Virovitica.net

Virovitička povjestica

Mara Matočec, Gospoda

Vlatko Smiljanić  ●  03.07.2013.
Mara Matočec, Gospoda

Kada je veliki Učitelj seljačkog naroda, blagopokojni Stjepan Radić propovjedao seljačkom narodu mnogi su mu prigovarali govoreći, on buni narod protiv gospode, protiv svećenstva. U svemu tome nije bilo ni trunke istine. Jer on je govorio: Mi se bunimo protiv pokvarene gospode ili gospodstva, a isto tako nijesu svi svečenici i ako nose svećeničko ruho.

Dokle svi seljaci koji prigrliše njegovu nauku svi vide i čuju i prije i danas mnogo toga. Imade gospodstva i među seljacima i među radnicima. A kakovo  je  to  gospodstvo?  Eto,  takovo  da  jedan  se  druži  nešto  više  od drugoga. Osobito je to gospostvo kod mladeži. Zato bi trebalo sva društva da uvedu više ljubavi više poniznosti, samoprigovorra i poštovanja i bolesnom i pameću zaostalijenim, pokazati mu da je i on ĉlan ljudske zajednice i djete ove zemlje, da je i on čovjek. Naše parole ne znače, pa ma bile kako lijepe, kako uzvišene, ako se ne više, ako su samo na papiru. Nema dakle smisla vikati na gospodu da su gieda jer sam i ja osjetila dosta poniţenja,  ne od gospode, nego od gospančića. Koji je dva skočio iz opanaka u podrapanu cipelu. Takovi i jesu tekar veliki. A takovih je bilo, a imade ih i danas. I tima treba složnim  radom stati na kraj. Nećemo da nas vrijedjaju i ponižavaju  jer mi smo tu, da nam rade gje svi nemoţemo  biti, ali kako se radi s narodom koji je država. Jer samo činovništvo ne sačinjava narod ni državu. Dakle ne mislim vrijedjati nikoga, samo to tako pišem kako osjećam ne samo ja, nego većina naroda seljačka. U ovom velik svjestkom kaosu mnogo se iskrvarilo, a bilo je i prije svega a sada duš više. Evo samo da vam kažem. Razgovaramo mnogo o našim hrabrim partizanima. Kako i kamo ćeš druže?  Kada se sve svrši. Nekoji mi kaže: Ja sam se borio za ideju i ići ću u svoj mali i siromašni dom. Radit ću i privredjivat ću i živjet ću. Čast i poštovanje takovim borcima. Nekoji kažu: Nisam lud da idem na zemlju da radim, nisam se borio da više kopam i mučim se na zemlji. Neka me država plati i hrani: Neka mi dade namještenje. Dobro, nemamo ništ protiv ni toga.  Samo se pitamo tko je država? I da li je ta ispaćena država i zemlja opustošena, moguća sve tako hraniti i naplaćivati? Pa netko mora priređivati kruh naš svagdanji, a još treba i masti i mesa bar nekada i mlijeka i drugo koječega. Svi vi koji tako govorite i mislite zamislite se malo.

Invalidi neka imaju olakšanje. Ali ljudi zdravi, mladi, a imati zemlje, sramota je bježati od nje. Jer se je zato tjerao okupator da mu ne dođe u ruke, jer je naša i nedamo je nikome. Onda izbjegavati rad na njoj sramotno je i žalosno. Dakle ne bjeţimo  od nje, nego stvarajmo iz nje raj, da koristimo i sami sebe i svemu čovječanstvu. A vlasti će valjda iĉi na ruku da nam bude lakše obradjivati. Mjesto topola, mjesto raznog oružja neka se proizvodi više strojeva za obradjivanja pa nam neće biti teško na toj zemlji i manje će ljudi bježati od nje. Narodna vlast će urediti, da seljački proizvodi budu naplaćeni da se islati tomu seljaku raditi i onda će biti više volje i poleta za sve.

Veliki Učitelj Stjepan Radić kazao je mnogo puta: kada će biti seljaku dobro, onda će biti i drugima. Jer on je stup, on je temelj na kojemu počiva naša država. On je korijen i deblo, i ako se to osuši više ni grane, ni lišće ne može da živi, a kamoli plod.

