Virovitica.net

Kota Lj. R. Weissa

Ljubo R. Weiss: Igor Mandić -legenda koja traje!

Ljubo R. Weiss  ●  01.10.2009.
Ljubo R. Weiss: Igor Mandić -legenda koja traje!

 

   Iako je već prošlo nekoliko dana od nedjelje i Stankovićeve  TV emisije Nedjeljom u dva, koju redovito gledam, glavom mi lete izrečene ocjene i stavovi Igora Mandića, usuđujem se reći, mog dobro poznanika. Naše poznanstvo dugo je zamalo 40 godina s tim da sam počeo s njim drugovati čitajući njegov Notes koji je izlazio u Vjesniku u srijedu, davnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Obilazio sam, tada student, čuveni Književni petak i sjećam se dobro da je u Medulićevoj gdje se održavao, masa ljudi ostala ispred dvorane gdje je on nastupao. U  neobičnim okolnostima upoznali smo se u Beču prije desetak godina kada je bio gost u mojoj knjižari prezentirajući svoju knjigu «Za našu stvar». Ponovilo se isto kao u Zagrebu, davnih godina: nije bilo dovoljno mjesta u knjižari u Beču pa su grozdovi posjetitelja bili na vratima knjižare, ljudi željni da ga čuju i pozdrave stajali su na ulici, ispred knjižare. Stoga me žalosti kada čujem da je mladeži ispod 20,25 godina Igor Mandić uglavnom nepoznato ime hrvatske književnosti i publicistike. A iza njega je najmanje trideset knjiga i dvije autobiografske: »Pod kožu» i «Autobiografija u zadnji čas» Dakle, riječ je o fenomenu Igor Mandić, o  čovjeku koji je najvjerojatnije posljednji Mohikanac hrvatske intelektualne scene.

                                        Tridesetak objavljenih knjiga

   Nije Igor Mandić cvijeće u apsolutnom smislu, i on je čovjek od krvi i mesa s jednom razlikom - i ne slagali se s njim moramo često priznati da su mu argumenti ubojiti, a riječ britka, strasna, žestoka. Čitali smo ga i bio je obvezatno štivo nadobudnih gimnazijalaca i studenata kada smo tražili svoje idole i duhovne orijentire. Tridesetak objavljenih knjiga!? Znalac više jezika(engleskog, talijanskog, njemačkog...) čitao je umjesto nas knjige na stranim jezicima, one knjige koje su dominirale duhovnom sferom  tzv.Zapada, komentirao ih, primjenjivao na naše socijalističke prilike i neprilike. Od  njega smo učili što je to svijet kao globalno selo, što znači televizija i elektronski mediji, što je to masovna a što elitna kultura... U emisiji Nedjeljom u 2 čekalo se Igora Mandića da objasni kako nikakvog komunizma nije bilo u nas već da se radilo o socijalizmu kao prijelaznom razdoblju između kapitalizma i komunizma. Igor Mandić se mogao prikazati žrtvom tog sustava  jer je uistinu bio nepopopularan kod političke nomenklature koju je, onako usput, blago ali ponekad i žestoko kritizirao. On je trebao, kao gost Ace Stankovića ogoliti Keruma i kerumovštinu, taj šibensko-splitski gospar duha, i objasniti nam gdje smo i što smo danas u Hrvatskoj, u vrijeme naglog siromašenja naroda i tajkunskog bogaćenja dvijestotinjak obitelji. Mislim da pozvanije osobe da to učini u Hrvatskoj danas nema. Bez okolišanja izrekao je i ovo:

   «Željko Kerum (gradonačelnik Splita, nap. Lj.R.W.) je ideološki pajac i početnik u teškom poslu koji nekontrolirano govori nečuvene gluposti bliske naci-fašizmu. Njegove ideje o Srbima ne da su nakaradne, nego su možda za kriminalni progon!» Dodao je da Kerum izabran, ali ne predstavlja Split, nego vlaški dio splitskog pučanstva. Kerum je, naglasio je, proizvod klime koja u Hrvatskoj vlada posljednjih 20 godina - sve mu govori da se smije tako izraziti i da mu se neće dogoditi ništa. Poseban odjek imale su riječi da Kerum ponekad nastupa »kao blesavo djetinje lane i govori nešto o čemu ne zna da je na tome stigma, ali kako to ne zna, onda neka se ne bavi politikom nego neka prodaje meso i igračke!»

