Još kao učenik, dok je u Zagrebu pohađao srednju glazbenu školu, Mario Petrinjak demonstrirao je svoje gitarističko umijeće u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu. U međuvremenu, Mario Petrinjak od učenika je postao profesor. Završio je studij gitare u Beču, vratio se u Viroviticu i kao glazbeni pedagog radi u srednjom glazbenoj školi.
S Marijom Petrinjakom razgovaramo o zahtjevnoj edukaciji u inozemstvu, o njegovim ambicijama i mogućnostima u Virovitici koje i sam razvija osnivanjem novih bandova i udruga te o njegovim uzorima i mentorima čije savjete danas prenosi svojim učenicima.
Završili ste studij u Beču i vratili se raditi u Viroviticu. Jeste li izabrali povratak u rodni grad ili je to bila jedina opcija nakon završetka fakulteta? Kada ste upisali studij, jeste li namjeravali vratiti se u Viroviticu?
Na početku je ideja bila otići što dalje, vidjeti što ima vani, putovati možda I sjevernije ili zapadnije, ali što se više studij privodio kraju shvatio sam da se u Hrvatskoj umjetnička scena počela ubrzano razvijati te sam osjetio potrebu biti dio toga i doprinijeti tom ‘kulturnom boomu’. U stranoj zemlji uvijek ste stranac, ovdje se ipak osjećam kao doma i mislim da itekako ima prostora I volje za moje ideje, samo fali financija, ali to je ta viječna borba nas Balkanaca.
Kako ste se odlučili za studij gitare u Beču? Je li bilo teže upisati zahtjevan fakultet ili završiti ga? Na što biste upozoriti mlade koji danas odlaze na studiranje u inozemstvo – koji su najteži ispiti i na kojim je područjima najteža prilagodba?
Neupitno, najteži dio studiranja u inozemstvu je jezik. Ako ne znate jezik biti će, logično, puno teže, ali ako ga znate ili ste ga odlučili, kao ja, pod mus naučiti, sve postaje lako. Svakako je bilo teže upisati akademiju jer se prima jako malo studenata, a kada ste tamo te znate zašto ste tamo I što želite, ništa više nije teško. Za studij u Beču odlučio sam se jer mi se situacija u Zagrebu u to vrijeme nije činila kao nešto što bi me zadovoljilo. Veliki razlog je, naravno, i činjenica da su puno učenika mog tadašnjeg profesora i mentora, a današnjeg prijatelja i kolege Ante Čagalja, za studij između ostalih europskih i svjetskih gradova izabirali baš Beč pa sam se i ja odlučio za tu opciju.
Nakon završene osnovne glazbene škole, srednju školu polazili ste u Zagrebu. Poznajete li ostale Virovitičane koji su upisali srednju glazbenu školu u Zagrebu? Koliko vas je bilo u generaciji? Ima li danas više ili manje mladih koji upisuju srednju glazbenu školu u Zagrebu?
Danas ih svakako ima manje jer smo u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky, prije nekoliko godina, otvorili srednju glazbenu školu pa učenici ostaju ovdje kroz cijelo osnovnoškolsko I srednjoškolsko školovanje. U moje vrijeme srednje glazbene škole ovdje nije bilo pa je Zagreb bio jedina opcija. A i baš u to vrijeme sam se povezao sa već spomenutim profesorom Čagaljem i sve je krenulo nekako prirodno. Naravno da poznajem i ostale Virovitičane koji su upisali srednju u Zagrebu, pogotovo glazbenu, svi smo nekako bili jedna velika ekipa jer kada tako mladi odete od kuće, svaka podrška i poznata lica u ‘velikom gradu’ puno vam znače.
Kako ste zadovoljni poslom profesora gitare u virovitičkoj glazbenoj školi? Zadovoljava li taj posao vaše ambicije? Imate li dovoljno prostora i poticaja za usavršavanje? Priželjkujete li koncerte i solističku karijeru?
Koncerte i solističku karijeru u klasičnoj glazbi ne priželjkujem niti sam u tom smjeru krenuo. Obožavam klasičnu gitaru i glazbu općenito ali je to svijet u kojem karijeru morate početi graditi jako rano, u osnovnoj školi, u suprotnom nemate šanse jer danas ima takvih klinaca koji vas ‘pojedu za doručak’. Kroz studij, moje glazbene ambicije su krenule u drugom smjeru. Više sam se zainteresirao za bendovske svirke, za jazz i elektro glazbu te se tu i dan danas pronalazim. Također me zanima organizacijski posao, organiziranje događanja, koncerata, izložbi te smo evo baš neki dan, virovitička ekipa koju zanima kultura i promjena, iz tih razloga osnovali novu virovitičku kulturnu udrugu ViKA s ciljem podizanja kulture u Virovitici na višu razinu. A rad u školi I pedagogija su me oduvijek zanimali. Sjećam se da sam već u osnovnoj školi htio biti kao moj tadašnji učitelj (današnji prijatelj) Davorin Muhek. Već sam tada znao da to želim raditi i sada kada se to napokon obistinilo ne mogu biti sretniji. Pogotovu u virovitičkoj glazbenoj školi koja je zbilja jedna od vodećih škola u Hrvatskoj.
U kojoj je fazi Vaše bavljenje neklasičnom glazbom? Planirate li nove projekte sa svojom grupom ZMaJ, koju ste osnovali 2015. godine?
Sa ZMaJ-em se uvijek nešto novo sprema. Od prošlog ljeta imali smo podužu pauzu, ali smo to vrijeme provodili u studiu, snimajući nadolazeće materijale koje možete očekivati prije ljeta. A za ljeto sviramo na nekoliko festivala I pokoju manju svirkicu, a pripremamo nešto I sa Marinom Jurić-Čivrom, ali to neka za sada ostane iznenađenje.
Kao đak virovitičke glazbene škole koji je postao profesor, kako ocjenjujete osnovno glazbeno obrazovanje koje ste stekli u Virovitici? U kojoj je dobi gitara postala vaš život? Možete li danas, kao profesor, na mlade prenositi entuzijazam i ljubav prema glazbi koje ste usvojili u glazbenoj školi?
Apsolutno. Kao što sam spomenuo, najzaslužniji za moju želju i entuzijazam vezan uz gitaru I glazbu bili su Davorin Muhek i profesor Ante Čagalj te kasnije u zrelijem dobu profesor Walter Wurdinger. Svakodnevno kroz nastavu sjetim se situacija, rečenica i savjeta koje sam naučio od svojih mentora i redovno ih koristim u nastavi, kradem njihove ‘fore’ te naravno razvijam svoje sa željom da i moj učenik jednog dana postane profesor, koncertni umjetnik ili samo bolja i interesantnija osoba te možda iskoristi te ‘fore’ u svom životu.