Eto, onemogućujmo gospodstvo bilo u kojem staležu, širimo ljubav za sve što je naše, bilo to i nešto slabije, pokaţimo, da ljubimo našu majčicu zemlju i ne bježimo od nje, do velike dude. Za nju se je toliko krvi prolilo i prije vjekovima i sada i da se traže  nekakove druge lagodnosti i to je onih koji bi morali pokazati, da ju poštivaju jednako plugom i motikom, kosom i srpom, ĉekićem i batom, kao puškom i perom. Budimo junaci i plugom i batom pa ćemo si onda tek stvarati život bolji i ljepši i dostojni čovjeka. Jer tko bježi  od rada taj služi  vraga; poslovica naših mnogih starih djedova i naših dragih bakica.

A sada da malo porazgovaramo o toj gospodi na koju se toliko viće; ne trebamo je. Samo se moramo pitati: Protiv koji ćemo biti. Ajde: Za protiv svećenstva? Imade ih loših istina prava i živa. Ali kad pomislimo na dobre, na one, koji narod voli i poštiva, na one koji idu po najvećoj zimi i blatu, da podjele ili priĉest ili zadnju pomast. Kome? Bolesniku. Ma kakova teška bolest bila. I prilepĉiva i smrdljiva. A kamo? U one male kolibe ili kako bi nekoji kazali u smradne neĉiste siromašne kućice.

Pa njemu više ne vrijedi ništa: reći će netko. Istina, da se umrijeti mora, ali zadnji dani, zadnji časovi, kada su olahkočeni kada se donosi utjeha toj sirotoj duši, koja dobro znade da ostavlja ovaj svijet, ali, ako ga ostavlja puna utjehe i nade u prekogrobni život il bolje u njemu puno je laglje trpjeti sve, pa i najgore nego umirati i bolovati bez utjehe bez pouzdanja i nade u nešto bolje. Pa ta sirotinja, koja je radila i patila zar ne smije da imade i to, bar na smrtnom času. Dakle u pravim svećenicima možemo da vidimo samo pravog čovjeka koji radi za ljubav čovjeka. Po najzabitnijim selima i imade posla sa tobože  najzaostalijima. A čovjek školovan školovan naobražen. Pa mnogi na takovim školama bježe od sela. Ili zar možemo biti protiv učitelja. Zar nam nijesu potrebni. Ta u mnogim su selima narodima i veterinari, agronomi i liječnici. A naša dječica koliko se s njome muče. A to možemo već protiv veterinara protiv liječnika. Samo koji vole narod i koji ne imaju gospodstvo. Zar nam nijesu potrebnim i te kako. A naši suci. Napi drugi učeni i veliki ljudi. Koliko puta su pravi suci izmirili do smrti zavaćene stranke, ili muža  i ženu. Zar su to malene stvari. Eto trebamo inteligenciju poštenu i pravu, ali ne koji bi nad nama stajali visoko. Jer oni su svi radi nas, a ne mi radi njih. Dužni su da služe narodi koji ih plaća i njih i one učitelje i profesore koji su ih odgojili.

I svi pravi to znadu i priznavaju ne bune se, ako narod opravdano nega od gospodstva i malo opsuje. Jer su svi naša djeca i nesmiju se naći uvrijđeni. Svoj svoga i do jame; ali u njine. Takova je stara poslivica i tako bi moralo biti; kad bi ljudi zbilja bili ljudi i ĉuvali i diĉili se sa svojim, a poštovali tuđe. Mnogi znadu i od gospode da su proučli i Rim i Pariz i sve stare narode i mudrace, ali nijesu proučili sami sebe, a to je svoj narod. Njegove vrednote, nego vide samo greške, kojih imade svagje i svuda.

Ovako je pisala Mara Matočec 1930-te.

Virovitička povjestica

Vlatko Smiljanić obranio doktorat o Mirku Danijelu Bogd ...

Virovitica 1234. proglašena gradom?

Virovitica i voda: povijesna simbioza obrane, ljepote i ...

Socijalni odnosi i politilka situacija u Virovitici od ...

Stoljeće i skoram frtalj dobre mikeške kobi – drugi dio ...

Stoljeće i skoram frtalj dobre mikeške kobi – prvi dio

Tko je što

Mara Matočec, Gospoda

Cvijet u pupoljku, čovjek u mogućnosti, trstika koja mi ...

Sve poznanice i nepoznanice grada nad Duzlukom