    Izostavivši ishitrenu ideju sa Srbijom u federaciji ( mislim Igore, ionako ćemo zajedno s njima u Evropsku zajednicu kada će možda doći opet do nekih regionalnih povezivanja, ali to je ipak daleka budućnost) ; sve ostalo što je govorio bila je britka analiza naših mentaliteta, posebno dalmatinskog koji poznaje političke promjene tipa: Dalmatinci se rađaju kao Hrvati a umiru kao Jugoslaveni, ili rađaju se kao Jugoslaveni a umiru kao Hrvati!. Od ranije zastupao je malog čovjeka, upućivao ga na ovozemaljske užitke - od jela do seksa, zalagao se za prava manjina, bio i član Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava.

   «Oni -Srbi kao i Židovi - znaju gdje im je mjesto?»izgovorio je Kerum pred milijunskim TV auditorijem. Koja šovinistička svinja može to izgovoriti u vrijeme dok se kardinal Bozanić sprema na put u bivši logor Jasenovac...?Ne štedi Igor ni «popove», ne štedi primitivne tajkune, Tuđmana, nikoga, pa ni sebe. Do boli kritičan i samokritičan - «da, uzimam praxitene otkako sam doživio moždani udar..!»- osvojio je gledateljstvo, ali i izazvao i negativna reagiranja, kako onih kojima od ranije nije simpatičan njegov samouvjereni stil do onih koji u njegovim istupima vide zalaganje za - obnovu Jugoslavije!??

                                  Vivisekcija naših uzleta, ali i niskosti...

   Intelektualca takve svestranosti i začudne vitalnosti nema Hrvatska, ako ih ima oni su umukli, nadglasani Kerumom i sličnima pa je stoga pojavljivanje drčnog pa i usplahirenog Igora Mandića osvježenje i - otrežnjenje. Aco Stanković će dobito jezikovu juhu zbog nezgodna gosta, ali on će biti nezgodan za vlastodršce, za Hloverku Novak Srzić koja bdije nad kreatorima TV programa(tako je perfidno, smanjivši mu plaću, pogurala na stranu našeg jednog od apsolutno najboljeg TV novinara, Denisa Latina!),nezgodan za sve one koji teško slušaju lucidne i smjele kritike malograđanštine, crkve, strelovitih medijskih uspjeha...Međutim,  publika će Igoru  glasno ili manje glasno pljeskati i ni u kom slučaju neće ostati ravnodušna. I ono što kao komentator mislim poručiti stane u nekoliko rečenica: treba ga čitati, neke od tridesetak napisanih i objavljenih knjiga, zadnje dvije autobiografske.

Vivisekcija je to naših uzleta, ali i niskosti, oda slobodoljublju i kritičnosti, put kojim se rjeđe ide i stoga je taj put udivljenja i strahopoštovanja. Uspeti se i održati se u okrutnom svijetu show-bussinesa, boreći s poput Don Kihota s vjetrenjačama ili gurajući kamen poput Sizifa, mogao je samo taj zanesenjak pera, erudit, čovjek koji je išao putovima Silvija Strahimira Kranjčevića, A.G.Matoša, Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Veselka Tenžere...Mislim da ima nešto ukleto u hrvatskom mentalitetu da naše najsposobnije intelektualce lako odbacujemo, ne cijenimo ih dovoljno, gledamo jednostrano na njihov rad  i život. Nazvat će ga provokatorom, prepotentnim Dalmošem, piscem za sva vremena, koristoljubivim, bleferom...Igor Mandić odmahnut će rukom i nastaviti svoj priču, priču i djelovanje s pokrićem.

