Bio sam u petak, 24 siječnja., na promociji knjige Ljube Weissa, „Posljednji izvještaj posljednjih Židova Virovitice. Propustio sam, vjerojatno neponovljivu, utakmicu rukometnog polufinala naših i Norvežana. Neka, nije mi žao, jer ugođaj na promociji je bio ništa spektakularno, ali posebno i dostojanstveno. Nekako poput stila i načina kojim je živio Ljubo, barem kako sam ja to doživljavao u njegovoj pojavi.
Nakon prvog susreta s tim čovjekom djelovao mi je, onako, poput dalmatinskog lera, specifičan, čudan, s neurednom frizurom i istom takvom bijelom bradom. Nekoliko puta smo za stolom u MFM-u ili Galeriji bistrili lokalnu i globalnu politiku, Ne mislim isključivo politiku ali danas je sve politika, zar ne, radilo se o kulturnoj, sportskoj, komunalnoj i bilo kojoj drugoj politici. Najčešće smo komunicirali danas najjačim oružjem, elektronskim medijima. U ovom slučaju pod tekstovima koji su objavljivani na Virovitica.netu. Pod njegovim redovitim kolumnama na tom portalu pa i mojim povremenim.
I naravno, nerijetko smo se „kačili“, neslagali oko raznih tema. Nije to baš uvijek jednostavno pogotovu u komunikaciji s čovjekom njegova iskustva, novinarskog ali prije svega životnog. Tvrdoglav i uporan u obrani svojih stavova, koliko vremena sam ga ja znao, bio je uvijek.
U vrijeme žestokih komentiranja na Virovitica.netu bio je jedan od najviše „napadanih“ osoba. Često na vulgaran i u civilizaciji neprimjeren način. Pa i vrijeđanjem njegove nacionalne pripadnosti. Mada to više govori o onima koji su ga napadali. U nemoći da ga argumentima slome. A on sam za sebe je jednom rekao „I kada biste me pitali za svjetonazor, moje osnovno političko opredjeljenje rekao bih vam odmah da nisam ni SDP, ni HDZ, ni HNS, ni HSS, ni HSLS..., ni ratoborni cionist. PACIFIST SAM!“. Mislim da je to u njegovoj kolumni iz 2009.godine. Na današnji dan. Dan holokausta.
Promotori njegove knjige odabrali su primjereno vrijeme za taj čin. Pred dan holokausta. O kojemu je puno pisao i govorio. I lijepo poručio u kolumni „Sedam tona ljudske kose“: Volio bih da ne odustanete od čitanja, posebno bi me radovalo ako bi ga pročitali mladi. Znam da ima puno «lakših» tema, video igrica i zapisa, glazbenih spotova, viceva, ljubavnih i drugih filmova .. I to je život i treba uživati u njemu, ali i pijetet je dio života, znači sjećanje na one koji su napustili ovaj svijet, a taj pijetet treba biti tim veći ukoliko je nebrojenima nasilno oduzet život.
Kako rekoh na početku, nije Ljubo bio netko spektakularan, kao niti promocija njegove knjige, ali ostavio je neizbrisiv trag u ovoj Virovitici, najmanje što mu se može dati je ponekad ga se sjetiti, da se ne zaboravi.
Shalom, Ljubo.
