„Jao, pa ja sam u vlaku u snijegu, ne mogu vjerovati", ushićeno je ponavljala desetogodišnja Petra Ivanković Špacir, učenica 4b razreda Osnove škole Tituša Brezovačkog iz Zagreba stupajući u vagon putničkog vlaka dok su pahuljice bijelile bilogorsku šumu kraj Velikog Grđevca, mjesta u kojem su živjeli junaci dvaju romana Mate Lovraka, „Vlaka u snijegu" i „Družbe Pere Kvržice". Uzbuđenje nije mogla sakriti ni njezina mlađa sestra, sedmogodišnja Antonija, učenica 1a razreda iste škole pa zajedno zapjevaše: „Kad se male ruke slože, sve se može, sve može" i brzo se smjestiše u sjedalice, baš kao i školska dječica što su onog zimskog jutra 1935. godine sa svojim učiteljem krenuli u Zagreb da, na poziv uredništva dječjeg lista „Smilje", vide veliki grad, zoološki vrti i tiskaru u kojoj se rađa časopis.
Lovrak za sva vremena
„Kada sam im rekla da ću ih voditi u selo koje u svojim djelima opisuje Mato Lovrak i da će tamo vidjeti vlak u kojemu je sniman filma te vodenicu i bunar iz Družbe Pere Kvržice, vrištale su od sreće. Da bi čarolija bila veća čekali smo da padne snijeg", kaže njihova majka Ljerka dodavši kako su jedva dočekale taj snježni dan.
Ohrabrujuće je čuti i vidjeti da još uvijek ima djece koja se, unatoč računalnim igricama i filmovima, pa čak i crtićima punim agresije, oduševljavaju toplim pričama o zajedništvu i prijateljstvu.
Veliki Grđevac je općinsko središte u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, selo u kojem se 1899. rodio i kasnije, kao učitelj, službovao Mato Lovrak. Iako ga u svojim djelima ne naziva pravim imenom već Veliko selo jasno je da je opisao upravo taj pitomi kraj i njegove ljude. U pedesetogodišnjem radu, napisao je Lovrak mnoštvo knjiga za djecu Neprijatelj broj 1, Anka Brazilijanka, Micek, Mucek i Dedek, »Divlji dječak, Tri dana života, Devetorica hrabrih, Dječak konzul, Djeca velikog sela, Slatki potok i mnoga druga, ali su Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice postali i ostali nezaobilazno štivo svih generacija, a istoimeni filmovi danas spadaju u klasike hrvatske dječje kinematografije.
Stižu ekskurzija
U spomen na književnika koji svojim djelima teži socijalnoj pravdi u osnovnoj školi koja, naravno, nosi njegovo ime uredili su Spomen sobu Mate Lovraka u kojoj se čuva piščeva ostavština, fotografije, originalni rukopisi i drugi predmeti, a svake godine u lipnju održavaju se Lovrakovi dani kulture na kojoj sudjeluju učenici osnovnih škola iz cijele Hrvatske. U okviru te manifestacije kojoj je cilj poticati razvijanje literarnog, novinarskog i likovnog stvaralaštva, najboljem romanu za mladež dodjeljuje se nagrada Mato Lovrak.
Prije nekoliko godina, kraj zadružnog mlina kojeg su obnavljali Pero i njegova družba i bunara u kojemu se onesvijestio Medo, dovezana je muzejska kompozicija vlaka pa danas zajedno čine Lovrakov centar. Predviđena je i izgradnja tradicijske mlinareve kuće, nadstrešnice s ljetnom učionicom, sanitarnog čvora, dječjeg igrališta, šetnice uz vodotok s klupama te ostali manji etnografski sadržaji. Sastavni dio Lovrakovog centra je i Staza prijatelja prirode dugačka dva kilometra na kojoj su obilježeni brojni predstavnici biljnog i životinjskog svijeta bilogorskog kraja. Iako Centar još nije dovršen učenici ovdje dolaze na ekskurzije, a mi smo šetnju stazom, na kojoj je moguće vidjeti i dabrove, zbog dubokog snijega u šumi, ostavili za proljeće.
U mlinu je moguće vidjeti mnoštvo predmeta iz doba junaka Lovrakovih priča - separator za mlijeko, stepica kojom se pravi maslac, mlinčić za kavu, petrolejku, čajnik, raspelo, pisači pribor, čokanjičić za rakiju, peglu, lajt - ladice za žitarice, a tu je vrša kojom su Pero, Medo, Šilo i Milo dijete i one dvije djevojčice što su od odmetnika, Budale i Divljaka, za ogledalce i pet dugmadi saznale tajnu obnove mlina i tako se pridružile družbi, ulovili vidru. „Vrša se ovdje naziva sak", objašnjava nam naš domaćin Drago Trošć pročelnik u općini Veliki Grđevac naglašavajući kako u Lovrakov centar najviše dolaze školska djeca, ali ima i obiteljskih posjeta, pogotovo ljeti.
Sestre Petra i Antonija bile su zadovoljne izletom. „Prvi put u životu vidjela sam mlin. Zamišlja sam ga mrvicu manje", kaže nam Petra.
Saperlot, saperlot
„Fascinirana sam da se netko sjetio vlak, mlin i mlinarevu kuću objediniti u etno priču. Često pjevam pjesmu Kad se male ruke slože, a moj najdraži film iz djetinjstva je Vlak u snijegu zbog ideje da se u zajednici može napraviti više. To fali današnjem društvu", iznijela nam je svoje dojmove mama Ljerka.
Oduševljen je bio i nastavnik Kristijan Keglević iz Garešnice. „Jako mi se sviđa što je Lovrakov vlak uklopljen u prirodu. S jedne strane šuma, s druge strane potok i ribnjak. Kad sam ušao u vlak odmah sam se sjetio sve one djece i pokojnog glumca Ede Peročevića", prepričava svoje dojmove Kristijan.
„Saperlot, saperlot", vikali smo svi zajedno, i djeca i odrasli, trčeći hladnim vagonima dok su guste pahuljice bijelile bilogorsku šumu. Tu, na peronu mašte, sjećanja, nostalgije i djetinjstva vratili smo se u neko ljepše i sretnije vrijeme kada su nam uzori bivali Ljuban Ognjanović i Pero Kvržica...
Vjenčanja u vlaku
Zbog teško rješivih imovinsko pravnih odnosa na zemljištu na kojemu se nalazi kompleks nije moguće zaokružiti ideju Lovrakovog centra. Zato se, možda, previše i ne reklamira pa mnogi odrasli ne znaju da u Velikom Grđevcu mogu doživjeti povratak u djetinjstvo. „Imali smo u tom vlaku i vjenčanje. Par iz Grubišnog Polja upravo je tu, u Lovrakovom vlaku poželjelo reći svoje sudbonosno da", pripovijeda nam gospodin Trošć.
Svakoj pruzi, svakom snijegu...
Svakoj pruzi, svakom brijegu/Treba jedan vlak u snijegu, pjeva u završnoj sceni filma Vlak u snijegu veliki glumac epizodnih uloga Edo Peročević. Pjesma zadrugara kako se službeno zove filmski song kojeg svi znamo pod nazivom Kad se male ruke slože postao je opći pojam hrvatske kulture. Malo je poznato da je stihove nenadmašnog Drage Brtivića uglazbio Arsen Dedić. Ideja je da se u budućoj suvenirnici jednoga dana mogu kupiti knjige, filmovi na DVD-u i CD s glazbom iz filmova...
