjakinji mi to baš i nije bilo jasno, ali nisam dalje ništa komentirala. Ako je njoj tako dobro, što da se ja tu petljam i mudrujem.
Sada, iz perspektive pedesetogodišnjakinje malo drugačije gledam na ondašnji razgovor između bake i mene. Sve više i češće razmišljam o vremenu.
Kao klinki, činilo mi se da vrijeme stoji. Nikuda se ne miče, a niti ja skupa sa njim. Kao da smo zaglavili na jednom mjestu. I ni makac. Kada sam ušla u pubertet, sa nestrpljenjem sam čekala osamnaesti rođendan, misleći da će se svijet preokrenuti naglavačke onog trena kad postanem punoljetna. Samo, trebalo je dočekati taj trenutak. Dani, tjedni, mjeseci su se vukli i činilo mi se kao da trčim ispred, a vrijeme kaska polagano za mnom. I nikako da me stigne, pa da se uhvatimo ruku pod ruku i zajedno krenemo dalje.
A onda, odjednom, ulovismo ritam. Dobra dva desetljeća smo išli zajedno. Vrijeme i ja. Činilo mi se da smo poput sinhroniziranih plivaća. Svaki pokret, svaki događaj, bio je u skladu sa vremenom. Niti se vrijeme žurilo, niti je kasnilo, a tako i ja. Držali smo korak i kotrljali se zajedeno naprijed.
Ne znam kako i kada se to dogodilo, ali odjednom sam počela kasniti. U početku je to bilo neznatno i nezamjetno. Možda tek koju sekundu. Kasnije i minutu. Što se dogodilo? Jesam li ja usporila ili je vrijeme ubrzalo svoj ritam? Ne znam. Znam samo da postoje trenuci kada želim zastati i zaustaviti vrijeme. Bar malo. Da predahnemo, odmorimo i uživamo u trenutku. Zajedno, moje vrijeme i ja.