                                Još jedna tema: Ivo Sanader u New Yorku

    I ovih dana čitam jedan izvještaj iz New Yorka gdje izvjesni dr. Ivo Sanader drži predavanje, pazite, o kreativnom upravljanju državama. Pitanje :I hoće li nam se on već jednom skinuti s vrata? Taj, toliko odgovoran za mnoge afere koje niču kao gljive poslije kiše, taj tko zna na čiji račun šeće svijetom i govori - hrpe laži, taj govori dok istinski kreatori i zaslužni Hrvati jedva tu i tamo dobiju riječ. Ono što više nije mogao u Hrvatskoj, sada eto, brblja uokolo, u USA čiji tisak je prvi zapisao rečenicu: «Države imaju mafije, a mafija ima Hrvatsku!», tisak koji je još prije više od godinu dana pisao o  mutnim poslovima HDZ-a, tajnim računima HDZ-a i sl. I čitamo da taj isti Sanader naziva predsjednika Mesića u UN i da su dogovorili - večeru  nakon povratka!!! Zar to nije znak da su zaista svi oni slični ili vrlo slični . I Sanader, i Kosor,i Mesić, i Hebrang, i Polančec, i Frišćić, i Adlešić, i Pupovac i Milanović i Čačić, i Bandić, i....

   Ima jedan koji nikada neće u to kolo političke pseudoelite - onaj koji se s njom borio u ona olovna vremena i onaj koji se bori i danas - Igor Mandić!

    Da ga nema valjalo bi ga izmisliti i češće mu davati priliku da  nas prizemlji, osvijesti..Jer, njih je mnogo, a on je jedini, zamalo sam, i prepoznatljiv, osebujan mag pisane i izgovorene riječi.

                                          Ne daj se Igoru Mandiću!

    I još nekoliko osobnih napomena: radeći u Socijalističkom savezu grada Zagreba imao sam kolegu koji je upravo došao na rad u GK SSRNH s mjesta predsjednika omladine Zagreba. Kako je u to vrijeme baš bila aktualna rasprava o polemici koja se rasplamsala između jednog visokog partijskog dužnosnika (iz strahopoštovanog CK) i Igora Mandića i mi stručno-politički radnici znali smo međusobno diskutirati o aktualnim političkim temama. Ovaj je danima kritizirao Igora Mandića, slijedeći partijske direktive a ja, bez dlake na jeziku, govorio sam o pozitivnim karakteristikama Igora Mandića, vrijednostima  njegovih književnih i drugih kritika, njegovom jezičnom stilu sve do toga dajući mu za pravo u aktualnoj polemici s «važnim» političarom. Kolega mi je odustajući od daljnje rasprave samo napomenuo: kada bi tako govorio na partijskom sastanku siguran sam da bi te isključili iz SK a možda bi izgubio posao. Nisam izgubio posao jer rasprave na partijskom sastanku na temu Igora Mandića nije bilo, ali Igor Mandić ostao je bez posla komentatora i na desetak godina poguran je na sasvim sporedno radno mjesto -urednika roto romana u kući «Vjesnik»! I preživio je i ne pada mu napamet prikazivati se žrtvom Titova sustava. Jer, ostao je individualac, osebujan i nije mu trebao ni Tito, ni Tuđman niti bilo kakva politička podrška - njegova podrška bili su i ostali njegovi čitatelji i gledatelji, njegova supruga koja je uz njega bila i ostala u trenucima najveće slave, ali i trenucima klonuća.

    Nazvao sam u srijedu Igora Mandića u želji da porazgovaramo o njegovu nastupu u TV emisiji, ali nije ga bilo u stanu - već je krenuo u najavljenu turneju u Srbiju gdje ima zakazane književne večeri. Njegova supruga mi je rekla, nadam se da mi neće zamjeriti na indiskreciji, da se ne sjeća da je u njihovu stanu na Črnomercu telefon ikada toliko zvonio. Javljali su se većinom tzv. mali ljudi izražavajući mu podršku govoreći kako je hrabro govorio upravo ono  - što  bi i oni rekli a bilo je i prijedloga da se uključi u aktualnu -politiku- na što je on samo odmahivao rukom.

                                                    Intimne poruke

    Za kraj nekoliko poruka i prisjećanje: Pozdravljam Igore tebe koji nemaš vilu s bazenom, ali imaš više od 4000 knjiga, imaš znanja, duha i hrabrosti , ženu koja stoji iza tebe, imaš one koji cijene tvoje pisanje i tvoju životnu misiju, pozdravljam tvoje mace u stanu,(i ja sam mačkoljubac!). Onima koji te ovih dana žestoko kritiziraju kao nedovoljno svjesnog Hrvata  i sl. samo kratko: ne morate voljeti Igora Mandića, kritika da, ali vrijeđanje, ponižavanje barda intelektualne scene Hrvatske, ne! Znat ćeš se ti obraniti od takvih napasnika i politikanata, ali ne mogu da i ja, kao skromni novinar i publicist, ne stanem javno uz tebe.

   I sjeti se jedne anegdote: došao si u Beč, imao književnu večer u mojoj maloj knjižari i kada već ni igla nije mogla u knjižaru, proguravala se jedna mlada ljepotica i vidjevši da nema nijednog slobodnog mjesta razočarano uzviknula: «Pa, gdje da sjednem!?» Na to si joj već sjedeći na stolcu i pripremajući se za nastup, kao iz topa odgovorio: «Evo, mlada damo, na mom koljenu ima mjesta za vas!»

   . Govorio si protiv struje, ne niz struju, protiv dlake, a ne niz dlaku, kritizirao tendencije u hrvatskom društvu uočavajući negativne tendencije u vladanju HDZ-a i tamo, usred Beča bez dlake na jeziku, pokazao da se može Hrvatska voljeti i na način da se kritiziraju negativne pojave u njoj. Bije te glas da tražiš visoke honorare za nastupe, ali tvoj honorara tada bio je više nego simboličan.

   Hvala ti što si mene, skromnog knjižara, pozvao idući dan na prvorazredni ručak u jedan od najluksuznijih restorana Beča. Kada sam te pitao čime sam to zaslužio samo si odmahnuo rukom, promrmljao da naručim nešto kvalitetno i biram bezalkoholno pivo od desetak boca koje nam je konobar donio na stol. Predložio si belgijsko kao najbolje, a meni je, kada si pričao o svom odrastanju i spavanju na knjigama i ispod tomova knjiga, o svom ocu knjižaru u Šibeniku i Splitu, postalo jasno da razumiješ sasvim dobro mukotrpni posao prodavača naših knjiga u skupoj metropoli kakva je Beč.

   Tada i danas, ne samo zbog ručka, mislim da je Igor Mandić možda posljednji Mohikanac glasne i jasne hrvatske inteligencije!

 

Kota Lj. R. Weissa

Geh fort und drehe nicht um (Idi dalje, ne okreći se)

Ljubo R.Weiss: Bela i Miroslav Krleža (o kabadahiji Mil ...

Ljubo R. Weiss: Ueffa nam zabila gol - do balčaka. Zašt ...

Ljubo R. Weiss: PustiteTita na miru

Ljubo R. Weiss: O seksu za novac – stari jarče, ti si l ...

Ljubo R. Weiss: Treba li Kartagu razoriti – ICV, Toplak ...

Ljubo R. Weiss: Žrtve komunizma u našoj županiji-važno ...

Ljubo R. Weiss: Za genocid te tužim, odbijenice, Haag, ...

Ljubo R. Weiss: Tko nam dolazi u Viroviticu? Profesor ...

Ljubo R. Weiss: Kolindina politička erotika